Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/21 (X. H.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-662/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 662/21, rješavajući apelaciju Xuefenga Huanga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Xuefenga Huanga podnesena zbog dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u predmetu broj T20 0 KTPO 0010191 15.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Xuefeng Huang (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dženita Homarac, advokat iz Ilidže, podnio je 2. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj T20 0 KTPO 0010191 15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva BiH i Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) je 7. aprila i 16. maja, te 14. juna 2022. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 30. maja i 16. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je 31. maja i 20. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantovoj punomoćnici proslijedio odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelantova punomoćnica se nije izjasnila na dostavljene odgovore na predmetnu apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je lišen slobode 21. decembra 2015. godine.

6. Tužilaštvo BiH je 23. decembra 2015. godine Sudu BiH dostavilo prijedlog broj T 20 0 KTPO 0010191 15 kojim je predložilo da se apelantu (i ostalim osumnjičenim - devet osoba) izreknu mjere zabrane.

7. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine usvojio prijedlog Tužilaštva BiH i odredio mjere zabrane apelantu (i ostalim osumnjičenim), među kojima su trojica državljani BiH, a šestorica državljani Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: Kina), i to apelantu zabranu napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te je radi izvršenja ove mjere apelantu zabranjeno napuštanje mjesta boravišta, izuzev ukoliko je to potrebno da se pojavi pred Sudom BiH ili Tužilaštvom BiH i ograničeno mu je kretanje na područje Brčko Distrikta i Tuzlanskog kantona. Također, apelantu je određena zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, te je radi izvršenja te mjere apelantu privremeno oduzeta važeća putna isprava (pasoš) Kine i određena je zabrana izdavanja novih putnih isprava. Apelant je obavezan da Sudu BiH bez odlaganja dostavi putne isprave za koje je određeno da će biti deponirane u KDP Suda (stav I izreke rješenja). Dalje, apelantu je određena i: 1. obaveza povremenog javljanja državnom organu na osnovu člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, a radi izvršenja ove mjere mu je naloženo da se jednom sedmično, i to ponedjeljkom, javlja u Policijsku stanicu Policije Brčko Distrikta u vremenu od 9 do 16 sati, te je određeno da će službenici navedene policijske stanice pismenim putem obavijestiti Sud BiH ukoliko apelant ne ispoštuje naloženu obavezu, te 2. zabrana međusobnog sastajanja s drugim osumnjičenim u najmanjoj razdaljini od 50 metara iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH uz izuzetke koji se odnose na pojedine, posebno navedene, osumnjičene (stav II izreke rješenja). Određeno je da „mjere zabrane mogu trajati dok za tim postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ukoliko je osobi izrečena kazna zatvora, ili do drugačije odluke suda, s tim što će se kontrola opravdanosti trajanja ovih mjera vršiti svaka dva mjeseca“. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH provodi istragu protiv apelanta i ostalih osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. Navedeno je da je, uz prijedlog za izricanje mjera zabrane, Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju navode prijedloga u pogledu osnovane sumnje za počinjenje krivičnih djela koja se apelantu i drugim osumnjičenim stavljaju na teret.

8. Sud BiH je potom periodično vršio kontrolu opravdanosti trajanja izrečenih mjera zabrane, te je rješenjem od 24. oktobra 2016. godine osumnjičenim, uključujući i apelanta, ukinuo mjere zabrane napuštanja boravišta, povremenog javljanja državnom organu i sastajanja s određenim licima, dok je mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH ostala na snazi.

9. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 018451 18 Krn 27 od 19. februara 2018. godine za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom apelantu postavio Dženitu Homarac, advokata iz Sarajeva (dotadašnjeg apelantovog izabranog branitelja).

10. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 018451 18 Km 42 od 20. septembra 2018. godine utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane putovanja propisane članom 126. stav 2. ZKPBiH u odnosu na osumnjičenog apelanta, te četiri druge osumnjičene osobe, koje mjere su izrečene Rješenjem broj S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine.

11. Sud BiH - Vijeće je Rješenjem broj S1 2 K 018451 18 Kv 24 od 12. oktobra 2018. godine uvažio žalbu apelantovog branitelja i Rješenje broj S1 2 K 018451 18 Krn 42 od 20. septembra 2018. godine preinačio na način da je ukinuo [preostale] mjere zabrane određene Rješenjem broj S 1 2 K 018451 15Krn 11 od 23. decembra 2015. godine. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je prilikom odlučivanja imao u vidu vremenski period trajanja istrage u ovom predmetu, te činjenicu da su u tom periodu u odnosu na osumnjičene na snazi mjere zabrane od 25. decembra 2015. godine (skoro tri godine). Sud BiH je zaključio da u odnosu na osumnjičene u ovom predmetu nisu zadovoljeni „standardi pravičnosti i prava na suđenje i okončanje postupka u razumnom roku“. Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH u proteklom periodu u aktima kojima se izjašnjavalo na kontrole mjera zabrana najavljivalo okončanje istrage u skorijem vremenu. Tako je Tužilaštvo BiH u izjašnjenju u januaru 2018. godine (Rješenje broj S 1 2 K 018451 18 Km 28 od 18. januara 2018. godine) navelo da intenzivno radi na predmetu i da će protiv osumnjičenih kineskih državljana uskoro biti podignuto devet optužnica. Tužilaštvo BiH je zatim u martu 2018. godine navelo da su optužnice praktično u pripremi i da će uskoro biti dostavljene na potvrđivanje Sudu BiH (Rješenje broj S 1 2 K 018451 18 Km 32 od 20. marta 2018.godine), a u maju 2018. godine (Rješenje broj Si 2 K 018451 18 Krn 32 od 22. maja 2018. godine) Tužilaštvo BiH je obavijestilo sudiju za prethodni postupak da je dokumentacija dostavljena na vještačenje. Međutim, ni nakon pet mjeseci Sud BiH nije zaprimio obavijest da je predmetno vještačenje okončano, već se ponavljaju isti navodi unazad skoro godinu dana (Rješenje broj S 1 2 K 018451 17 Km od 6. septembra 2017. godine) gdje je Tužilaštvo BiH obavijestilo Sud BiH da je izdata naredba za provođenje finansijskog vještačenja. Stoga je Sud BiH zaključio da činjenice koje tužilac u posljednjem izjašnjenju ističe nisu objektivni, niti opravdani razlozi na osnovu kojih bi bilo osnovano i pravično i dalje ostaviti na snazi izrečene mjere zabrane.

12. Naime, kako je istakao Sud BiH, iz izjašnjenja Tužilaštva BiH, kao i stanja kompletnog spisa okončanje istrage u ovom predmetu je neizvjesno sa vremenskog aspekta, čime se osumnjičeni neopravdano ograničavaju u slobodi kretanja, a navedenim postupanjem se zadire u pravo osumnjičenih zagarantirano članom 13. ZKPBiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) o suđenju u razumnom roku. Sud BiH je istakao da se radi o složenom predmetu sa više krivičnopravnih radnji i više osumnjičenih lica, ali upravo navedena okolnost je kod organa gonjenja trebala biti odlučujuća da se navedenoj istrazi pristupi sa dodatnim naporima i efikasnijim sredstvima da bi se i u društvenom interesu istraga u ovakvom predmetu okončala u razumnom roku.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant ukazuje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je 21. decembra 2015. godine lišen slobode, te da je 23. decembra 2015. godine održano ročište povodom prijedloga Tužilaštva BiH za izricanje mjera zabrane, nakon čega su mu rješenjem Suda BiH od 23. decembra 2015. godine izrečene mjere zabrane. Apelant navodi da su mjere zabrane produžavane sve do donošenja Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 018451 18KV24 od 12. oktobra 2018. godine (kojim je usvojena žalba apelanta) kada su ukinute. Apelant ističe da je od „donošenja naredbe o otvaranju istrage Tužilaštva BiH protiv apelanta“, pa do podnošenja apelacije proteklo više od pet godina, a Tužilaštvo BiH nije podiglo optužnicu. Apelant smatra da ZKPBiH ne dozvoljava trajanje istrage bez vremenske ograničenosti. Naprotiv, apelant ističe da ZKPBiH u odredbama člana 225. sadrži garancije kojima se sprečava držanje osumnjičenog pod „neograničenom psihološkom neizvjesnosti da li će protiv istog biti podignuta optužnica ili ne“. Budući da do podnošenja apelacije tužilac nije okončao istragu i podigao optužnicu, apelant smatra da je „sasvim sigurno da tužilaštvo nema dovoljno dokaza da je apelant počinio krivično djelo koje mu je prvobitno stavljano na teret“ zbog čega je tužilac bio u obavezi donijeti naredbu o obustavi istrage temeljem odredbe člana 224. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

14. Apelant je zatražio i da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog „nerazumne“ dužine trajanja postupka isplati iznos 10.000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštva BiH je navelo: „Istina je da je Državna agencija za istrage i zaštitu apelanta lišila slobode 21. decembra 2015. godine, te da mu je odlukom Suda BiH od 23. decembra 2015. godine određena mjera zabrane napuštanja boravišta i povremenog javljanja državnom organu. Navedene mjere zabrane su ukinute 2016. godine, i to 14. januara 2016. godine. Svi ostali navodi apelanta su netačni. Naime, prema apelantu i njegovom pravnom licu „First trade“ d.o.o. Brčko formalno nije donesena naredba o sprovođenju istrage i on ima status prijavljene osobe. Predmet u okviru kojeg je prijavljen je trenutno u fazi optuženja i u toku je glavni pretres pred Sudom BiH, a optuženi su Nedžad Imširović i dr. za krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela, poreska utaja i pranje novca. Trajanje predistražne faze predmeta vremenski nije ograničeno. Tužilaštvo BiH nije vezano posebnim rokom u kojem mora obavijestiti podnosioca prijave, a o ovom slučaju se radi o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu i Upravi za indirektno oporezivanje u kojem roku će završiti predistražnu fazu i donijeti tužilačku odluku. Prijavljena osoba s druge strane nema bilo kakva ovlaštenja da se žali i prigovara na činjenicu da je u statusu prijavljene osobe u Tužilaštvu BiH. Eventualno izvršenje krivičnog djela od prijavljenog u značajnoj vezi je sa predmetom pred Sudom BiH u kojem će se rasvijetliti da li su optuženi Nedžad Imširović i drugi vršili krivično djelo pranje novca u korist prijavljenog apelanta, što bi u konačnici u potpunosti rasvijetlilo njegov slučaj.“

16. Sud BiH je odgovorio da, prema odredbama ZKPBiH, nema ovlaštenje da samostalno inicira bilo kakvo postupanje tužioca u istražnom postupku iz njegove isključive nadležnosti, što jasno ukazuje da Sud nema mogućnost niti da na bilo koji način utječe na dužinu trajanja istrage, što uključuje i donošenje konačne tužilačke odluke. Pored toga, Sud BiH je odgovorio da su mjere zabrane prema apelantu trajale od 23. decembra 2015. do 12. oktobra 2018. godine, kada su Rješenjem broj S1 2 K 018451 18 Kv 24 u odnosu na tada osumnjičenog apelanta ukinute. V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 5.

Član 225. mijenja se i glasi:

Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.

(3) Ako istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(4) Osumnjičeni i oštećeni u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavještenja iz stava (3) ovog člana mogu podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ako glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe u roku od 15 dana.

(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stava (4) ovog člana, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena o čemu tužilac donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 7.

U predmetima u kojima je donesena naredba o provođenju istrage do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13).".

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je, zbog ne/postupanja Tužilaštva BiH koje nije okončalo istragu u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).

26. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivičnu istragu koja je pokrenuta protiv apelanta zbog postojanja sumnje da je zajedno sa još devet osumnjičenih lica počinio krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH, pranje novca iz člana

209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. S tim u vezi se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

27. Evropski sud smatra da „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji optužba moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku, te se s tim u vezi, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud poziva na stav iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47. (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu da je protiv apelanta u Tužilaštvu BiH u toku postupak zbog postojanja osnova da je počinio određena krivična djela, u okviru kojeg su preduzete određene radnje Tužilaštva BiH a potom i Suda BiH (lišavanje slobode a potom i izricanje mjera zabrane) protiv apelanta, te imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na navode koji pokreću pitanje poštivanja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Relevantni principi

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, Vidak protiv Hrvatske, broj aplikacije 67141/14, presuda od 23. septembra 2021. godine, stav 58).

Period koji se uzima u obzir

30. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir kod utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je osoba „optužena“ u smislu autonomnog i suštinskog značenja navedenog pojma (vidi, Assunção Santos protiv Portugala, broj aplikacije 6015/09, presuda od 26. juna 2012. godine, stav 39, i Grigoryan protiv Armenije, broj aplikacije 3627/06, presuda od 10. jula 2012. godine, stav 126). „Optužba“ je definirana kao „zvanično obavještenje upućeno pojedincu od predstavnika javne vlasti o navodima da je počinio krivično djelo“ (npr. Eckle protiv Njemačke, broj predstavke 8130/78, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 73). Pojedinac je obično „optužen“ danom njegovog hapšenja, zatim, danom kada je zvanično obaviješten da će protiv njega biti podignuta optužnica, ili kada je otvorena istraga (Grigoryev protiv Rusije, broj predstavke 22663/06, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 90). Evropski sud, također, smatra da period koji se mora uzeti kod razmatranja počinje danom kada je aplikant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (npr. Dimitar Vasilev protiv Bugarske, broj predstavke 10302/05, presuda od 10. aprila 2012. godine, stav 25).

31. S obzirom na navedene stavove, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom lišavanja slobode, tj. 21. decembra 2015. godine, što je kao posljedicu imalo da je njegova „situacija bila značajno pogođena“ u kontekstu svjesnosti postojanja „optužbe“ protiv njega (vidi, npr. Deewer protiv Belgije, broj aplikacije 6903/75, presuda od 27. februara 1980. godine, stav 46, Ibrahim i ostali protiv Velike Britanije, aplikacije br. 50541/08 i dr., presuda od 13. septembra 2016. godine, stav 249, te Bjarki H. Diego protiv Islanda, broj aplikacije 30965/17, presuda od 15. marta 2022. godine, stav 43). Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanju od optužbe ili odbacivanju optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 18).

32. Rukovodeći se navedenim principima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, u odnosu na apelanta početak relevantnog perioda treba računati od 21. decembra 2015. godine, kada je apelant lišen slobode. Krivična istraga protiv apelanta nije okončana ni u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, pa proizlazi da traje šest godina i šest mjeseci, te da je to relevantan period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Rukovodeći se kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.

34. U vezi sa složenošću predmeta, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant državljanin Kine i da je osumnjičen da je sa ostalim osumnjičenim fizičkim licima (devet fizičkih lica) počinio više krivičnih djela. Imajući u vidu broj osumnjičenih i karakter krivičnih djela za koja se sumnjiče, bez obzira što Tužilaštvo BiH u tom pravcu nije dalo bilo kakvo objašnjenje, može se zaključiti da se radi o složenom predmetu, što je zaključio i Sud BiH (vidi, činjenično stanje – obrazloženje Rješenja broj S1 2 K 018451 18 Kv 24 od 12. oktobra 2018. godine).

35. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde (vidi, npr. Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, broj aplikacije 12919/87, presuda od 22. septembra 1992. godine, stav 39, te Zavodnik protiv Slovenije, broj aplikacije 53723/13, presuda od 21. maja 2015. godine, stav 72).

36. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja istrage. Također, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da se apelant osobno ili putem branitelja obraćao Tužilaštvu BiH sa bilo kakvim upitima o stanju/okončanju predmetne istrage protiv njega.

37. U odnosu na ponašanje javnih vlasti - Suda BiH i Tužilaštva BiH, Ustavni sud će ispitati samo ponašanje Tužilaštva BiH, jer za dužinu trajanja predmetnog krivičnog postupka, s obzirom na fazu u kojoj se taj postupak nalazi, ne može biti odgovoran Sud BiH.

38. Kada je u pitanju postupanje Tužilaštva BiH u konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno ističe da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je naredba o provođenju istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari uopće donesena. Naime, Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da „prema apelantu i njegovom pravnom licu 'First trade' d.o.o. Brčko formalno nije donesena naredba o provođenju istrage i on ima status prijavljene osobe“, te da „trajanje predistražne faze predmeta vremenski nije ograničen“, kao i da su mjere zabrane koje su određene apelantu „odlukom Suda BiH od 23. decembra 2015. godine […] ukinute 14. januara 2016. godine“. U tom smislu Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo BiH 23. decembra 2015. godine predložilo Sudu BiH da se apelantu odrede mjere zabrane, propisane odredbama ZKPBiH u kojem je navelo da se prema apelantu i ostalim osumnjičenim „provode istražne radnje zbog postojanja osnovane sumnje“ da su počinili krivična djela udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH, pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. Dalje, Sud BiH je zaključio da je prijedlog osnovan i apelantu je odredio mjere zabrane, čiju opravdanost je kontrolirao periodično. Zatim, Sud BiH je tokom kontrole opravdanosti trajanja izrečenih mjera zabrane apelantu mjere ukinuo jer je zaključio da mjere zabrane predugo traju, neovisno od složenosti predmeta i drugih okolnosti koje je Tužilaštvo BiH navodilo u svojim izjašnjenjima (vidi, činjenično stanje – obrazloženje Rješenja broj S1 2 K 018451 18 Kv 24 od 12. oktobra 2018. godine).

39. Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe ZKPBiH, primjenom principa akuzatornosti, utvrđuju da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je krivično djelo počinjeno. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u vrijeme kada je protiv apelanta pokrenut postupak odredbama člana 225. ZKPBiH regulirano okončanje istrage (tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica), a u stavu 2. iste odredbe je propisano da kolegij Tužilaštva preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage (član 225. ZKP BiH u toku trajanja istrage protiv apelanta je izmijenjen – izmjene se ne odnose na apelanta, vidi - Relevantni propisi). U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, naredba o provođenju istrage protiv apelanta nije donesena, neovisno od toga što je apelant odranije upoznat sa „optužbom protiv njega“ u konvencijskom smislu, te zbog toga nije postojala ni obaveza kolegija Tužilaštva za preduzimanje mjera radi okončanja istrage.

40. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta, jer je od „saznanja o optužbi“ u stalnoj neizvjesnosti. Stoga je opravdana težnja apelanta da neizvjesnost u kojoj se nalazi – obustava istrage ili odluka o neprovođenju istrage ili eventualnog podizanja optužbe i daljeg toka postupka - bude što prije otklonjena. Nasuprot tome, Ustavni sud uvažava u potpunosti i zakonsko pravo i tužiočevu obavezu da pokrene istragu onda kada smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo, kao i obavezu i ovlaštenje da rasvijetli sve okolnosti konkretnog slučaja, ali (i) da ocijeni da li je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da bi obustavio, odnosno okončao istragu. Također, obaveza Tužilaštva BiH, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku je da osiguraju pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome organi koji učestvuju u postupku moraju zaštititi i opći interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kad za to postoje uvjeti propisani zakonom.

41. Ustavni sud konstatira da, nakon ukidanja mjera zabrane, prema apelantu nisu preduzimane bilo kakve radnje od Tužilaštva BiH, niti je apelant naveo bilo kakvu činjenicu iz koje proizlazi da apelant izuzev „neizvjesnosti“ zbog okončanja predmetnog postupka trpi ili ima bilo kakve poteškoće zbog predmetnog postupka, izuzev što su mu u određenom vremenskom periodu bile izrečene mjere zabrane ali koje su Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 018451 18 Kv 24 od 12. oktobra 2018. godine ukinute, dvije godine i pet mjeseci prije podnošenja apelacije Ustavom sud ukinute. Naime, i pored nespornog interesa apelanta da se okonča neizvjesnost u kojoj se nalazi u vezi sa osnovama sumnje da je počinio tri krivična djela, pritom posebno imajući u vidu i da se radi o složenom postupku, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja Tužilaštvo BiH u dosadašnjem postupanju nije narušilo ravnotežu između principa da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde na štetu apelanta. Posebno iz razloga što apelant ne trpi, niti je to naveo, bilo kakve posljedice zbog vođenja postupka (ne radi se o licu lišenom slobode, niti je na snazi bilo neko od ograničenja iz mjera zabrane npr. zabrana putovanja ili oduzimanje ličnih isprava itd.).

42. S obzirom na sve navedeno, sagledavajući postupak u cjelini, koji traje šest godina i šest mjeseci, imajući u vidu da nema elemenata koji bi ukazivali da je Tužilaštvo BiH bezrazložno odugovlačilo postupak, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U odnosu na zahtjev apelanta da mu se odredi naknada nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog nerazumne dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u predmetu broj T20 0 KTPO 0010191 15, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava. Budući da je, u konkretnom slučaju, apelacija odbijena kao neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je postupanjem Tužilaštva BiH koje preduzima radnje kako bi se rasvijetlile sve okolnosti konkretnog slučaja dovedena u pitanje ravnoteža između hitnosti postupka i administriranja pravde na način koji bi rezultirao povredom apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/21 (X. H.) | Sudska praksa | Aktio