Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1305/22 (J. I.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1305/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1305/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Isaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Isaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 408293 21 Rev od 1. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina Isaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 408293 21 Rev od 1. februara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 408293 1.4 Rs od 29. aprila 2016. godine obavezana je tužena („Raiffeisen bank d.d. Sarajevo) da apelantkinji, za period od januara 2011. godine do februara 2014. godine, na ime razlike plate sa uvećanjem za minuli rad isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže naznačeno u izreci osporene presude, da na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist apelantkinje uplati određeni novčani iznos, te da apelantkinji isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike naknade za godišnji odmor za 2011. i 2012. godinu. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosima preko dosuđenih, kao i zahtjev za isplatu na ime jubilarne nagrade je odbijen kao neosnovan.

3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Rs 408293 17 Rsž od 21. jula 2021. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje za isplatu na ime razlike plate sa uvećanjem za minuli rad, kao i zahtjev za isplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je u preostalom dijelu žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 21. jula 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 408293 21 Rev od 1. februara 2022. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantkinja bila zaposlenica tužene na neodređeno vrijeme, da je u skladu sa zaključenim ugovorom o radu do 15. jula 2013. godine bila raspoređena na radno mjesto „operater platnog prometa“, a nakon toga, do februara 2014. godine, na radno mjesto „saradnik centralnih operacija za platni promet“, te da apelantkinja ima srednju stručnu spremu. Sud je dalje naveo da tužena nije svojim pravilnikom o radu razradila poslove u okviru grupe poslova propisanih članom 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), pri čemu je apelantkinji isplaćivala plate u skladu sa zaključenim ugovorima o radu i odredbama Pravilnika o platama i ostalim primanjima zaposlenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je, u odnosu na odluku kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje za isplatu na ime razlike plate sa uvećanjem za minuli rad, kao i zahtjev za isplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, naveo da je na apelantkinji bio teret iznošenja i dokazivanja onih činjenica na kojima je zasnivala svoj zahtjev, odnosno da poslovi koje je obavljala kod tužene, po svojoj složenosti, vrsti i značaju, spadaju u III grupu složenosti poslova, za koju je odredbama člana 26. GKU vezana isplata plate po koeficijentu u rasponu od 1,70 do 2,50. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelantkinja nije dokazala činjenice koje predstavljaju stvarni osnov njene tužbe, zbog čega je te činjenice, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, pravilno uzeo za nedokazane.

6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, ne samo irelevantna sa stanovišta revizijskog postupka, već i netačna revizijska tvrdnja da se za poslove operatera platnog prometa zahtijeva visoka, viša ili srednja stručna sprema, jer takav činjenični zaključak ne proizlazi iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti iz sadržaja ugovora o radu koje je apelantkinja zaključivala sa tuženom (u tim ugovorima uopšte nije određena potrebna kvalifikacija, odnosno stručna sprema potrebna za obavljanje poslova radnog mjesta apelantkinje). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv pravni stav apelantkinje da su sudovi nižeg stepena u konkretnom slučaju povrijedili načelo povoljnosti iz člana 3. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BIH (jer visinu apelantkinjine plate nisu utvrdili neposrednom primjenom odredbi čl. 26. i 28. GKU), budući da je drugostepeni sud pravilno zak1jučio da za primjenu navedenih odredbi GKU nije bilo dovoljno utvrditi samo stručnu spremu apelantkinje kao zaposlenika, kako se to tvrdi u reviziji, već je apelantkinja bila dužna da dokaže u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je obavljala kod tužene. Naime, Vrhovni sud je naveo da za primjenu člana 26. GKU nije od presudne važnosti koju stručnu spremu zaposlenik ima, niti naziv njegovog radnog mjesta, nego u koju je grupu složenosti poslova, po njihovoj vrsti i značaju, razvrstano radno mjesto apelantkinje Pravilnikom tužene. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je odredbama člana 26. GKU propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju (te da je propisan samo minimalni koeficijent za sve grupe poslova, sa kriterijem najniže stručne spreme), proizlazi da se navedena norma nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju na obračun p1ate apelantkinje (a time ni na uplatu pripadajućih doprinosa) bez razvrstavanja poslova po grupama složenosti, njihovoj vrsti i značaju.

Apelacioni navodi

7. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je u spornom periodu obavljala poslove za koje se zahtijeva visoka, viša ili srednja stručna sprema, pa da je koeficijent za obračun njene plate trebao biti određen u rasponu od 1,70 do 2,50, shodno odredbama člana 26. GKU. Nadalje, apelantkinja smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili načelo povoljnosti iz člana 3. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BIH (jer visinu apelantkinjine plate nisu utvrdili neposrednom primjenom odredbi čl. 26. i 28. GKU, odnosno nisu primijenili naprijed navedene koeficijente za obračun njene plate).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u reviziji protiv drugostepene presude, koje je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1152/22 i AP-1153/22 od 6. jula 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1305/22 (J. I.) | Sudska praksa | Aktio