Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4762/20 (M. J. i Z. P.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Hipoteka
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Raskid ugovora
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4762/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4762/20, rješavajući apelaciju Mire Janjića i Zorana Prce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mire Janjića i Zorana Prce.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 062562 20 Gži od 23. oktobra 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miro Janjić i Zoran Prce (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, zajedno: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnijeli su 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 062562 20 Gži od 23. oktobra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 062562 19 I od 12. juna 2020. godine.

2. Apelanti su uz apelaciju podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno stavio van snage Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 95 0 I 062562 19 I od 2. marta 2020. godine i Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 062562 20 Gži od 23. oktobra 2020. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 22. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 29. oktobra 2021. godine.

5. Okružni sud i tražilac izvršenja nisu dostavili odgovore na apelaciju.

6. Odgovor na apelaciju dostavljen je 26. aprila 2022. godine punomoćniku apelanata na izjašnjenje.

7. Punomoćnik apelanata nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Rješenjem Osnovnog suda od 2. marta 2020. godine, donesenom po prijedlogu tražioca izvršenja od 24. septembra 2019. godine, podnesenom na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke, dozvoljeno je izvršenje protiv apelanata radi naplate novčanog potraživanja zabilježbom rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama, procjenom i prodajom nepokretnosti, precizno označenih u izreci tog rješenja.

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 062562 19 I od 12. juna 2020. godine odbijen je prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te je rješenje o izvršenju održano na snazi.

11. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su apelanti u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, između ostalog, naveli da je predmetno potraživanje zastarjelo jer je od dospjelosti najstarijeg povremenog potraživanja protekao rok od pet godina u smislu odredaba člana 373. ZOO s obzirom da iz Plana otplate kredita proizlazi da je prvoapelant posljednju uplatu rate kredita izvršio 28. juna 2012. godine. Takođe je naveo da je tražilac izvršenja u odgovoru na prigovor istakao da je posljednja uplata izvršena 25. marta 2016. godine i da je u prilog tome dostavio analitičku karticu. Osnovni sud je nadalje naveo da je ugovorom o kreditu od 30. jula 2012. godine i ugovorom o zasnivanju hipoteke od 1. avgusta 2012. godine ugovoren rok isplate kredita od 120 mjeseci. Osnovni sud je, međutim, istakao da je predmetnim ugovorom o zasnivanju hipoteke stipulisano da će se, između ostalog, za raskid ugovora prije isteka roka primjenjivati odredbe predmetnog ugovora o kreditu, te da je ugovorom o kreditu stipulisano da banka ima pravo da raskine ugovor i prije isteka ugovorenog roka u slučaju da korisnik kredita neuredno ispunjava bilo koju obavezu prema banci, te da danom raskida ugovora dospijevaju sve neizmirene obaveze korisnika kredita koje duguje ili koje će dugovati banci na osnovu ugovora o kreditu. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu raskinut od tražioca izvršenja 18. avgusta 2016. godine. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 371. i 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je s tim u vezi ukazao da potraživanja iz ugovora o kreditu ne zastarijevaju u trogodišnjem roku iz člana 372. ZOO, već u opštem zastarnom roku od 10 godina iz člana 371. ZOO, shodno stavu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iz presuda br. 80 0 I 074798 17 Rev od 2. oktobra 2018. godine i 57 0 Ps 111365 19 Rev od 12. juna 2019. godine. Pri tome je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je predmetno potraživanje zastarjelo, te je naglasio da na drugačiji zaključak suda nije od uticaja pozivanje apelanata na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 452/17 od 10. aprila 2019. godine, jer navedena odluka nije zasnovana na istom činjeničnom stanju. U konačnici, Osnovni sud je istakao da bi tražilac izvršenja, kao povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno hipotekom upisanom u javnoj knjizi, shodno odredbi člana 368. ZOO, imao pravo na naplatu potraživanja iz založene stvari i po proteku vremena zastarjelosti.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 I 062562 20 Gži od 23. oktobra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

13. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se zastarjelost predmetnog potraživanja treba računati od 18. avgusta 2016. godine, kao dana kada je cjelokupno potraživanje iz ugovora o kreditu dospjelo što je potvrđeno notarskim otpravkom originala u svrhu izvršenja od 24. septembra 2019. godine, shodno članu 18. predmetnog ugovora o kreditu. S obzirom da je u konkretnom slučaju dospjelo cjelokupno potraživanje, Okružni sud je zaključio da se u takvoj situaciji treba primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Kako je prijedlog za izvršenje u predmetnom postupku podnesen 14. novembra 2019. godine, Okružni sud je istakao da nije protekao opšti zastarni rok od 10 godina.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti navode da je u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen rok zastare propisan odredbama čl. 372. i 373. ZOO jer je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se glavni dug isplaćuje zajedno sa kamatom u mjesečnim anuitetima, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su u konkretnom slučaju primijenili opšti zastarni rok iz člana

371. ZOO. Takođe su naveli da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u Presudi broj Pž-173/00 od 4. avgusta 2000. godine i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti broj AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine. Apelanti su naveli da su redovni sudovi propustili utvrditi kada je izvršena posljednja uplata anuiteta i da li je predmetno potraživanje zastarjelo i prije raskida ugovora o kreditu. U konačnici su naveli da je na njihovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti.

II.Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da osporenom presudom nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ZASTARELOST

Odsek 1 Opšte odredbe Opšte pravilo Član 360 (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Zastarelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.

(3) Ne može zastareti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u predmetnom postupku imali procesni položaj izvršenika. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje jesu li član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u osporenom postupku odlučivalo o prigovoru apelanata izjavljenom protiv rješenja o izvršenju koje je doneseno na osnovu ugovora o hipoteci kao izvršne isprave. Dakle, radilo se o izvršenju potraživanja koje je utvrđeno ugovorom o zasnivanju hipoteke kao izvršnom ispravom. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je predmetnim ugovorom o zasnivanju hipoteke stipulisano da će se, između ostalog, za raskid ugovora prije isteka roka primjenjivati odredbe predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju je, dakle, predmet spora bilo pitanje da li je potraživanje iz ugovora o kreditu radi čijeg obezbjeđenja je zasnovana hipoteka kao založno pravo zastarjelo ili ne, dakle, da li je ono podobno za prinudnu naplatu ili ne. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je prethodno vođen bilo kakav postupak u kojem bi to pitanje eventualno bilo raspravljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je posljedica osporenog postupka odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu navedene prakse Evropskog i Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, primjenjiv.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 062562 20 Gži od 23. oktobra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 15. decembra 2020. godine a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili odredbe ZOO povodom pitanja zastare predmetnog potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima , kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, došlo do proizvoljnog utvrđivanja činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava.

26. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zauzeli uniforman stav da predmetno potraživanje iz ugovora o kreditu, suprotno prigovorima apelanata, nije zastarjelo. Naime, redovni sudovi su ukazali da je raskidom predmetnog ugovora o kreditu 18. avgusta 2016. godine dospjelo cjelokupno potraživanje iz tog ugovora, te da do dana podnošenja prijedloga za izvršenje nije protekao opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Apelanti smatraju da je takav stav proizvoljan i da predmetno potraživanje predstavlja povremena potraživanja (jer se glavni dug isplaćuje zajedno sa kamatom u mjesečnim anuitetima) i da se stoga na njega trebaju primijeniti zastarni rokovi propisani odredbama čl. 372. i 373. ZOO (prema kojima povremena potraživanja zastarijevaju u trogodišnjem roku od dana dospjelosti pojedinog potraživanja, a samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja).

27. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 452/17 (vidi odluku od 10. aprila 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem predmetu je zadnja uplata po kreditu (od 5. februara 2002. godine sa periodom otplate od 60 mjeseci) izvršena 3. novembra 2004. godine, ugovor raskinut 26. avgusta 2009. godine a tužba podnesena 28. decembra 2009. godine, naveo da zapaža kako je Vrhovni sud u tom predmetu potvrđujući prvostepenu presudu potvrdio i zaključak prvostepenog suda „[…] da se na zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO, koji se računa od isteka ugovorenog roka kredita u skladu sa članom 371. ZOO s obzirom da je tada dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje“. Takođe je naveo da „iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbi člana 6. Ugovora dospijevali mjesečno, te da je u članu 11. Ugovora bilo predviđeno da tužitelj ima pravo na raskid ugovora i naplatu cjelokupnog duga sa pripadajućom kamatom i troškovima ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, te da tužitelj može otkazati cijeli kredit i učiniti ga dospjelim ako visina dospjelog a nenaplaćenog dugovanja iznosi dvije mjesečne rate. Slijedom navedenog […] kod činjenica da iz stanja spisa, odnosno iz dokaza koje je izveo tužitelj, proizlazi da su anuiteti čija se isplata traži [...] dospijevali mjesečno, da ugovor nije bio raskinut a da je otkazan tek 26. avgusta 2009. godine, Ustavni sud imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 372. i

373. ZOO čija primjena proizlazi i iz stavova sudske prakse, smatra da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg u skladu sa članom 371. ZOO treba računati zastarjelost, proizvoljno primijenio materijalno pravo, na čiju pravilnu primjenu je bio dužan paziti po službenoj dužnosti u skladu sa članom 241. ZPP“. Dakle, u navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao proizvoljnim stav da se na potraživanje iz ugovora o kreditu (koji je raskinut nakon isteka ugovorenog roka) primjenjuje opšti zastarni rok i to od dana isteka ugovorenog roka.

28. Ustavni sud, takođe, ukazuje da nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da potraživanje iz ugovora o kreditu koje je u cijelosti dospjelo raskidom tog ugovora zastarijeva u roku iz člana 371. ZOO (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 597/17 od 15. juna 2017. godine, tačka 4. i AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao ni u zaključku da u situaciji kada ugovor nije raskinut a nije ugovoreno, niti zakonom propisano da neplaćanjem dva anuiteta uzastopno dolazi do raskida ugovora, potraživanje zastarijeva u rokovima iz člana 372. ZOO (op. cit., AP 597/17, tačka 8).

29. Ustavni sud nadalje podsjeća na sopstvenu praksu u kojoj je utvrdio povredu prava na obrazloženu sudsku odluku u situaciji kada odluke redovnih sudova u tom apelacionom postupku „ne sadrže podatak o tome da li je predmetnim ugovorom o kreditu predviđena mogućnost raskida ugovora sa dejstvom dospjelosti cjelokupnog dugovanja, niti da li je tužilac koristio tu mogućnost (ukoliko je kao takva stipulisana), što je od uticaja na dospjelost predmetnog potraživanja, tok zastarnog roka, kao i zakonske zatezne kamate“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 575/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je predmetni ugovor o kreditu od 30. jula 2012. godine raskinut 18. avgusta 2016. godine, te da su stranke u predmetnom izvršnom postupku imale spor oko činjenice kada je izvršena posljednja uplata rate kredita (tražilac izvršenja je tvrdio da je to učinjeno 25. marta 2016. godine, a apelanti 28. juna 2012. godine). Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu dali svoju ocjenu tih navoda, odnosno da nisu utvrdili činjenicu kada je izvršena posljednja uplata rate kredita, a što je u kontekstu navedene prakse Ustavnog suda pravno relevantna činjenica za utvrđivanje zastarnog roka pojedinih rata kredita kao povremenih potraživanja u smislu odredaba čl. 372. i 373. ZOO.

31. Naime, sporno pitanje u konkretnom slučaju i u citiranoj praksi Ustavnog suda jeste, između ostalog, da li ugovorna odredba da raskidom ugovora dospijeva cjelokupno potraživanje (in concreto „sve neizmirene obaveze korisnika kredita koji duguje ili koji će dugovati banci na osnovu ugovora o kreditu“) može derogirati odredbe o zastari povremenih potraživanja u trogodišnjem roku a samog prava iz koga proističu povremena za pet godina u smislu odredaba čl. 372. i 373. ZOO. Drugim riječima, da li je potraživanje zastarjelo po proteku navedenih rokova ako je ugovor o kreditu raskinut po proteku tog roka, odnosno da li je proizvoljan suprotan zaključak, naročito u kontekstu odredbe člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Navedeno pitanje apelanti problematiziraju navodeći da su redovni sudovi propustili utvrditi da li je predmetno potraživanje zastarjelo i prije raskida ugovora o kreditu. Ustavni sud, međutim, primjećuje da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bavili tim pitanjem, već su samo zaključili da je raskidom predmetnog ugovora o kreditu 18. avgusta 2016. godine dospjelo cjelokupno potraživanje iz tog ugovora. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud istakao da bi tražilac izvršenja, kao povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno hipotekom upisanom u javnoj knjizi, shodno odredbi člana 368. ZOO, imao pravo na naplatu potraživanja iz založene stvari i po proteku vremena zastarjelosti, dok Okružni sud nije dao pravni stav po pitanju primijene te zakonske odredbe.

32. U konačnici, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 111365 19 Rev od 12. juna 2019. godine, na koju se Osnovni sud pozvao u prilog zaključka da potraživanja iz ugovora o kreditu zastarijevaju u opštem zastarnom roku od 10 godina iz člana 371. ZOO, bila predmet apelacionog postupka i da Ustavni sud u takvom stavu nije našao proizvoljnost. Ustavni sud, međutim, ističe da se u tom predmetu radilo o drugačijem činjeničnom stanju jer je u tom predmetu bio zaključen ugovor o preuzimanju kredita i dospjelost potraživanja je bila utvrđena tim ugovorom, te je Vrhovni sud zaključio da se u takvoj situaciji ne radi o povremenim potraživanjima i anuitetima, već o otplati u obrocima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3018/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporeno rješenje Okružnog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji sud pazi ex officio (op. cit. AP 452/17, tačka 33), ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da predmetno potraživanje u cijelosti (uključujući sve pojedine rate kredita) nije zastarjelo, kako to tvrdi apelant. Pri tome imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava, s obzirom da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1617/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom da osporeno rješenje Okružnog suda ne sadrži analizu relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora povodom pitanja zastare predmetnog potraživanja, uslijed čega je Ustavni sud onemogućen da ispita navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4762/20 (M. J. i Z. P.) | Sudska praksa | Aktio