Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/21 (Mješoviti Holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3041/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-3041/21, rješavajući apelaciju Mješovitog Holdinga "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti Holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Ip 010974 21 Pž od 15. juna 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti Holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Ip 010974 21 Pž od 15. juna 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Ip 010974 21 Kom 3 od 30. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mješoviti Holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje- Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Ip 010974 21 Pž od 15. juna 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Ip 010974 21 Kom 3 od 30. marta 2021. godine i zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan prije podnošenja apelacije rješenjem Okružnog suda broj 80 0 Ip 010974 21 Pž od 15. juna 2021. godine.

2. Iz apelacionih navoda proizilazi da je apelant 2009. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude.

3. Apelant je 12. maja 2017. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za promijenu predmeta i sredstva izvršenja.

4. Osnovni sud je 2. jula 2018. godine donio rješenje broj 80 0 I 010974 16 Kom 2 kojim je, između ostalog, dozvolio predloženu promijenu predmeta i sredstva izvršenja radi prinudne naplate novčanog potraživanja apelanta, na osnovu izvršne isprave, zabilježbom izvršenja, procjenom vrijednosti i prodajom nekretnina u vlasništvu izvršenika d.o.o. "Elbet“ Bijeljina.

5. Protiv navedenog rješenja treće lice je 10. decembra 2020. godine uložilo prigovor, ističući da je predmetna nekrentina njegovo vlasništvo.

6. Apelant je naveo da je Osnovni sud dostavio rješenje o izvršenju RGUPJ Bijeljina Zemljišnoknjižnoj kancelariji PJ Bijeljina radi upisa zabilježbe izvršenja, koja je 9. septembra 2019. godine donijela rješenje broj 21.12./714.1-2395/18 i dozvolila upis zabilježbe na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1 u korist apelanta.

7. Odlučujući o prigovoru trećeg lica, Osnovni sud je 30. marta 2021. godine donio rješenje broj 80 0 Ip 010974 21 Kom 3 koji je usvojio kao osnovan prigovor trećeg lica uložen protiv predmetnog rješenja o izvršenju, te je proglasio nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama, sve bliže navedeno u predmetnom rješenju, izvršni postupak obustavio i ukinuo provedene radnje. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da treće lice osnovano u svom prigovoru navodi da je kao kupac stana koji je predmet izvršenja u ovom izvršnom postupku, pravno valjanim kupoprodajnim ugovorom koji je ovjeren od strane ovog suda od 10. marta 2003. godine i koji je zaključen sa izvršenikom kao prodavcem prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka, kupila predmetni stan sa podacima kao u ugovoru i time postala vlasnik istog. Osnovni sud je istakao da se navedene činjenice dokazuju i rješenjem RUGIP RS, PJ Bijeljina od 27. avgusta 2020. godine, kojim je, nakon provedenog postupka izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima, utvrđeno da je treće lice isključivi vlasnik predmetnog stana sa udjelom 1/1. Navedena činjenica je upisana u privremeni list nepokretnosti broj 6319/0 slijedom čega je zaključeno da su osnovani navodi prigovora trećeg lica na rješenje o dozvoli izvršenja jer isprave priložene uz prigovor dokazuju osnovanost prigovora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je treće lice dokazalo opravdanost svog prigovora dostavom odgovarajućih dokaza kojim je utvrđeno stvarno stanje vlasništva na predmetnoj nepokretnosti odnosno pravo svojine trećeg lica na predmetnoj nekretnini.

8. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda od 30. marta 2021. godine.

9. Okružni sud je 15. juna 2021. godine donio rješenje broj 80 0 Ip 010974 21 Pž kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je treće lice tokom predmetnog izvršnog postupka na osnovu odluke drugog organa postalo vlasnik predmetnih nekretnina koje su predmet izvršenja u ovom postupku. To treće lice je provedenim dokazima dokazalo opravdanost svog prigovora odnosno javnom ispravom je dokazalo da ima pravo svojine na spornom stanu, slijedom čega je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u ovom izvršnom postupku odlučio o ovom prigovoru jer nije bilo potrebe da se treće lica upućuje da svoja prava ostvaruje u parnici. Okružni sud je istakao da apelant u žalbi ne negira činjenicu da je treće lice vlasnik ovih nekretnina kao što je utvrdio prvostepeni sud i ne ukazuje na manjkavost dokaza navedenog rješenja organa uprave od 27. avgusta 2020. godine kao i privremenog lista nepokretnost od 27. avgusta 2020. godine. Okružni sud je zaključio da je treće lice dokazalo da je vlasnik ovih nekretnina i da je na njima nedopušteno izvršenje slijedom čega je izvršni postupak obustavljen i ukinute provedene izvršne radnje.

10. Prema navodu iz apelacije, apelant je 12. jula 2021. godine zaprimio rješenje drugostepenog suda od 15. juna 2021. godine.

Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke ističuči da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kao i pogrešnoj primijeni pozitivnopravnih propisa, te da je predmetni izvršni postupak trajao nerazumno dugo imajući u vidu da je od podnošenja prijedloga za izvršenje protekao period od oko 12 godina.

12. Apelant navodi da se u obrazloženju rješenja Osnovnog suda od 30. marta 2021. godine navodi da je treće lice stan koji je predmet izvršenja kupilo 2003. godine kao i da se zbog nesređenog stanja u javnim evidencijama nije uspjelo uknjižiti kao vlasnik istog do provođenja postupka izlaganja pred RUGIP RS dana 27. avgusta 2020. godine, te da navedeni stan drži u mirnom, zakonitom i savjesnom posjedu skoro dvije decenije i da je steklo po zakonu pravo svojine prije pokretanja ovog izvršnog postupka. Apelant smatra da je naprijed navedeni stav neosnovan i pravno neodrživ, jer je treće lice imalo mogućnost sticanja predbilježbom shodno Zakonu o stvarnim pravima RS. Navodi da se shodno odredbi člana 53. Zakona o stvarnim pravima RS pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno, kao i da je odredbom člana 54. stav 1. istog zakona propisano da ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine. Navodi da je stavom 2 istog člana propisano da „predbilježbom će svojina biti stečena pod uslovom naknadnog opravdanja predbilježbe“. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, a počinje da djeluje od časa kada je prijedlog za predbilježbu dio podnesen. Apelant navodi da ovo pravo treće lice nije iskoristilo, i da u svom prigovoru neosnovano navodi da se zbog nesređenog stanja u javnim evidencijama nije uspjela uknjižiti kao predmentog stana do provođenja postupka izlaganja pred RUGIP RS. Navodi da je dostavio zamljišnoknjižni uložak kao dokaz da se predmetne nekretnine vode kao izvršenikovo vlasništvo. Apelant je naveo da je, nakon dostavljanja zk uloška, izvršenje određeno na nekretninama koje su u izvršenikovoj svojini.

Relevantni propisi

13. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku ( „Službeni glasnik RS“, broj 99/20), u relevantnom dijelu glasi:

Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Član 4.

Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:

1) zahtjev za ubrzanje postupka, 2) tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i na pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Nadležnost za odlučivanje Član 6. st. (1) i (2) (1) Zahtjev za ubrzanje postupka podnosi se sudu pred kojim se vodi postupak.

(2) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana odlučuje predsjednik suda, a ako se radi o predmetu u kojem postupa predsjednik suda, o zahtjevu za ubrzanje postupka odlučuje zamjenik predsjednika suda.

Stupanje na snagu Član 35.

Ovaj zakon objavljuje se u „Službenom glasniku Republike Srpske“, a stupa na snagu 1. januara 2021. godine.

Dopustivost apelacije

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost prima facie, u odnosu na osporene odluke

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Osnovni sud i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju predmetnih odluka koje su osporene predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zbog čega je proglašeno kao nedopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama, izvršni postupak obustavljen i ukinute provedene radnje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koji se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova u odnosu na suđenje u razumnom roku

18. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ističe da je predmetni izvršni postupak, koji je započeo 2009. godine i koji je okončan prije podnošenja apelacije rješenjem Okružnog suda od 15. juna 2021. godine, trajao nerazumno dugo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud dalje zapaža da je tokom trajanja predmetnog postupka, 1. januara 2021. godine, stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud ističe da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12., dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

20. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant nije, shodno odredbama člana 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji je stupio na snagu 1. januara 2021. godine, prije donošenja odluke kojom je okončan predmetni izvršni postupak, podnio Osnovnom sudu odnosno Okružnom sudu zahtjev za ubrzanje postupka u cilju zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno propustio je da prije podnošenja apelacije iscrpi efikasne pravne lijekove propisane Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija, u ovom dijelu, ne može razmatrati.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/21 (Mješoviti Holding… | Sudska praksa | Aktio