Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/20 (S. B.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4408/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4408/20, rješavajući apelaciju Suphe Beširović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Suphe Beširović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 839117 20 Mož od 2. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Supha Beširović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 8. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 839117 20 Mož od 2. novembra 2020. godine. Apelantica je također predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti primjenu osporenog rješenja Kantonalnog suda od 2. novembra 2020. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4408/20 od 12. januara 2021. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4408/20 od 12. januara 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. i 22. decembra 2020. godine je od Kantonalnog suda i JU Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužena su 23. i 30. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Ustavni sud je 11. februara 2022. godine apelanticinim zastupnicima dostavio odgovore na apelaciju, koji se nisu izjasnili na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 31. marta 2020. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojom je tražila da se poništi nezakonita odluka tužene od 17. februara 2020. godine, kao i zaključci od 6. marta 2020. godine o potvrđivanju odluke od 17. februara 2020. godine i zaključak od 6. marta 2020. godine o nepostupanju po preporukama Ombudsmena, te da se naloži tuženoj da odluku o izboru najbolje rangiranog kandidata za imenovanje na mjesto direktora od 8. maja 2019. godine dostavi na saglasnost Ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture KS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja).

8. Apelantica je 1. juna 2020. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je predložila da se donese mjera osiguranja kojom će se naložiti tuženoj da obustavi svako dalje postupanje po konkursu za izbor direktora tužene objavljenom 27. maja 2022. godine, a na osnovu odluke tužene od 11. maja 2020. godine, do pravomoćnog okončanja postupka.

9. Također, 1. juna 2020. godine apelantica je podnijela podnesak kojim je precizirala tužbu. Preciziranim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tužene od 17. februara 2020. godine, kao i zaključci od 6. marta 2020. godine o potvrđivanju odluke od 17. februara 2020. godine i zaključak od 6. marta 2020. godine o nepostupanju po preporukama Ombudsmena, te odluka tužene od „11. maja 2020. godine o raspisivanju javnog konkursa za izbor direktora“, kao i odluka od 11. maja 2020. godine o poništenju ranije objavljenog konkursa za izbor direktora, te da se naloži tuženoj da odluku o izboru najbolje rangiranog kandidata za imenovanje na mjesto direktora od 8. maja 2019. godine dostavi na saglasnost Ministarstvu obrazovanja.

10. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 839117 20 Mo od 14. jula 2020. godine određena je mjera osiguranja tuženoj, pa joj je naloženo da obustavi svako daljnje postupanje po konkursu za izbor direktora koji je objavljen 27. maja 2020. godine, na osnovu odluke od 11. maja 2020. godine. Istim rješenjem određeno je da žalba na ovo rješenje ne zadržava njegovo izvršenje, da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja i da ovo rješenje ima djelovanje rješenja o izvršenju u smislu odredbi Zakona o izvršnom postupku.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, istakao da je iz provedenih materijalnih dokaza nespornim utvrdio da je apelantica odlukom tužene od 8. maja 2019. godine kao najbolje rangirani kandidat izabrana za direktora tužene (po konkursu objavljenom 6. aprila 2019. godine). Nadalje je istakao da je odlukom tužene od 10. jula 2019. godine poništena odluka o izboru najboljeg rangiranog kandidata za imenovanje direktora tužene, te iako postupak po apelanticinoj žalbi izjavljenoj na ovu odluku nije još uvijek okončan, tužena je raspisala i 27. maja 2020. godine objavila novi konkurs za izbor direktora škole, po kojem procedura također nije okončana (prijedlog s izabranim kandidatom upućen je 26. juna 2020. godine u Ministarstvo obrazovanja radi dobivanja saglasnosti od Vlade Kantona Sarajevo, koja još uvijek nije dala saglasnost, kao što to nije učinila ni po konkursu od 6. aprila 2019. godine).

12. Općinski sud je ukazao da je u predmetnom postupku sporno da li su ispunjeni kumulativni uvjeti predviđeni odredbom člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelantica je u toku postupka kao prvo trebala dokazati vjerovatnost postojanja svog prava, odnosno potraživanja kao jednog od dva kumulativna uvjeta da bi sud mjeru kao takvu mogao odrediti, odnosno donijeti, što je i dokazala. U vezi s tim je istakao da vjerovatnost apelanticinog prava proizlazi iz nesporno utvrđenih činjenica da je apelantica jednoglasnom odlukom kao najbolji rangirani kandidat izabrana za direktora tužene, ali da zbog izjavljenih žalbi, procedura imenovanja nije okončana. Pored vjerovatnosti prava iz tužbenog zahtjeva koji se štiti predloženom mjerom osiguranja, Općinski sud je istakao da je apelantica dokazala da je ispunjen i drugi kumulativni uvjet propisan članom 269. ZPP, odnosno da bi u slučaju nedonošenja predložene mjere, tužena mogla štetno utjecati na apelanticina prava, odnosno postoji opasnost da bi bez određivanja mjere tužena mogla spriječiti (osujetiti) ili znatno otežati ostvarenje tog prava. Naime, nespornim je utvrđeno da je tužena, bez obzira na to što još uvijek nije okončan postupak koji se vodi po žalbi na odluku o izboru direktora po konkursu od 6. aprila 2019. godine, raspisala i objavila novi konkurs za izbor direktora od 27. maja 2020. godine, kao i da je prijedlog za novoizabranog kandidata 26. juna 2020. godine dostavila nadležnom ministarstvu Vlade Kantona Sarajevo radi davanja saglasnosti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da su ispunjena oba kumulativna uvjeta predviđena odredbama člana 269. stav 1. ZPP.

13. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda tužena je podnijela žalbu (u kojoj je, između ostalog, navela da je predmetna mjera osiguranja određena radi osiguranja tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na poništenje odluke tužene od 17. februara 2020. godine, zaključaka od 6. marta 2020. godine, kao i odluke tužene od „11. maja 2020. godine o raspisivanju javnog konkursa za izbor direktora“ i odluke od 11. maja 2020. godine o poništenju ranije objavljenog konkursa za izbor direktora, uz nalaganje tuženoj da odluku o izboru najbolje rangiranog kandidata za imenovanje na mjesto direktora od 8. maja 2019. godine dostavi na saglasnost Ministarstvu obrazovanja).

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 839117 20 Mož od 2. novembra 2020. godine uvažena je žalba tužene, te je preinačeno rješenje prvostepenog suda tako što je odbijen apelanticin prijedlog za određivanje predmetne mjere osiguranja.

15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se suština apelanticinog prijedloga za određivanja mjere osiguranja svodi na činjenicu da konkursna procedura za izbor direktora tužene po konkursu iz 2019. godine još uvijek nije pravomoćno okončana, te da je u odnosu na radnje po tom konkursu podnijela tužbu i postavila tužbeni zahtjev, dok je predmetnom mjerom osiguranja apelantica tražila obustavljanje nove konkursne procedure po konkursu raspisanom 2020. godine (iako ranija konkursna procedura za istu poziciju nije okončana). U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 276. ZPP propisano da mjera osiguranja uvijek osigurava određeni zahtjev, iz čega proizlazi da mjera osiguranja mora biti u funkcionalnoj vezi s tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju mjera osiguranja ne osigurava tužbeni zahtjev jer se, u suštini, radi o dva konkursa, iako na istu poziciju. Zatim je istakao da je prijedlogom za mjeru obustavljanja konkursne procedure iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva za poništenje odluke o raspisivanju tog konkursa i bez zahtjeva za poništenje tog konkursa, s istovremenim tužbenim zahtjevom za poništenje akata vezanih za konkurs i proceduru iz 2019. godine, nije uspostavljena funkcionalna poveznica između predložene mjere osiguranja i apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naime, mjerom osiguranja koju je odredio prvostepeni sud ne osigurava se apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev (pod pretpostavkom da je tužbeni zahtjev na način kako je postavljen uopće dopušten). Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da neće ulaziti u ispitivanje mogućnosti podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva na način kako je podnesena, a imajući u vidu odredbe Zakona o srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo, jer će o tome voditi računa sud koji će postupati po tužbi u prvostepenom parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je žalba tužene osnovana, pa je prvostepeno rješenje kao nepravilno i nezakonito preinačio i apelanticin prijedlog odbio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelantica je istakla da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da Kantonalni sud smatra da se mjerom osiguranja ne može tražiti obustavljanje konkursne procedure po raspisanom konkursu iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva za poništenje tog konkursa, s obzirom na to da se tužbom traži poništenje konkursne procedure iz 2019. godine. Međutim, Kantonalni sud je propustio da utvrdi da je podneskom od 1. juna 2020. godine apelantica preinačila tužbeni zahtjev, pa je, pored poništenja odluka Školskog odbora koje se odnose na konkursnu proceduru iz 2019. godine, tražila i poništavanje konkursne procedure iz 2020. godine (u prilogu apelacije apelantica je dostavila podnesak od 1. juna 2020. godine kojim precizira tužbeni zahtjev i potvrdu prijema dokumenta Općinskog suda od 1. juna 2020. godine, u kojoj je navedeno pod vrsta dokumenta „Podnesak kojim se precizira tužba“). Dalje je istakla da je do ovog previda „vjerovatno“ došlo zbog činjenice jer je isti dan (1. juna 2020. godine) predala podnesak za preinačenje prvobitno podnesenog tužbenog zahtjeva i podnesak kojim je postavila prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja (apelantica dostavila i potvrdu Općinskog suda da je 1. juna 2020. godine podnijela i prijedlog za određivanje mjere osiguranja). Dakle, apelantica smatra da postoji funkcionalna veza između predložene mjere osiguranja i tužbenog zahtjeva, ali da je zbog propusta drugostepenog suda da utvrdi odlučnu činjenicu da je u trenutku odlučivanja o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja egzistirao tužbeni zahtjev za poništenje odluke o raspisivanju konkursa za izbor direktora od 11. maja 2020. godine drugostepeni sud donio nezakonitu odluku.

18. Apelantica je također istakla da je drugostepeni sud izašao iz okvira iznijetih žalbenih navoda, jer tužena u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje nije prigovarala funkcionalnoj povezanosti tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja, odnosno nije ukazivala na razloge zbog kojih je drugostepeni sud usvojio žalbu. Također je istakla da je drugostepeni sud izašao iz okvira žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 221. ZPP.

b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je istakao da prijedlogom za mjeru obustavljanja konkursne procedure iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje odluke o raspisivanju tog konkursa i bez zahtjeva za poništenje tog konkursa, s istovremenim zahtjevom za poništenje akata vezanih za konkurs i proceduru iz 2019. godine, nije uspostavljena funkcionalna poveznica između mjere i tužbenog zahtjeva. Dalje je istakao i da se tužbenim zahtjevom traži da sud naloži Školskom odboru imenovanje apelantice na mjesto direktora po konkursu iz 2019. godine, što prelazi granice sudskog ovlaštenja. Zbog navedenog, prijedlog za određivanje mjere osiguranja postavljen je na nezakonit i nepravilan način, koji nije dopustiv, zbog čega je odbijen.

20. Tužena je, između ostalog, istakla da je predmetna mjera osiguranja određena radi osiguranja tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na poništenje odluke tužene od 17. februara 2020. godine, te zaključaka Školskog odbora od 6. marta 2020. godine, odluke tužene „o raspisivanju javnog konkursa za izbor direktora“ od 11. maja 2020. godine i odluke o poništenju ranije objavljenog konkursa za izbor direktora od 11. maja 2020. godine. Nadalje je opisala hronologiju predmetnog postupka i kako je predmetni postupak utjecao na konkursnu proceduru za izbor direktora tužene po konkursu objavljenom 27. maja 2020. godine, te je predložila da se odbije „zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere kao neosnovan“. Uz odgovor na apelaciju tužena je dostavila, između ostalog, i svoju žalbu na prvostepeno rješenje (koja je djelimično citirana u tački 13. ove odluke).

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 269.

(1)Mjera osiguranja može se odrediti:

1)ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2)ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

(2)Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, a na prijedlog protivnika osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.

(3)Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad i općine su izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 839117 20 Mož od 2. novembra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 2. novembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 8. decembra 2020. godine, Ustavni sud konstatira da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na određivanje mjere osiguranja radi osiguranja nenovčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne prirode, prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

30. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenom rješenju proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojim se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odlučivano o apelanticinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja kojom bi se naložilo tuženoj da obustavi svako dalje postupanje po konkursu za izbor direktora tužene objavljenog 27. maja 2020. godine na osnovu odluke tužene od 11. maja 2020. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio navedeni prijedlog i odredio mjeru osiguranja prvostepenim rješenjem, da bi Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, prvostepeno rješenje preinačio i odbio apelanticin prijedlog za određivanje predmetne mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio predmetnu mjeru osiguranja navodeći da „prijedlogom za mjeru obustavljanja konkursne procedure iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva za poništenje odluke o raspisivanju tog konkursa i bez zahtjeva za poništenje tog konkursa, s istovremenim tužbenim zahtjevom za poništenje akata vezanih za konkurs i proceduru iz 2019. godine, nije uspostavljena funkcionalna poveznica između predložene mjere osiguranja i apelanticinog tužbenog zahtjeva“. Naime, Kantonalni sud je zaključio da se predmetnom mjerom osiguranja ne osigurava apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev. Dakle, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud smatra da s obzirom na to da apelantica tužbenim zahtjevom nije tražila poništenje konkursne procedure iz 2020. godine, da nije uspostavljena funkcionalna poveznica između tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja, kojom se traži obustavljanje konkursne procedure iz 2020. godine.

33. Ustavni sud podsjeća da apelantica u apelacionim navodima ukazuje, između ostalog, da Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja, odnosno zaključka da se mjerom osiguranja ne može tražiti obustavljanje konkursne procedure po raspisanom konkursu iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva za poništenje tog konkursa, nije imao u vidu da je podneskom od 1. juna 2020. godine apelantica preinačila tužbeni zahtjev, te da je, pored poništenja odluka Školskog odbora koje se odnose na konkursnu proceduru iz 2019. godine, tražila i poništavanje konkursne procedure iz 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa (podneska i potvrde Općinskog suda od 1. juna 2020. godine, koje je dostavila apelantica, i žalbe tužene na prvostepeno rješenje od 14. jula 2020. godine, koju je dostavila tužena) proizlazi da je apelantica 1. juna 2020. godine u predmetnom postupku precizirala svoj tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, i poništenje odluke tužene od 11. maja 2020. godine o raspisivanju javnog konkursa za izbor direktora (vidi tačku 9. ove odluke), a na osnovu koje je objavljen konkurs za izbor direktora tužene 27. maja 2020. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na apelacione navode da prilikom donošenja osporenog rješenja nije imao u vidu navedeni podnesak kojim je preciziran tužbeni zahtjev, nego je ponovio svoje razloga iz osporenog rješenja (da prijedlogom za mjeru obustavljanja konkursne procedure iz 2020. godine, bez tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje odluke o raspisivanju tog konkursa i bez zahtjeva za poništenje tog konkursa, nije uspostavljena funkcionalna poveznica između mjere i tužbenog zahtjeva). Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi i da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da sud naloži Školskom odboru imenovanje apelantice na mjesto direktora po konkursu iz 2019. godine, što prelazi granice sudskog ovlaštenja, ali Ustavni sud podsjeća da Kantonalni sud nije dao takvo obrazloženje u osporenom rješenju, odnosno da nije iz tog razloga odbio predmetnu mjeru osiguranja (nego je u osporenom rješenju naveo da neće ulaziti u ispitivanje mogućnosti podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva na način kako je podnesen).

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o predmetnoj mjeri osiguranja imao u vidu prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev (vidi tačku 7. ove odluke), a ne precizirani tužbeni zahtjev (kojim je apelantica, između ostalog, tražila i poništenje odluke tužene od 11. maja 2020. godine o raspisivanju javnog konkursa za izbor direktora), pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti.

35. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). Imajući u vidu da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud odbio apelanticin prijedlog za određivanje predmetne mjere osiguranja, dovodeći predmetnu mjeru osiguranja u vezu s prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, umjesto u vezu s preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 1. juna 2020. godine, Ustavni sud nalazi da navedeno obrazloženje ne zadovoljava standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje.

36. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelacione navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud odbio apelanticin prijedlog za određivanje predmetne mjere osiguranja, dovodeći predmetnu mjeru osiguranja u vezu s prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, umjesto u vezu s preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 1. juna 2020. godine.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/20 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio