Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-496/21 (L. P. i M. P.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-496/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-496/21, rješavajući apelaciju Ljubomira Pereule i Milenka Pereule na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Pereule i Milenka Pereule podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 033327 19 Rev od 6.

oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Pereula i Milenko Pereula (u daljnjem tekstu: apelanti) oba iz Višegrada, koje zastupa Veran Krsmanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 033327 19 Rev od 6. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 033327 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine. Iz navoda apelacije proizilazi da su apelanti podnijeli apelaciju Ustavnom sudu i protiv presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 033327 18 P 2 od 26. oktobra 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 033327 18 P 2 od 26. oktobra 2018. godine, u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže JKP „6. Mart“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati iznos od 124.633,39 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) na ime naknade zbog faktičke eksproprijacije nekretnina, bliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su u suvlasništvu apelanata, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1999. godine, kao i da im nadoknadi troškove postupka. Istovremeno, apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina, sa udjelima od po ½. Nadalje, ukazano je da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi 1998. godine, u svrhu izgradnje cjevovoda od rezervoara „Rorovi“ do rezervoara „Grabovik“, preko predmetnih nekretnina prokopao kanal i položio vodovodnu cijev, sve opisano u obrazloženju presude, a što je Općinski sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke i rješenja o urbanističkoj saglasnosti Općine Goražde od 7. novembra 1998. godine. Također, istaknuto je da je navedene radove tuženi izveo bez znanja i dozvole apelanata, ali da je izgradnja gradskog vodovoda za naselje Grabovik, iako ne postoji odluka o izuzimanju zemljišta apelanata, odluka o utvrđivanju javnog interesa i odluka o eksproprijaciji, izvršena u javnom interesu i ne postoji mogućnost da se predmetne nekretnine vrate u prvobitno stanje, odnosno da se cijev ukloni, a u konkretnom slučaju to predstavlja tzv. faktičku eksproprijaciju. Međutim, ukazano je da je među parničnim strankama sporno o kakvoj faktičkoj eksproprijaciji je riječ, potpunoj ili nepotpunoj.

4. Dakle, navedeno je da je bez provedenog postupka eksproprijacije tuženi izgradnjom gradskog vodovoda za naselje Grabovik kroz predmetne nekretnine prokopao kanal dubine jedan metar i položio vodovodnu plastičnu cijev, sve bliže opisano u obrazloženju presude. Također, istaknuto je da je nesporno da apelantima nikada nije isplaćena nikakva naknada zbog postavljanja vodovodne cijevi. Shodno tome, ukazano je da je u konkretnom slučaju na predmetnim nekretninama koje se nalaze u suvlasništvu apelanata, faktički, ali ne i formalno, proveden postupak nepotpune eksproprijacije, u smislu odredbe člana 8. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da postavljanjem vodovodne cijevi tuženi nije onemogućio apelante da i dalje raspolažu svojim nekretninama na način kako su to do tada činili, a što ne bi bili u mogućnosti da je u pitanju potpuna faktička eksproprijacija. Naime, navedeno je da faktičku potpunu eksproprijaciju karakteriše to što iako se nekretnina i dalje nalazi u vlasništvu prethodnih vlasnika, a ne korisnika eksproprijacije, vlasnici nekretninu ne mogu koristiti na način kako su je prije koristili (npr. prije izgradnje puta), čime je vlasništvo na nekretnini vlasnicima faktički oduzeto. Budući da u predmetnom slučaju pravo vlasništva apelantima nije faktički oduzeto i apelanti i dalje mogu koristiti svoje nekretnine na način kako su to do tada činili (pa i u dijelu zemljišta gdje je postavljena vodovodna cijev), ukazano je da je postavljanjem cjevovoda preko predmetnih nekretnina, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, izvršena nepotpuna faktička eksproprijacija. Osim toga, istaknuto je da su navedeni stav suda potvrdili i vještaci poljoprivredne i šumarske struke koji su na glavnoj raspravi potvrdili da apelanti mogu koristiti zemljište na način kako su ga do tada koristili.

5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, istaknuto je da apelantima pripada naknada za nepotpunu faktičku eksproprijaciju do koje je došlo uspostavljanjem faktičke služnosti na nekretninama apelanata. Naime, navedeno je da naknada za nepotpunu faktičku eksproprijaciju, prema članu 56. Zakona o eksproprijaciji, se utvrđuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine, kao i za nastalu štetu. Shodno tome, ukazano je da na osnovu izvedenih dokaza, te iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne i šumarske struke nije moguće utvrditi koliko iznosi naknada za umanjenu tržišnu vrijednost nekretnine, kao i za nastalu štetu. Najzad, Općinski sud je naveo da je na apelantima teret dokazivanja visine naknade koju imaju pravo da potražuju na osnovu Zakona o eksproprijaciji, zatim, da oni nisu predlagali niti izvodili dokaze na okolnost visine naknade za umanjenu vrijednost nekretnine, niti štete pričinjene uspostavljanjem služnosti (član 56. Zakona o eksproprijaciji), a niti je sud imao zakonskih mogućnosti da te dokaze izvede po službenoj dužnosti. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da apelanti nisu dokazali visinu iznosa za koji je uslijed nepotpune faktičke eksproprijacije umanjena tržišna vrijednost njihovih nepokretnosti, niti su dokazali iznos pričinjene štete, pa je primjenom člana 126. ZPP odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 033327 18 Gž 2 od 18. decembra 2018. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda od 26. oktobra 2018. godine. Istovremeno, zahtjev tuženog za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe je odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju na predmetnim nekretninama u suvlasništvu apelanata, faktički, a ne i formalno, proveden postupak nepotpune eksproprijacije u smislu odredaba člana 6. stav 2. i člana 56. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, također, i po ocjeni tog suda, ustanovljenje služnosti na nekretninama spada u nepotpunu faktičku eksproprijaciju, kako je to zaključio i prvostepeni sud u svojoj presudi. Nadalje, ukazano je da za ustanovljenu služnost apelantima pripada naknada koja se određuje u novcu, a u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti, smanjena tržišna vrijednost zemljišta, kao i naknada za nastalu štetu. Naime, istaknuto je da iz izvedenih dokaza i nalaza vještaka nije moguće utvrditi naknadu za umanjenu tržišnu vrijednost nekretnina niti naknadu za nastalu štetu, kako je to i zaključio prvostepeni sud. Osim toga, navedeno je da apelanti nisu ni predlagali niti izvodili dokaze na okolnost utvrđivanja visine naknade za umanjenu tržišnu vrijednost zemljišta uslijed ustanovljene služnosti niti štete pričinjene uspostavljanjem služnosti, niti je utvrđivana nastala šteta. Najzad, ukazano je da je istina da nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu (član 64. Zakona o eksproprijaciji), ali u konkretnom slučaju je na parcelama u suvlasništvu apelanata faktički, a ne i formalno, proveden postupak nepotpune eksproprijacije, pa po ocjeni Kantonalnog suda da kod određivanja naknade za eksproprisane nekretnine teret dokazivanja ne leži samo na apelantima već i na sudu je neprihvatljiv.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 033327 19 Rev od 6. oktobra 2020. godine revizija apelanata je odbijena. Također, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ne stoji prigovor revizije da je sud po službenoj dužnosti trebao pribaviti dokaze o umanjenoj tržišnoj vrijednosti nekretnina i visinu štete nastale ustanovljenjem služnosti na njihovim nekretninama imajući u vidu odredbu člana 123. stav

1. ZPP, kojom je regulisano da je svaka stranka dužna dokazati činjeni na kojim zasniva svoj zahtjev. Nadalje, ukazano je da su po ocjeni Vrhovnog suda nižestepene presude pravilne i na zakonu zasnovane, zbog čega ne stoji navod revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava sa tvrdnjom da se na predmetni spor i razrješenje postavljenog zahtjeva, imala primijeniti odredba člana 7. Zakona o eksproprijaciji. Naime, navedeno je da odredba člana 7. Zakona o eksproprijaciji reguliše potpunu eksproprijaciju nekretnina, kojom prestaju prava vlasništva ranijeg vlasnika. Kako stanje spisa, te provedeni dokazi potvrđuju da se u konkretnom slučaju ne radi o faktičkoj potpunoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina, nego o tzv. faktičkoj nepotpunoj eksproprijaciji kojom je samo uspostavljena služnost na nekretninama tužitelja u korist tuženog, istaknuto je da navedena odredba nije mogla niti biti primijenjena na predmetni spor, jer nepotpunom eksproprijacijom ne prenosi se nekretnina sa njenog vlasnika na korisnika eksproprijacije, već se u javnom interesu u određenom obimu ograničavaju prava vlasnika ustanovljenjem služnosti ili zakupa. Na kraju, Vrhovni sud je naveo kako je u postupku utvrđeno da je u predmetnom slučaju u pitanju faktička nepotpuna eksproprijacija, proizilazi da bi za ustanovljenu služnost apelantima samo pripadala naknada koja se određuje u novčanom iznosu po odredbi člana 56. Zakona o eksproprijaciji, čiju visinu apelanti tokom postupka nisu ni dokazivali, jer to i nije bio njihov zahtjev. Naime, ukazano je da se zahtjev apelanata odnosio na naknadu za potpunu eksproprijaciju predmetnih nekretnina (na koju okolnost je i samo provedeno vještačenje), do koje u konkretnom slučaju nije ni došlo, zbog čega i nemaju pravo na tu naknadu, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o eksproprijaciji i pravila o teretu dokazivanja odbili tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti.

10. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da se relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji koje su nižestepeni sudovi trebali da uzmu u obzir, a koje nisu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, bez obzira na činjenicu da li se radi o potpunoj ili nepotpunoj eksproprijaciji, ogledaju u odredbi člana 64. stav 1. Zakona o eksproprijaciji koji definiše da nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu. Također, apelanti navode da te odredbe obavezuju sud na preduzimanje svih radnji u pravcu utvrđivanja svih činjenica relevantnih za utvrđivanje visine naknade bez obzira da li se radi o potpunoj ili nepotpunoj eksproprijaciji. Nadalje, apelanti tvrde da su sudovi imali mogućnost da određene dokaze izvedu po službenoj dužnosti, jer su Zakon o eksproprijaciji dužni da primijene u cijelosti, a ne selektivno. U vezi s tim, apelanti ukazuju da su redovni sudovi Zakon o eksproprijaciji primijenili selektivno, jer nisu bili proaktivni i nisu ispunili svoju dužnost da utvrde visinu naknade, već su prepustili da to utvrđuju i dokazuju stranke. Najzad, apelanti tvrde da bez obzira što se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, sud je taj organ koji u krajnjem treba da po službenoj dužnosti odluči o visini i načinu na koji će se ta visina dokazivati.

Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS i 34/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav (2) Izuzetno, eksproprijacijom se može ustanoviti služnost u korist građana radi postavljanja vodovodnih i kanalizacionih cijevi, električnih i telefonskih kablova, gasovoda i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 8. stav (1) Eksproprijacijom se može ustanoviti služnost na zemljištu i zgradi kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija).

Član 56.

U slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno odgovorili na prigovore apelanata koje apelanti ponavljaju i u apelaciji. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić