Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/22 (N. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1231/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1231/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Novak Milanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Novak Milanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 022317 21 Gži 2 od 24. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novak Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Branimir Barić advokat iz Banjaluke, podnio je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 022317 21 Gži 2 od 24. januara 2022. godine, rješenjâ Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 78 0 P 022317 21 I 2 od 9. avgusta 2021. godine i 78 0 P 022317 21 I 2 od 28. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 4. maja 2020. godine, po prijedlogu M.P. kao tražioca izvršenja, na osnovu izvršne isprave, presude Okružnog suda od 10. septembra 2019. godine, određeno je izvršenje protiv apelanta pljenidbom 1/2 plate koju apelant ostvaruje kod poslodavca (MUP RS, policijska stanica Prnjavor) i to prijenosom zaplijenjenog iznosa na račun punomoćnika tražioca izvršenja.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 29. juna 2020. godine odbijen je prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 4. maja 2020. godine.
4. Rješenjem Okružnog suda od 5. marta 2021. godine uvažena je apelantova žalba i rješenje prvostepenog suda od 29. juna 2020. godine preinačeno tako što je djelimično usvojen apelantov prigovor i izmijenjeno rješenje o izvršenju tako što je određeno da će se provoditi pljenidbom 1/3 plate koju apelant ostvaruje kod poslodavca.
5. Rješenjem Osnovnog suda od 28. aprila 2021. godine, određen je nastavak provođenja izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja tražioca izvršenja provođenjem izvršenja do 1/2 penzije koju apelant ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske Filijala Banjaluka. Istovremeno, obustavljeno je provođenje izvršenja na novčanim primanjima koja apelant ostvaruje kod poslodavca MUP RS Prnjavor, zbog odlaska u starosnu penziju.
6. Rješenjem Osnovnog suda od 9. avgusta 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor i prvostepeno rješenje o izvršenju je ostavljeno na snazi.
7. Rješenjem Okružnog suda od 24. januara 2022. godine je uvažena apelantova žalba, rješenje od 9. avgusta 2021. godine je preinačeno tako što je djelimično usvojen apelantov prigovor, te je rješenje od 28. aprila 2021. godine promijenjeno i određeno je izvršenje zapljenom 1/3 novčanih sredstava koje apelant ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske Filijala Banjaluka. U ostalom dijelu, apelantov prigovor je odbijen i rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja u preostalom dijelu kojim je dozvoljena zapljena na penziji apelanta, održano je na snazi. Konačno, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 500,00 KM (sastav prigovora, sastav žalbe).
8. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 138. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), između ostalog, propisano, da se izvršenje na penziji može provesti do iznosa od 1/2. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je ovdje pored jezičkog, neophodno upotrijebiti i objektivno tumačenje, iz kojeg proizlazi da se izvršenje može odrediti i na iznosu nižem od 1/2 penzije. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne izvršne isprave, da se apelant u međuvremenu penzionisao, da postoji pravosnažno rješenje o izvršenju na 1/3 ličnih primanja, kako je to utvrđeno odlukom tog suda od 5. marta 2021. godine, te da je slijedom toga prvostepeni sud po službenoj dužnosti trebao utvrditi obim provođenja izvršenja od 1/3 na apelantovoj penziji jer je izvjesno i opštepoznato da su primanja po osnovu penzija manja u odnosu na lična primanja po osnovu plata, što opravdava da se izvršenje u konkretnom slučaju provede zapljenom 1/3 primanja po osnovu penzije. Konačno, obrazloženo je da postojanje apelantove obaveze na plaćanje kredita i neevidentiranje administrativne zabrane kod Fonda, kako bi se ispoštovao red namirenja povjerilaca, nema uticaja na odluku tog suda u pogledu izmjene rješenja o izvršenju od 28. aprila 2021. godine, jer je obim od 1/3 na penziji opravdan i u svemu u skladu sa konkretnim slučajem. Također, sud je zaključio i da navodi žalbe da je izvršenje nemoguće sprovesti zbog apelantove obaveze da otpaćuje kredit koji je podigao dok je bio u radnom odnosu, upućuje na to da se apelant svjesno doveo u poziciju da ugovorom preuzete obaveze ne može izmirivati na drugi način osim uspostavljanjem založnog prava na primanja koja ostvaruje. Stoga je Okružni sud cijenio da provođenjem izvršenja koje je određeno zapljenom 1/3 penzije nije stavljen pretjeran teret na apelanta zato što nije narušen pravičan balans između javnog i apelantovog interesa, što je u skladu sa standardima zaštite prava na imovinu, jer apelantova materijalna situacija ne predstavlja razlog da se potpuno spriječi izvršenje. Okružni sud je naveo da smatra da je apelant sa žalbom uspio u obimu provođenja izvršenja koje se i dalje nastavlja, što se ne može podvesti pod odredbu člana 16. stav (5) ZIP-a, u vezi sa odredbom člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku, zbog čega je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen.
Apelacioni navodi
9. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Između ostalog, apelant navodi da postupanje sudova u osporenim odlukama nije u skladu sa zakonom i da je proizvoljno, te da je miješanje u njegovu imovinu neopravdano jer je provođenjem ovog izvršenja došlo do teškog narušavanja pravične ravnoteže između javnog i apelantovog interesa – da se ne ugrozi njegova osnovna egzistencija i porodica dovede u stanje socijalne isključenosti i siromaštva. Također, apelant smatra da nema razumnog odnosa proporcionalnosti između legitimnog prava na provođenje izvršnog postupka i cilja koji se želio ostvariti, te da je krajnji ishod nemoguća finansijska situacija apelanta i njegove porodice, te gubitak osnovnih sredstava za život.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić