Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/22 (Rukometni klub BORAC M:TEL Banjaluka)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1224/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1224/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Rukometni klub BORAC M:TEL Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rukometni klub BORAC M:TEL Banjaluka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 304475 20 Gž od 17. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rukometni klub BORAC M:TEL Banjaluka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 304475 20 Gž od 17. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rukometni klub BORAC M:TEL Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Andrej Obradović advokat iz Banjaluke, podnio je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 304475 20 Gž od 17. januara 2022. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 25. aprila 2019. godine, odlučujući o prijedlogu za izvršenje tražioca izvršenja (Grad Banjaluka), na osnovu pravosnažne i izvršne presude zbog propuštanja tog suda od 2. decembra 2008. godine, određeno je predloženo izvršenje na novčanim sredstvima na apelantovom bankovnom računu.

3. Odlučujući o apelantovom prigovoru apelanta izjavljenom protiv navedenog rješenja o izvršenju, Osnovni sud je rješenjem od 22. juna 2020. godine prigovor odbio kao neosnovan.

4. Rješenjem Okružnog suda od 17. januara 2022. godine je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 22. juna 2020. godine i to je rješenje potvrđeno.

5. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je zaključenjem sporazuma od 14. septembra 2016. godine, kojim su se stranke saglasile da je apelant pravosnažnom i izvršnom presudom zbog propuštanja Osnovnog suda od 2. decembra 2008. godine (kojom je utvrđeno da je apelant obavezan tražiocu izvršenja isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom), apelant priznao dug tražiocu izvršenja iz izvršne isprave. Dalje je navedeno da je time prekinut rok zastarjelosti iz člana 387. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug), a zastarijevanje počinje ponovo teći od zaključenja sporazuma, shodno odredbi člana 392. (2) istog zakona (kojom je propisano da zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja). Također je istaknuto da, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, od zaključenja sporazuma (14. septembar 2016. godine) do podnošenja prijedloga za izvršenje (11. april 2019. godine) nije protekao rok za naplatu potraživanja tražioca izvršenja iz izvršne isprave, propisan odredbom člana 379. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom […] zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti). Konačno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da se sporazum o izvršenju sudske odluke odnosi na novaciju, jer zaključenim sporazumom stranke nisu izmijenile njihov postojeći pravni odnos, odnosno nisu izmijenile ni osnov ni predmet obaveze na način kako je to propisano odredbom člana 393. Zakona o obligacionim odnosima, već su se u zaključenom sporazumu dogovorili o načinu i rokovima otplate tog duga.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno tumačili materijalno pravo, jer se u konkretnom slučaju nema šta priznati, s obzirom da je dug utvrđen pravosnažnom presudom, jer se već presuđena stvar ne priznaje. Također, apelant navodi da sporazum od 14. septembra 2016. godine ne predstavlja priznanje duga, već novaciju, i da njime nije mogla biti prekinuta zastara.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda od 2. decembra 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredu prava na imovinu

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim navodima da je nastupila zastara potraživanja, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/22 (Rukometni klub BORAC M:TEL… | Sudska praksa | Aktio