Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/22 („WORKFORCE“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1354/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1354/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „WORKFORCE“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „WORKFORCE“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023856 21 Uvp od 5. januara 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „WORKFORCE“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nemanja Šikman advokat iz Prijedora, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023856 21 Uvp od 5. januara 2022. godine.

2. Zaključkom Republičke uprave za inspekcijske poslove, Sektor inspekcije rada i zaštite na radu, odjeljenje Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 19. septembra 2018. godine odbačena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Republičke uprave od 28. avgusta 2018. godine zato što je izjavljena od neovlašćenog lica, te je odbačen i prijedlog apelanta za odlaganje izvršenja naprijed navedenog rješenja (kojim je poslodavcu Lj.S., vlasniku TUR „Market AS“ Čelinac naloženo da otkloni određene nepravilnosti iz oblasti radnih odnosa koje su utvrđene prilikom vršenja vanrednog inspekcijskog pregleda).

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv zaključka Republičke uprave od 19. septembra 2018. godine, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 19. oktobra 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023856 18 Uod 7. decembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva od 19. oktobra 2018. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. decembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 023856 21 Uvp od 5. januara 2022. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovan zaključak prvostepenog organa da apelant u predmetnom upravnom postupku inspekcijskog nadzora iz oblasti radnih odnosa (koji je proveden kod poslodavca Lj.S., vlasnika TUR „Market AS“ Čelinac i u kojem su utvrđene određene nepravilnosti) nema svojstvo stranke, dakle nema pravo da učestvuje u tom postupku i da izjavljuje žalbu protiv rješenja kojim je navedenom subjektu nadzora naloženo otklanjanje utvrđenih nepravilnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni zaključak, kao i stav nižestepenog suda, zasnovan na pravilnom tumačenju odredbe člana 39a. stav (1) Zakona o inspekcijama (kojim je propisano da postupak inspekcijskog nadzora inspektor pokreće i vodi po službenoj dužnosti), u vezi sa odredbom člana 43. st. (1) i (2) istog zakona (kojom je propisano da je subjekat nadzora stranka u postupku inspekcijskog nadzora, te da druga lica nemaju svojstvo stranke u postupku inspekcijskog nadzora). Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da takvo zakonsko rješenje nije suprotno odredbama člana 38. ZOUP, niti predstavlja kršenje člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji, u suštini, pravo na efikasan pravni lijek garantuje samo onim licima o čijim pravima i na zakonu zasnovanim interesima je odlučivano u postupku, a to u konkretnom slučaju nije apelant, već drugi pravni subjekt.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na efikasna pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da nije zainteresovan da „u formalnom smislu“ bude označen kao subjekat inspekcijskog nadzora, nego želi da zaštiti vlastita prava i interese budući da je u konkretnom slučaju predmetnom subjektu rješenjem Republičke uprave od 28. avgusta 2018. godine naloženo da zaključi ugovore o radu i da prijavi radnike koji su kod tog subjekta bili angažovani po osnovu ugovora o poslovnoj saradnji sa apelantom. Naime, kako je apelant privredno društvo koje se bavi posredovanjem u zapošljavanju, to je na navedeni način, dakle rješenjem Republičke uprave od 28. avgusta 2018. godine došlo do „otimanja radnika“, a navedeni subjekat je „odustao od svih vrsta postupaka po rješenju Republičke uprave od 28. avgusta 2018. godine“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o inspekcijama i ZOUP, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i ostalih prava na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/22 („WORKFORCE“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio