Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/22 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1366/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1366/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d.

Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 026776 21 Rev od 13. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić advokat iz Bijeljine, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 026776 21 Rev od 13. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Ruding Princ S Son“ d.o.o. Nevesinje), na ime izvedenih elektro radova i isporučene elektro opreme, te na ime izvedenih mašinskih radova i isporučene opreme, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže označeno izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su parnične stranke 17. februara 2010. godine zaključile ugovor o javnoj nabavci u vezi radova na izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda iz „Parnaby“ postrojenja na PK „Bogutovo selo“, te da su 9. novembra 2010. godine zaključile aneks ugovora o javnoj nabavci. Nadalje, da je tužilac bio i projektant i izvođač ugovorenih radova, te da je ugovorena klauzula o nepromjenjivosti cijene u iznosu od 2.212.938,00 KM koju je apelant isplatio u cijelosti. Konačno, da je tužilac izveo naknadne radove sa ugradnjom dodatnog materijala i opreme, koji nisu obuhvaćeni ugovorom od 17. februara 2010. godine, ni aneksom tog ugovora od 9. novembra 2010. godine, što apelant nije platio. Vrhovi sud je ukazao da se revizija apelanta, u suštini, svodi na tvrdnju apelanta da je navedenim ugovorom ugovorena nepromjenljiva cijena za sve radove koje je projektovao i izvodio tužilac, te da, ukoliko je bilo nužno izvođenje naknadnih radova, koje apelant ne osporava, da je njihovo izvođenje zapravo „saniranje sopstvenih propusta koje je tužilac načinio u fazi projektovanja“, te da su naknadni radovi izvedeni „kako bi se postrojenje izgradilo u skladu sa parametrima iz ugovora“. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da ugovor od 17. februara 2010. godine ima elemente ugovora o građenju iz člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 640. stav (1) ZOO propisano da, ako ugovor sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta, te da u tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor, uključujući i njegov aneks, ne sadrži jasno određenu odredbu „ključ u ruke“, ili izraz koji bi nesumnjivo ukazivao na volju stranaka na zaključenje ugovora sa tom odredbom. Međutim, i kada bi se u konkretnom slučaju prihvatilo da je ugovorena izgradnja objekta po principu „ključ u ruke“, što bi podrazumijevalo fiksno utvrđenu cijenu, izvođaču radova se moraju priznati izvedeni naknadni radovi koje je izveo po nalogu naručioca ili po nalogu nadležnih organa naručioca. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da apelant nijednim konkretnim navodom ne dovodi u pitanje nalaze vještaka i njihove zaključke u vezi sa izvođenjem naknadnih radova, a iz tih nalaza i mišljenja slijedi da su predmetni radovi izvedeni na zahtjev nadzornog organa apelanta. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je naprijed navedeno potvrđeno i iskazom svjedoka B.M., kao predstavnika nadzornog organa apelanta, svjedoka M.T. koji je u vrijeme izvođenja radova bio izvršni direktor apelanta za tehničke poslove, te svjedoka D.M., koji je bio glavni tehnički rukovodilac RJ Rudnik. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, naime, tužilac u pravilu ne bi imao pravo na povećanje ugovorene cijene da je naknadne radove izveo bez pisane saglasnosti naručioca (apelanta), te da je sudska praksa u vezi sa saglasnošću naručioca za izvođenje naknadnih radova zauzela stav da ta saglasnost ne mora biti izričita, već da može biti vidljiva i iz ponašanja naručioca iz koga se nedvosmisleno može zaključiti da je odobrio radove koji odstupaju od projekta. Prema tome, budući da je tužilac sve naknadne radove unio u građevinski dnevnik i u projekt, te da je apelant po ovlašćenom licu potpisao dnevnik bez primjedbi na te naknadne radove i time prihvatio unesene izmjene u projekat, može se zaključiti da je apelant i pismeno i konkludentnim radnjama prihvatio izvedene (naknadne) radove, pri čemu između stranaka nije sporno da je izvršena primopredaja radova.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je ugovorom od 17. februara 2010. godine ugovorena nepromjenljiva cijena za sve radove koje je projektovao i izvodio tužilac (koji je u konkretnom slučaju bio i projektant i izvođač radova). U vezi s tim, apelant ističe da, ukoliko je bilo nužno izvođenje dodatnih radova, da njihovo izvođenje zapravo predstavlja radove koji su bili nužni kako bi se postrojenje izgradilo u skladu sa parametrima iz ugovora, odnosno da izvođenje tih radova predstavlja korekciju nedostataka koji su postojali u samom projektu (koji je sačinio tužilac).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (ibid, AP 992/15), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv nižestepene odluke, koje navode je Vrhovni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1366/22 (Mješoviti holding… | Sudska praksa | Aktio