Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4506/20 (LJ.S. i P.R.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4506/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4506/20, rješavajući apelaciju L. S. i P. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Lj.S. i P.R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 174531 20 Gž od 28. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Lj.S. i P.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 14. decembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 174531 20 Gž od 28. septembra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 Mal 174531 19 Mal od 9. aprila 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužilaca Federacije BiH, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo, kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 6. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. marta 2022. godine, a Opštinski sud 7. aprila 2022. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Ustavni sud je 29. aprila 2022. godine dostavio apelantima odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelanti nisu u ostavljenom roku dostavili izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 Mal 174531 19 Mal od 9. aprila 2020. godine apelanti su obavezani da tužiocu isplate iznos od 1.452,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. avgusta 2019. godine pa do isplate, te da mu nadoknade troškove postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac podnio tužbu protiv apelanata radi sticanja bez osnova. Opštinski sud je takođe naveo da je tužilac temeljio tužbeni zahtjev na tvrdnji da je rješenjem tužioca prednici apelanata J.R. utvrđeno pravo na ličnu invalidninu I grupe, dodatak na njegu i pomoć druge osobe I-grupe i ortopedski dodatak, te da joj je isplata navedene invalidnine vršena na tekući račun u UniCredit Bank. Prednica apelanata je umrla 26. februara 2012. godine, a budući da tužilac nije bio upoznat sa činjenicom smrti prednice apelanata, izvršio je isplatu predmetne invalidnine na njen tekući račun i to za mjesece: mart, april, maj i juni 2012. godine, iako za to nije postojao pravni osnov. S obzirom da apelanti kao pravni nasljednici J.R. nisu tužiocu izvršili povrat isplaćenog spornog iznosa na ime predmetne invalidnine, tužilac je predložio da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

8. Nadalje, Opštinski sud je obrazložio da je na temelju sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je prednica apelanata bila korisnik prava predmetne invalidnine u iznosu od 403,37 KM, po osnovu rješenja tužioca od 29. marta 2011. godine. Nadalje, Opštinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je prednica apelanata umrla 26. februara 2012. godine, te da je nakon njene smrti tužilac izvršio uplatu na njen tekući račun i to za mjesec: mart, april, maj i juni 2012. godine. Opštinski sud je tokom postupka utvrdio da je tužilac ponuđenim dokazima uspio da dokaže da je prednica apelanata umrla 26. februara 2012. godine i da je s tim datumom prestalo njeno pravo na predmetnu ličnu invalidninu. Opštinski sud je takođe utvrdio da je tužilac dokazao da je, nakon smrti prednice apelanata, uredno isplatio na njen tekući račun predmetnu invalidninu za sporni period. Ocjenjujući nespornim da su apelanti pravni nasljednici umrle J.R. što proizilazi iz sadržaja Rješenja o nasljeđivanju broj 43 0 O 066735 12 O od 18. septembra 2012. godine i rješenja o ispravci tog rješenja od 17. oktobra 2012. godine, Opštinski sud je zaključio da je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjev, shodno odredbama člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. U odnosu na prigovore apelanata kojima su tokom postupka osporavali osnovanost tužbenog zahtjeva tvrdnjama da njihovoj umrloj majci nije isplaćivana invalidnina u punom iznosu prema donesenom rješenju, jer je Vlada FBiH donijela odluku o smanjenju koeficijenta za isplatu invalidnine za period od 1. oktobra 2011. godine, smatrajući da je nakon njene smrti uplaćena razlika na ime neisplaćenog iznosa, Opštinski sud je naveo da ove prigovore ne može prihvatiti jer ničim nisu potkrijepili svoje navode. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da su apelanti, ukoliko su smatrali da je tužbeni zahtjev neosnovan, bili u obavezi to i dokazati, shodno odredbama člana 7 u vezi sa čl. 8, 123 i 126 ZPP, te u tom pravcu predložiti relevantne dokaze. Odluku o kamatama i troškovima postupka Opštinski sud je temeljio na odredbama člana 277 ZOO i člana 386 stav 1 ZPP.

10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Mal 174531 20 Gž od 28. septembra 2020. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te s tim u vezi istakao da, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 210 ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da iz izvedenih dokaza proizilaze činjenice na osnovu kojih je dokazano da su apelanti neosnovano podigli sporni iznos koji je tužilac uplatio na tekući račun njihove umrle majke na ime predmetne invalidnine.

11. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 210 ZOO, te istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužilac dokazao da nije znao za činjenicu smrti prednice apelanata, te da je izvršio isplatu novčanih sredstava po osnovu predmetne invalidnine za utuženi period iako je pravo na navedenu isplatu prestalo zaključno sa 26. februarom 2012. godine, kao danom smrti prednice apelanata. Visina tužbenog zahtjeva, pored dokaza isplate po osnovu kartice, dokazana je i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, kao i drugih izvedenih materijalnih dokaza.

12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u smislu čl.7 i 123 ZPP, a u vezi sa članom 126 ZPP utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovanog bogaćenja apelanata u smislu člana 210 ZOO i da je slijedom toga osnovan tužbeni zahtjev tužioca.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije. Apelanti između ostalog, hronološki opisuju tok postupka iznoseći svoje viđenje predmetnog postupka, te smatraju da su redovni sudovi osporene presude utemeljili na proizvoljnoj ocjeni dokaza, a s tim u vezi izvođenje pogrešnog zaključka da su se apelanti neosnovano obogatili, shodno odredbama člana 210 ZOO. Takođe, smatraju da su redovni sudovi navedeni zaključak izveli pogrešnom primjenom odredaba čl. 8, 123 i 126 ZPP jer su tokom postupka dokazali da je Vlada FBiH donijela odluku o smanjenju koeficijenta za isplatu predmetnih invalidnina, te da njihovoj majci nije isplaćivana invalidnina u punom iznosu za period od 1. oktobra 2011. godine do dana smrti njihove majke. Apelanti takođe smatraju da osporene presude ne sadrže argumentovano obrazloženje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Opštinski sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji, jer je taj sud dao uvjerljive razloge koji su utemeljeni na pravilnoj ocijeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i ZPP. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(…) Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11);

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 174531 20 Gž od 28. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tražio da mu apelanti vrate isplaćeni novčani iznos zbog neosnovanog bogaćenja, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno , zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog postupka ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

28. Ustavni sud je, takođe, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).

29. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud udovoljio zahtjevu tužioca i apelante obavezao da tužiocu vrate isplaćeni novčani iznos zbog neosnovanog bogaćenja, te da je u obrazloženju presude, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, dao jasne i precizne razloge o tome zašto smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, dajući istovremeno razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su Opštinski sud i Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, na temelju izvedenih dokaza, te njihovom ocjenom utvrdili relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te jasno i argumentovano obrazložili zaključak da tužiocu pripada pravo na povrat potraživanog novčanog iznosa, pozivajući se na dokaze materijalne prirode i nalaz vještaka finansijske struke, kao i na relevantne odredbe ZPP i člana 210 ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoj zaključak u osporenim presudama dali jasno obrazloženje razloga zašto smatraju da su se apelanti neosnovano obogatili shodno odredbama člana 210 ZOO, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti ponavljaju prigovore koje su isticali tokom postupka, a koje su ocijenili redovni sudovi i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO i ZPP, na kojima su utemeljene osporene presude, a shodno prigovorima apelanta u kontekstu primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o tome dali dovoljna i jasna obrazloženja, te u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, niti može izvesti zaključak da su prigovori apelanata kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i argumentovana, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostala prava

32. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. S obzirom da apelanti navode o kršenju ovih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, pa kako iz stanja spisa ne proizilazi da apelanti nisu koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, odnosno apelanti nisu dokazali da nisu koristili sve pravne lijekove koji su im stajali na raspolaganju, shodno relevantnim zakonskim odredbama, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materilalnog i procesnog prava na štetu apelanata kada su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelante za povrat i isplatu spornih novčanih sredstava pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, i kada iz stanja spisa ne proizilazi da apelanti nisu koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, shodno relevantnim zakonskim odredbama.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić