Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/22 (H. B. i drugi)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2365/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2365/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Hajrija Bešlija i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Hajrija Bešlija, Azra Softić, Emina Dragolovčanin, Nura Aliloski i Ramiza Šehović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 535260 17 Gž od 20. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrija Bešlija, Azra Softić, Emina Dragolovčanin, Nura Aliloski i Ramiza Šehović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijele su 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 535260 17 Gž od 20. maja 2022. godine. Takođe, apelantkinje su podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje rješenja o troškovima parničnog postupka do donošenja nove odluke po žalbi apelantkinja na rješenje o troškovima parničnog postupka“. Apelantkinje su dopunile apelaciju 28. juna 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 535260 15 P od 29. maja 2017. godine utvrđeno je da su apelantkinje kao sestre umrlog H.Š. i tužiteljke (A.H.-M., S.K. i N.Ć.), M.B. i H.B. po pravu predstavljanja, zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza umrlog H.Š. (u daljnjem tekstu: ostavilac), sa dijelom kako je to pobliže naznačeno u izreci navedene presude, te da zaostavštinu ostavioca čine nekretnine i novčana potraživanja pobliže naznačena u izreci navedene presude. Obavezane su apelantkinje da tužiteljkama naknade troškove postupka u iznosu od 3.137,80 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinja izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka, sadržanog u navedenoj presudi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 535260 17 Gž od 20. maja 2022. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da sve parnične stranke u postupku spadaju u drugi zakonski nasljedni red iza ostavioca, da su jedino apelantkinje učestvovale u ostavinskom postupku koji je proveden nakon smrti ostavioca, kao i da su u tom postupku, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 12. decembra 2007. godine, apelantkinje pravosnažno oglašene za nasljednice drugog nasljednog reda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da su zbog toga tužiteljke morale pokrenuti parnicu radi ostvarivanja svog nasljednog prava (shodno odredbama čl. 13. i 242. Zakona o nasljeđivanju), te da apelantkinje nisu priznale tužbeni zahtjev zbog čega se o o tome moralo meritorno raspravljati. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je osporenim rješenjem obavezao apelantkinje da tužiteljkama naknade troškove parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da su, prema činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom (koje apelantkinje nisu osporavale), apelantkinje učestvovale u ostavinskom postupku iza ostavioca, da su znale za postojanje drugih nasljednika, o čemu su propustile da obavijeste prvostepeni sud. Takvo propuštanje je u konačnici dovelo do vođenja parničnog postupka, pa su neosnovani žalbeni navodi apelantkinja da one nisu prouzrokovale troškove tog postupka, zbog čega je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbe člana 386. ZPP u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

5. Apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinje, između ostalog, navode da su u odgovoru na tužbu navele da ne osporavaju tužbeni zahtjev, ali da osporavaju zahtjev tužiteljki za naknadu troškova postupka, te da je Kantonalni sud naveo da apelantkinje nisu priznale predmetni tužbeni zahtjev, „što nije tačno“. U dopuni apelacije apelantkinje navode da su izvršile uvid u spis konkretnog predmeta i ustanovile da u njemu „nema dokaza da su tužiteljke platile sudske takse Kantonu Sarajevo, niti je sud donio rješenje o tome“, a da je „sud svojim odlukama obavezao apelantkinje da plate“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZPP i Zakona o nasljeđivanju, jasno ukazao da je propuštanje apelantkinja da obavijeste prvostepeni sud o postojanju drugih nasljednika (u postupku okončanom rješenjem o nasljeđivanju) dovelo do vođenja parničnog postupka, pa da su, stoga, neosnovani navodi apelantkinja da one nisu prouzrokovale troškove tog postupka, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelantkinja za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/22 (H. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio