Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2069/22 (S. N.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2069/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2069/22, rješavajući apelaciju Saliha Nožinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Nožinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 009062 22 Kž 3 od 26. maja 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Nožinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Bodirogić“ iz Bijeljine, podnio je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 009062 22 Kž 3 od 26. maja 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 009062 22 KvZ od 20. maja 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva su 29. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom braniocu na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore na apelaciju nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 009062 22 KvZ od 20. maja 2022. godine apelantu je zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 227 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) produžen pritvor određen Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 009062 22 Kv od 6. maja 2022. godine za još jedan mjesec, tako da po ovom rješenju može trajati do 23. juna 2022. godine. Pritvor je apelantu produžen na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 18. maja 2022. godine Sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, u kojem su navedeni razlozi i činjenice koje se odnose na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo razbojništva na način opisan u prijedlogu za određivanje pritvora. Obrazlažući pritvorske razloge propisane članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Tužilaštvo je kao ključan argument istaklo apelantovu raniju višestruku osuđivanost smatrajući da bi puštanjem na slobodu on nastavio s vršenjem krivičnih djela. U prijedlogu je takođe navedeno da istraga još nije završena s obzirom na to da nisu izvršena potrebna vještačenja, te da je za obavljanje potrebnih istražnih radnji potrebno vrijeme od dva mjeseca.

7. Na ročištu održanom povodom navedenog prijedloga Tužilaštvo je ostalo pri navodima iz prijedloga, dok se apelant protivio osporavajući postojanje posebnih razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Istakao je da se prijedlog Tužilaštva u ovom smislu zasniva isključivo na navodima da je apelant do sada više puta osuđivan i da ta činjenica nije razlog zbog kojeg bi on trebao biti pritvoren s obzirom na to da je osuđivan za blaža krivična djela koja ne predstavljaju imovinske delikte, pri čemu je apelant dobro materijalno situirano lice, tako da nema nikakve potrebe da sredstva za život obezbjeđuje vršenjem krivičnih djela.

8. Okružni sud je, dalje, naveo da nalazi da postoji osnovana sumnja da su apelant i još jedno lice – suosumnjičeni, uz korišćenje vatrenog oružja, pištolja nepoznate marke i kalibra, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, od oštećenog E. R. oduzeli 2.800,00 KM i 11.000 američkih dolara. Sud je taj svoj stav zasnovao iz iskaza svjedoka E. R. i E. H. datim na zapisnik u Policijskoj upravi Zvornik, te sadržaja pribavljenih materijalnih dokaza. Navedeno je da su izjave svjedoka saglasne i da iz njih proizlazi da su apelant i drugi osumnjičenik došli u stan E. H., kojeg su od ranije poznavali i nakon razgovora prvo napali E. H. udarajući ga rukama po glavi i tijelu, a potom je apelant iza pojasa izvadio pištolj koji je dao drugom osumnjičeniku, koji je tim pištoljem udario E. H. u glavu i nanio mu tjelesnu povredu, a zatim pištolj usmjerio prema E. R. i naredio mu da vadi novac iz džepova, pa je ovaj strahujući za život iz lijevog džepa hlača izvadio 2.800,00 KM, koji novac je uzeo apelant, a drugi osumnjičenik je držeći pištolj usmjeren u glavu oštećenog iz desnog džepa njegovih hlača uzeo i prisvojio 11.000,00 američkih dolara zamotanih u najlon vrećicu. Potom su se iz stana, sa prisvojenim novcem, udaljili prijeteći E. H. i E. R. da događaj ne smiju prijaviti policiji i da će ako to učine biti lišeni života.

9. Dalje, Sud je naveo da je, pored postojanja osnovane sumnje kao osnovnog uslova za donošenje odluke o pritvoru, našao i da su ispunjeni posebni uslovi neophodni za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Sud je našao da je prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor po ovom osnovu opravdan iz razloga što postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ukazano je da se radi o složenom krivičnom djelu koje se sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari u namjeri da se njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravna imovinska korist, s tim da se oduzimanje vrši upotrebom sile ili prijetnjom da će se neposredno napasti na život ili tijelo lica. Kvalifikovani oblik krivičnog djela razbojništva postoji ako je ono počinjeno od više lica ili ako je pri njegovom izvršenju upotrijebljeno neko oružje. Dakle, jedan od važnih elemenata ovog krivičnog djela jeste prinuda koju svakako treba uzeti u obzir, a činjenica je da je apelant prema izvještaju krivične evidencije u posljednjih šest godina tri puta osuđivan, i to zbog krivičnih djela ugrožavanje sigurnosti, tjelesna povreda i nasilničko ponašanje. Ta krivična djela po svojoj strukturi sadrže element nasilja, kao i krivično djelo razbojništvo, koje sadrži prinudu koja se ostvaruje upotrebom sile ili prijetnje da će se neposredno napasti na život nekog lica. Upravo je tako postupao apelant u konkretnom slučaju jer postoji osnovana sumnja da je zajedno s drugim osumnjičenikom ispoljio nasilje, najprije prema E. H., a zatim prema oštećenom, od koga su uz upotrebu pištolja i prijetnje da će neposredno napasti na njegov život oduzeli novac. U navedenim okolnostima, bez obzira na to što apelant nije osuđivan zbog imovinskih delikata, Sud je našao da njegova ranija osuđivanost i ispoljena sklonost ka vršenju krivičnih djela predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on ponovo počiniti isto ili drugo krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi, zbog čega se prijedlog za produženje pritvora i u odnosu na apelanta pokazao kao osnovan.

10. Sud je bio stava da svi razlozi koji su postojali u vrijeme donošenja odluke o određivanju pritvora, bez obzira na protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru do donošenja predmetnog rješenja, i dalje egzistiraju, pri čemu je ukazano da odbrana u svom izlaganju nije navela niti jednu novu činjenicu ili okolnost koja bi bila takvog karaktera da bi ovakav zaključak bio doveden u sumnju. Sud je takođe istakao da u konkretnom slučaju ne postoje uslovi da se apelantu izreknu bilo koje druge, blaže mjere umjesto pritvora jer se nikakvim drugim mjerama ne mogu postići isti ciljevi koji se postižu pritvorom.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 009062 22 KžZ od 26. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv prvostepenog rješenja.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i osumnjičeni pusti da se brani sa slobode.

13. Dalje, navedeno je da, suprotno prigovorima iz apelantove žalbe, izreka pobijanog rješenja je razumljiva i u skladu je s datim razlozima u pogledu svih odlučnih činjenica, s aspekta postojanja osnovane sumnje. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je dato jasno obrazloženje za uspostavljeni pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, zbog čega su neosnovani prigovori žalbi, izneseni u prilog tvrdnji da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka

k) ZKPRS. Dakle, u kontekstu postojanja osnovane sumnje kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS, pobijano rješenje daje analizu dokaza (stranica 3), i to iskaza svjedoka, kao i materijalnih dokaza pribavljenih prilikom uviđaja na licu mjesta i kasnije u postupku. Navedeni dokazi, i prema ocjeni Vrhovnog suda, potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno s drugim osumnjičenikom počinio krivično djelo razbojništva.

14. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Ukazano je da je za navedeni pritvorski razlog prvostepeni sud u osporenom rješenju dao detaljno i valjano obrazloženje, koje je Vrhovni sud prihvatio u cijelosti, posebno imajući u vidu apelantovu višestruku osuđivanost, i to u posljednjih šest godina (tri osude), zbog krivičnih djela ugrožavanje sigurnosti, tjelesna povreda i nasilničko ponašanje, koja po svojoj strukturi u određenom dijelu sadrže i element nasilja. Sve te okolnosti i prema ocjeni Vrhovnog suda ukazuju na opasnost od ponavljanja djela i time postojanja naročitih okolnosti iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Iz navedenih razloga Vrhovni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se žalba uvaži i prvostepeno rješenje preinači na način da se odbije prijedlog za određivanje pritvora, uz eventualno određivanje mjera zabrana iz čl. 184

i 185 ZKPRS.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Naveo je da mu je prvostepeni sud produžio pritvor ukazujući na njegovu raniju osuđivanost, što apelant smatra neprihvatljivim. Tvrdi da nijedno od krivičnih djela za koja je ranije osuđivan u sebi ne sadrže elemente krivičnih djela iz glave XX sa imovinskim elementom, tj. sa namjerom za oduzimanjem i prisvajanjem tuđe pokretne stvari sebi ili drugom upotrebom sile, pa tvrdnja redovnih sudova da ranija krivična djela za koja je osuđen sadrže u sebi elemente nasilja kao što sadrži krivično djelo razbojništvo nije prihvatljivo. Dalje, apelant tvrdi da je osporeno rješenje Vrhovnog suda suprotno odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je u predmetu Cloth protiv Belgije odlučivao o razlozima za određivanje i produženje pritvora iz razloga ranije osuđivanosti osumnjičenog lica pa je utvrdio da se ne može uzeti kao razlog za određivanje ili produženje pritvora samo osuđivanost osumnjičenog već je potrebno dokazati da je osumnjičeni ranije vršio ista ili istovrsna krivična djela. Ponovio je da ranije nije osuđivan za krivična djela iz glave XX KZRS u koje spada krivično djelo razbojništva tako da je Vrhovni sud apelantu pritvor produžio protivno stavu Evropskog suda, što je rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost garantovanu članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1 tačka c i stav 3 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti koje je apelant iznio u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi osporenom rješenju Vrhovnog suda. U tom je rješenju dato obrazloženje za žalbene prigovore o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKRS, po kojem je apelantu pritvor produžen, prihvatajući razloge iz prvostepenog rješenja kao valjane, posebno da je apelant osuđivan zbog krivičnih djela ugrožavanja bezbjednosti, tjelesne povrede i nasilničkog ponašanja, koja po svojoj strukturi sadrže i elemente nasilja, kao i krivično djelo za koje se tereti u predmetnom postupku.

18. Okružni sud je naveo da su u prvostepenom rješenju dati odgovori na sva sporna pitanja na koja je ukazao u svojoj apelaciji, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i postojanja posebnih pritvorskih razloga. Okružni sud nalazi apelantovu argumentaciju iznesenu u apelaciji neprihvatljivom i neosnovanom.

19. Tužilaštvo je navelo da upravo zbog apelantove izražene sklonosti ka vršenju inkriminisanih radnji smatra da su opravdani razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka

v) ZKPRS za predmetno krivično djelo.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 009062 22 Kž 3 od 26. maja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c i stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

27. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

28. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo propisano u KZRS, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Zakonitost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197

ZKPRS.

30. U konkretnom slučaju apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje, pa se ovim pitanjem Ustavni sud neće posebno baviti. Apelant je tvrdio da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

31. U vezi s ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, može odrediti pod uslovom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uslov sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uslov da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što u konkretnom slučaju nije sporno.

32. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, na koji se i apelant pozvao, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, između ostalih uslova, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu navedenog, utvrdio da su u osporenom rješenju dati argumentovani razlozi zbog čega postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Ukazano je da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju dao detaljno i valjano obrazloženje, koje je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio, posebno imajući u vidu apelantovu višestruku osuđivanost zbog krivičnih djela ugrožavanje sigurnosti, tjelesna povreda i nasilničko ponašanje, koja po svojoj strukturi u određenom dijelu sadrže i element nasilja. Vrhovni sud je zaključio da te okolnosti, uz nesporno postojanje sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, ukazuju na opasnost od ponavljanja djela i time postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao ponoviti isto krivično djelo.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i Vrhovni i Okružni sud, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Osim toga, Ustavni sud drži da obrazloženja redovnih sudova korespondiraju s praksom Evropskog suda u predmetu Clooth protiv Belgije, imajući u vidu da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke imali u vidu upravo apelantovu osobnost i ponašanje u prošlosti, što je ključno i uticalo na njihov stav.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga ispoštovali standarde Evropskog suda, te da su u obrazloženjima osporenih odluka konkretizovane naročite okolnosti koje su opravdale bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti prilikom primjene člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, te da su u odnosu na primjenu tog pritvorskog razloga ispoštovane garancije iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1.c i stav 3 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost lica.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2069/22 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio