Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4714/20 (Z. P.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4714/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4714/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zijad Popara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Zijad Popara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029394 17 U od 20.

novembra 2020. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zijadu Popari u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Zijad Popara protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029394 17 U od 20. novembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zijad Popara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029394 17 U od 20. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) i Pravobranilaštva Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 22. februara i 3. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Uprava i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. februara do 13. juna 2022. godine.

4. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 16. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 23. oktobra 1998. godine podnio zahtjev Općini Novo Sarajevo za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana poslije smrti nositeljice stanarskog prava S. Z., apelantove tetke.

8. Općina Novo Sarajevo je 16. maja 2000. godine dostavila Upravi na nadležno rješavanje kompletan spis predmeta.

9. U narednom periodu Uprava je donijela dva rješenje (26. septembar 2003. i 29. oktobar 2010. godine) kojim je odbila apelantov zahtjev, Ministarstvo je donijelo dva rješenja (16. decembar 2003. i 8. decembar 2010. godine) kojim je odbilo apelantovu žalbu izjavljenu na prvostepeno rješenje, a Kantonalni sud je donio dvije presude (5. novembar 2007. i 8. maj 2015. godine) kojim je uvažio apelantovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak.

10. U toku trajanja postupka Agencija za privatizaciju FBiH je obavijestila Upravu da je 2004. godine izvršena privatizacija Tvornice čarapa „Ključ“ Sarajevo, vlasnika stana. Imajući u vidu da je Tvornica čarapa „Ključ“ Sarajevo izgubila status aktivnog učesnika u upravnom postupku, Uprava je kao učesnika u postupku uključila Pravobranilaštvo Općine Novo Sarajevo kao zakonskog zastupnika općine na čijoj se teritoriji nalazi stan.

11. Rješenjem Uprave broj 23-04/11-23-731/00 od 13. juna 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Z. S.

12. U obrazloženju rješenja Uprava je, prije svega, navela da je u prethodnom postupku održala raspravu 11. maja 2009. godine (na kojoj su saslušani apelant i tri svjedoka), da je narednu raspravu održala 21. oktobra 2009. godine, dok je rasprava zakazana za 11. decembar 2009. godine odgođena po zahtjevu apelantovog punomoćnika, a rasprava zakazana za 11. januar 2010. godine je održana bez prisustva apelantovog punomoćnika, koji je ponovo tražio odgađanje. Na toj raspravi su saslušane dvije svjedokinje E. G. i H. A. (sestre nositeljice stanarskog prava i apelantove tetke po majci). Nadalje, Uprava je navela da je u ponovnom postupku zakazala raspravu za 11. maj 2016. godine, ali da se pozivu nije odazvao apelant kojem je poziv u dva navrata upućen na adresu stana i ostavljena obavijest o preuzimanju pismena. Na raspravi, kojoj je prisustvovao apelantov punomoćnik, ponovo su saslušane svjedokinje E. G. i H. A., čije iskaze je Uprava detaljno navela. Uprava je, dalje, navela da su odgođene dvije rasprave (zakazane za 27. juni i 8. septembar 2016. godine), jedna po molbi svjedokinje H. A., druga po molbi apelantovog punomoćnika. Uprava je održala raspravu 26. oktobra 2016. godine na kojoj je saslušan apelant, te raspravu 5. aprila 2017. godine na kojoj je saslušana svjedokinja S. B.

13. Uprava je navela da je iz materijalnih dokaza uloženih u spis utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na stanu bila Z. S. koja je zaključila ugovor o korištenju stana 1968. godine, te da je umrla 1998. godine u Sarajevu. Uprava je navela da je apelant u svom iskazu istakao da neprekidno stanuje u stanu od 1974. godine do danas, sam, bez članova porodice, da je živio sa Z. S., svojom tetkom, i da je poslije njene smrti nastavio koristiti stan. U vezi s tim, Uprava je istakla šta je propisano odredbama čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Uprava je navela da je cijenila materijalne dokaze u spisu (detaljno navedeni na stranicama 2–7. rješenja), kao i iskaze saslušanih svjedoka kako pojedinačno tako i u njihovoj uzajamnoj povezanosti (detaljno navedeni na stranicama 7–9. rješenja), te iskaz apelanta i njegovog punomoćnika, te da je nesporno utvrdila da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva Z. S., nositeljice stanarskog prava na stanu, shodno odredbama člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima.

14. Uprava je navela da je apelant samo formalno bio prijavljen na predmetnoj adresi od 1982. godine, što potvrđuje i uvjerenje o kretanju iz kojeg se vidi da je formalno prijavljen na predmetnoj adresi i dalje, tj. u julu 2003. godine, kada je obnovio prijavu na istoj adresi, što nije dovoljan dokaz da je apelant uistinu i živio u stanu s nositeljicom stanarskog prava. Uprava je istakla da je iz provedenih dokaza, kao što je bodovanje predmetnog stana 1987. godine, utvrđeno da je na predmetnoj adresi bodovana samo S. Z., popisana 1991. godine kao samačko domaćinstvo, dok je apelant popisan na drugoj adresi sa suprugom, ocem i troje djece. Također, istaknuto je da se apelant nije nalazio na biračkom spisku iz 1992. godine na predmetnoj adresi prema obavještenju Općine Novo Sarajevo, da je prema podacima mjesne zajednice na predmetnoj adresi u ratnom periodu do smrti 1998. godine S. Z. bila jedina evidentirana na spisku za primanje humanitarne pomoći, a da se prema podacima mjesne zajednice apelant vodio na drugoj adresi u periodu od 1992. do 1995. godine sa četiri člana domaćinstva.

15. Uprava je, dalje, navela da dokazi koje je apelant uložio u spis, a koji nisu ovjereni i odnose se na rješenje Općinskog suda za prekršaje Novo Sarajevo kojim je kao okrivljeni apelant pozivan sa predmetne adrese i ostali dokazi (priznanice banke, telefonske priznanice itd.) ne znače da je apelant faktički živio u stanu. Uprava je ukazala da je apelant zaposlen u Elektrodistribuciji, čije je sjedište na području Općine Novo Sarajevo gdje se nalazi i predmetni stan, te je zaključila da je logično da je bio vezan za tu općinu. Nadalje, Uprava je navela da činjenice da je apelant dva puta bio oženjen, da je drugi brak sklopio 1985. godine i u braku dobio troje djece rođene 1986., 1987. i 1989. godine, ukazuje da nije ostvarena ekonomska zajednica življenja u trajanju od 10 godina sa nositeljicom stanarskog prava u stanu jer je logično da apelant nije mogao istovremeno biti član dva porodična domaćinstva – tetke Z.S. u predmetnom stanu i član domaćinstva sa suprugom i djecom na drugoj adresi, što je suprotno odredbi člana 17. Zakona o stambenim odnosima.

16. Uprava je, dalje, navela da je apelant u prvom zahtjevu za prijenos stanarskog prava tvrdio da stan koristi od 1982. godine, a istu tvrdnju je naglašavao i njegov punomoćnik rekavši da apelant koristi predmetni stan sa porodicom, da je u tom stanu i djecu „izrodio“. Međutim, Uprava je navela da su djeca rođena i prijavljena u Općini Stari Grad (predmetni stan se nalazi u Općini Novo Sarajevo), što znači da su proizvoljni i paušalni navodi apelanta i njegovog punomoćnika. Nadalje, Uprava je navela da se apelantova tvrdnja da je pomagao svoju tetku, čuvao i pazio i snosio troškove sahrane ne može cijeniti kao tačna budući da je Z. S. primala invalidsku penziju, te da je sve do 1998. godine bila korisnik subvencije troškova stanarine i grijanja. U vezi s tim, Uprava je navela da se postavlja pitanje zašto je Z. S. dozvoljena subvencija ako je s njom živio apelant, koji je bio uposlenik Elektrodistribucije Sarajevo i primao plaću.

17. Nadalje, Uprava je navela da izjave saslušanih svjedoka I. K., S. B. i E. B. nisu uvjerljive, da su nepouzdane i kontradiktorne materijalnim dokazima. Naime, Uprava je navela da su izjave paušalne i da su svjedoci unaprijed upućeni od apelantovog punomoćnika šta treba da kažu, pa stoga svi (svjedoci) znaju kada je Z. S. umrla, svi znaju da je apelant živio u zajednici sa tetkom i da stan koristi i danas, a ne znaju da je apelant oženjen od 1985. godine, da živi u „Starom Gradu“ i da je porodičan čovjek, otac troje djece. Uprava je istakla da su izjave tih svjedoka kontradiktorne bodovanju stana iz 1987. godine, popisu iz 1991. godine, potvrdi mjesne zajednice i ostalim dokazima. Uprava je, dalje, navela da je iskaze svjedokinja E. G. i H. A. cijenila u dijelu da apelant živi u „Starom Gradu“, da posjeduje dio kuće, da je Z. S. sama koristila stan, što dokazuju materijalni dokazi, da apelant nikada nije živio u stanu, te da su E. G. i H. A. nakon smrti Z. S. u stanu provele vjerske obrede i ključ stana predale apelantu, po njegovom zahtjevu.

18. Uprava je navela da je apelant dugi niz godina imao posjed stana, dok je nesmetano koristio porodičnu kuću zajedno sa svojom porodicom, te da je njegova supruga formalno bila prijavljena na adresi svojih roditelja kako bi zadržala taj stan (prema apelantovom iskazu), koji je u konačnici prodat. Uprava je navela da se iz svih navedenih materijalnih dokaza izvodi zaključak da je apelant višestruki korisnik, shodno odredbama čl. 12. i 13. u vezi sa članom 17. Zakona o stambenim odnosima. Uprava je navela da apelant nije na pouzdan način materijalnim dokazima potvrdio zajednicu življenja sa Z. S., shodno odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 21. istog zakona budući da nije dokazao zajednicu življenja za vrijeme života Z. S., u trenutku njene smrti i nastavak korištenja stana poslije njene smrti, osim fiktivne prijave. Uprava je navela da sama činjenica da je od 1982. godine bio prijavljen na predmetnoj adresi nije dovoljan dokaz da je živio u stanu jer je u periodu od prijavljivanja na predmetnoj adresi zaključio brak, formirao svoju porodicu i živio sa suprugom i djecom na drugoj adresi gdje živi i danas. Imajući u vidu izneseno, Uprava je odbila apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

19. Apelant je izjavio žalbu na prvostepeno rješenje.

20. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05/02-23-5-486/03 od 30. augusta 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 13. juna 2017. godine.

21. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je razmotrilo žalbu, prvostepeno rješenje i sve priloge u spisu predmeta, te je utvrdilo da je rješenje prvostepenog organa pravilno i na zakonu zasnovano. Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da apelant nije ispunio uvjete iz odredbe člana 6. u vezi sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Prema ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je utvrdio nespornim odlučne činjenice da je nositeljica stanarskog prava Z. S. umrla 1998. godine, da je stan koristila sama, te je u vezi s tim ukazao na materijalne dokaze: Z. S. 1987. godine bodovana sama u stanu, 1991. godine popisana kao samačko domaćinstvo, dok je apelant popisan sa suprugom i troje djece na drugoj adresi, na predmetnoj adresi u ratnom periodu do smrti 1998. godine bila jedina evidentirana Z. S., a apelant se u periodu 1992 – 1995. godine vodio na drugoj adresi sa četiri člana porodičnog domaćinstva.

22. Ministarstvo je, dalje, navelo da je prvostepeni organ pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, kao i druge dokaze koje su pojedinačno navedeni u prvostepenom rješenju, da je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je stan koristila sama Z. S. do svoje smrti kao nositeljica stanarskog prava, dok je apelant živio na drugoj adresi. S obzirom na to da je prvostepeni organ pravilno cijenio dokaze koji se nalaze u spisu predmeta i dao valjano obrazloženje za odluku, Ministarstvo je navelo da se poziva na razloge prvostepenog rješenja u skladu s odredbom člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Ministarstvo je istaklo da apelantovi žalbeni navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje te stambeno-upravne stvari.

23. Apelant je tužbom od 25. septembra 2017. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

24. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029394 17 U od 20. novembra 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

25. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je u cijelosti prihvatio rješenje Ministarstva kao pravilno i zakonito, kao i sve razloge tog rješenja, te je istakao šta je propisano odredbama čl. 21, 6. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo koje činjenice proizlaze iz predmetne upravne stvari, te je naveo da je cijeneći materijalne dokaze u spisu, kao i iskaze saslušanih svjedoka kako pojedinačno tako i u njihovoj uzajamnoj povezanosti, te iskaz apelanta lično i njegovog punomoćnika nesporno utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva Z. S., nositeljice stanarskog prava na stanu, shodno odredbama člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima.

26. Kantonalni sud je, nakon toga, detaljno ponovio utvrđenja iz prvostepenog rješenja, te je naveo da na osnovu materijalnih dokaza iz spisa predmeta nesporno proizlazi da apelant nije ostvario ekonomsku zajednicu življenja u trajanju od 10 godina sa svojom tetkom Z. S., te je ukazao da je Z. S. imala pravo na mjesečnu naknadu dijela troškova stanovanja, za stanarinu i grijanje za period od 1991. godine pa sve do smrti 1998. godine, kao i da je primala humanitarnu pomoć do smrti. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo ispravno postupilo kada je žalbu odbilo kao neosnovanu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je cijenio navod tužbe da Ministarstvo nije cijenilo iskaze svjedoka, ali da su ti navodi bez utjecaja na drugačije rješenje te upravne stvari iz razloga jer je Ministarstvo u cijelosti prihvatilo prvostepeno rješenje, a prvostepeni organ je cijenio iskaze svjedoka i dao detaljno obrazloženje zašto i u kojem obimu prihvata ili ne prihvata iskaze svjedoka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 1998. godine podnio zahtjev Općini Novo Sarajevo radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, nakon čega je Općina Novo Sarajevo dostavila predmet Upravi, što znači da apelant „pune 22 godine pokušava ostvariti svoje pravo“. Apelant navodi da Uprava nije analizirala iskaze svjedoka koje je apelant predložio, niti ih je dovela u vezu s drugim provedenim dokazima, nego „u startu govori o tome da je apelantov punomoćnik nagovorio svjedoke kako da svjedoče“. Apelant ističe da se neistiniti zaključci voditelja u prvostepenom upravnom postupku „provlače“ kroz drugostepeno rješenje, kao i presudu Kantonalnog suda. U vezi s tim, apelant navodi da se Ministarstvo i Kantonalni sud nisu upustili u žalbene, odnosno navode tužbe, nego su prepisali obrazloženje dato u prvostepenom rješenju, zbog čega su njihove odluke proizvoljne. Osim toga, apelant ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, te navodi da „trajanje postupka od 22 godine govori da stranka nije imala pošteno suđenje“.

II.Odgovor na apelaciju

28. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, kojom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, a niti su povrijeđena njegova prava. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantovu tužbu zaprimio 25. septembra 2017. godine, a da je odluku donio 20. novembra 2020. godine, te je u vezi s tim naveo da ima veliki broj predmeta koje rješava redoslijedom po starosti, shodno listi starih predmeta.

29. Uprava je navela da su postupci pred tim organom završeni u okviru zakonskih rokova, te da ostaje pri svim navodima i dokazima provedenim u prvostepenom postupku. Uprava je, dalje, navela da joj je Općina 16. maja 2000. godine dostavila spis na postupanje, ali da su prioritet u rješavanju bili zahtjevi za vraćanje stanova u posjed nosioca stanarskih prava i da se radilo o velikom broju podnesenih zahtjeva. Imajući to u vidu, apelantov zahtjev je uzet u rad 2003. godine. Nadalje, Uprava je istakla da su dužini trajanja postupka doprinijeli svi učesnici, a posebno apelantov punomoćnik koji je više puta predlagao odgode zakazanih rasprava (13. mart i 10. april. 2008, 11. januar i 4. novembar 2010, 27. januar, 8. septembar, 26. oktobar i 21. decembar 2016. godine). Osim toga, Uprava je navela da je na dužinu postupka utjecalo i neodazivanje za saslušanje apelanta i predloženih svjedoka – sestre nositeljice stanarskog prava koje su insistirale da budu saslušane kao suprotna strana. U vezi s tim, Uprava je navela da je morala saslušati sve stranke u postupku radi donošenja pravilnog i zakonitog rješenja.

30. Pravobranilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi proizvoljni, pravno neosnovani i činjenično nepotkrijepljeni, a što proizlazi iz osporene odluke Kantonalnog suda, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Apelantov zastupnik je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da je nedopustivo da jedan postupak traje 20 godina, bez obzira na „sva pravdanja“ od Uprave, te da samim tim apelant nije imao pravično suđenje. Nadalje, u izjašnjenju je navedeno da je postupak vođen proizvoljno i da su iskazi svjedoka trebali biti ocijenjeni na način da budu dovedeni u vezu jedni s drugima, a ne da se u odlukama navodi da je apelant nagovorio svjedoke šta da kažu. Osim toga, u izjašnjenju je navedeno da se upravni organ, a ni sud, nisu osvrnuli na apelantove navode.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US) i Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: (...) kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 17.

Lice koje koristi više od jednog stana dužno je da o tome u roku od 15 dana, od kada je počelo da koristi više stanova, obavijesti stambeni organ i ujedno da se izjasni koji će stan dalje da koristi, a iz ostalih stanova da se iseli u daljem roku od 30 dana.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava (...).

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

33. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 242. stav (2) (2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.

34. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 029394 17 U od 20. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

44. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da su organi uprave pravilno i zakonito postupili kada su odbili apelantov zahtjev budući da apelant u postupku nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke koja je bila nositeljica stanarskog prava, te da stoga nije ispunio uvjete propisane odredbama čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je taj sud u cijelosti prihvatio rješenje Ministarstva kao pravilno i zakonito, kao i sve razloge tog rješenja, a u kojem je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni organ pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, kao i druge dokaze i da je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je predmetni stan koristila sama Z. S. do svoje smrti kao nositeljica stanarskog prava, dok je apelant živio na drugoj adresi. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud zaključio da je Ministarstvo ispravno postupilo kada je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Također, u pogledu apelantovih prigovora kojim ukazuje da nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koji su svjedočili u njegovu korist, odnosno da nije obrazložen proces ocjene dokaza, Ustavni sud ocjenjuje ove navode neosnovanim budući da je prvostepeni organ uprave vrlo detaljno opisao proces ocjene dokaza i dovođenja u međusobnu vezu dokaza jednih s drugima (vidi tačke od 24. do 27. ove odluke), odnosno da je Kantonalni sud jasno naveo da je Ministarstvo u cijelosti prihvatilo prvostepeno rješenje (u skladu s odredbom člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku), budući da je prvostepeni organ cijenio iskaze svjedoka i dao detaljno obrazloženje zašto i u kojem obimu prihvata ili ne prihvata iskaze svjedoka.

46. U odnosu na apelacione navode da Ministarstvo i Kantonalni sud nisu odgovorili na navode iz žalbe/tužbe, odnosno da odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, Ustavni sud nalazi da su Ministarstvo i Kantonalni sud odgovorili na navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, odnosno da predmetne odluke zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, tako da Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.

47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koje se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana podnio 23. oktobra 1998. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda 20. novembra 2020. godine. Dakle, Ustavni sud će ispitati period od skoro 23 godine.

Analiza dužine trajanja postupka

50. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

51. Analizirajući ponašanje apelanta i njegovog punomoćnika, Ustavni sud nalazi da iz odgovora na apelaciju Uprave (a koji navodi nisu osporeni u izjašnjenju na odgovor na apelaciju) slijedi da je apelantov punomoćnik u osam navrata tražio odgodu ročišta. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

52. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant 23. oktobra 1998. godine podnio zahtjev Općini Novo Sarajevo, koja je nakon jedne godine i šest mjeseci spis predmeta dostavila Upravi na nadležno postupanje. Ustavni sud nalazi da je Uprava nakon tri godine i četiri mjeseca, po zaprimanju spisa, rješenjem odbila apelantov zahtjev. Apelant je izjavio žalbu na prvostepeno rješenje, koja je odbijena rješenjem Ministarstva nakon dva mjeseca. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud nakon tri godine i 10 mjeseca uvažio (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), ukinuo drugostepenu i prvostepenu odluku i predmet vratio Upravi na ponovno postupanje. Ustavni sud, dalje, uočava da je Uprava, u ponovnom postupku, donijela rješenje nakon skoro četiri godine, kojim je odbila apelantov zahtjev, pa je apelant izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva nakon jednog mjeseca. Ustavni sud uočava da je apelant ponovo podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je uvažena presudom Kantonalnog suda nakon četiri godine i pet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), ukinuta je drugostepena i prvostepena odluka i predmet vraćen Upravi na ponovno postupanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, dalje, uočava da je Uprava, u ponovnom postupku, donijela rješenje nakon dvije godine i jednog mjeseca, kojim je odbila apelantov zahtjev, pa je apelant izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva nakon dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud uočava da je apelant ponovo podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda nakon tri godine i jednog mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe). Dakle, Ustavni sud uočava da je postupak pred Upravom (u tri navrata) trajao osam godina i pet mjeseci, a pred Kantonalnim sudom (također u tri navrata) trajao 11 godina i četiri mjeseca, a da Uprava i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja predmetnog postupka.

53. S obzirom na izneseno, uvažavajući činjenicu da je i apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao skoro 23 godine, u kojem je predmet u više navrata vraćen na ponovno postupanje i u kojem je evidentna pasivnost u postupanju Uprave i Kantonalnog suda, koji u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja predmetnog postupka.

54. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

57. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

58. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao skoro 23 godine, u kojem je predmet u više navrata vraćen na ponovno postupanje i u kojem je evidentna pasivnost u postupanju Uprave i Kantonalnog suda, koji u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja predmetnog postupka.

60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sud za svoje odluke dali jasne i logične razloge, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić