Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4673/20 (Dnevni list d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Kleveta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4673/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4673/20, rješavajući apelaciju Dnevnog lista d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Dnevnog lista d.o.o. Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 369925 17 Gž od 23. rujna 2020. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dnevnog lista d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 369925 17 Gž od 23. rujna 2020. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dnevni list d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnio je 23. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 369925 17 Gž od 23. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 369925 13 P od 14. prosinca 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja u predmetnom postupku Z. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. i 17. kolovoza 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u razdoblju od 18. do 24. kolovoza 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 4. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 13. travnja 2022. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Tužitelj je 18. srpnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete, u kojoj je naveo da je 22. travnja 2013. godine u listu „Dnevni list“, čiji je izdavač apelant, objavljen tekst pod naslovom „Tisuće ljudi su nezakonito prisluškivane“, koji predstavlja intervju sa Z. Č. i u kojem su prenesene tvrdnje koje predstavljaju neistinu, s ciljem da se njegovom objavom nanese šteta moralnom i profesionalnom ugledu tužitelja.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 369925 13 P od 14. prosinca 2016. godine naloženo je apelantu da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete iznesene 22. travnja 2013. godine u „Dnevnom listu“ isplati iznos od 2.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I. izreke), te je naloženo apelantu da izvrši ispravak odnosno opoziv neistinite informacije uslijed koje je tužitelju pričinjena šteta objavom ispravka odnosno opoziva u „Dnevnom listu“ (stavak II. izreke). Presudom je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. III. i IV. izreke).
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u članak u listu „Dnevni list“ od 22. travnja 2013. godine utvrdio da je u tekstu s naslovom „Tisuće ljudi su nezakonito prisluškivane“ navedeno: „Neka se provjeri otkud [tužitelju] najmanje 3 stana, otkud mu automobili, računi u inozemstvu... Izvjesno je da više neće biti onoga što je rađeno dok je [tužitelj] bio ravnatelj Federalne Uprave policije – tajnog praćenja političara i visokih dužnosnika, praćenje njihovih žena i ljubavnica, montiranih procesa... To je posebna priča. FUP je po nalogu [tužitelja] nezakonito i nelegalno pratio ogroman broj, na tisuće ljudi nezakonitim i nelegalnim prisluškivanjem njihovih telefonskih razgovora i praćenjem i presijecanjem komunikacija.“ Dalje je citirao odredbe čl. 1., 3., 6., 7., 8. i 10. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te na temelju provedenih dokaza i izjava punomoćnika parničnih stranaka zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično utemeljen. Istaknuto je da je tužba utemeljena i pored činjenica što tužitelj nije podnio zahtjev za ispravak spornog izražavanja, budući da navedeno nije preduvjet za podnošenje tužbe radi naknade štete zbog klevete, ali je navedenu činjenicu cijenio prilikom odlučivanja o visini štete.
11. Općinski sud je naveo da je naslov spornog teksta „Tisuće ljudi su nezakonito prisluškivane“ objavljen kao udarni, zauzimajući pri tome više od 1/3 naslovne stranice, dok se u podnaslovu navodi: „Istražujemo čiji su svi telefoni i telefonski razgovori mimo zakonskih odredbi prisluškivani i kada to završimo, slijedi tužba protiv nalogodavaca i izvršitelja.“ Dalje je navedeno da označavanje tužitelja u tiskanom mediju kao osobe koja je kao čelni čovjek Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP) davala naloge za nezakonito prisluškivanje „tisuća ljudi“ i osobe koja ima tri stana, automobile i račune u inozemstvu čitateljima, odnosno javnosti, ima odlike iznošenja neistinitih činjenica ako apelant ne dokaže da je navedeno izražavanje bilo istinito. S obzirom na to da apelant tijekom postupka nije dokazao da je izražavanje u spornom tekstu bilo istinito (čemu nije mogla poslužiti ni izjava apelantovog sugovornika da u FUP-u postoji 800 CD-ova s transkriptima prisluškivanih razgovora), Općinski sud je zaključio da je apelant počinio klevetu koja mu se tužbom stavlja na teret. Imajući u vidu način (trećina naslovne stranice) i oblik (naslovna stranica), zaključeno je da iz njega ne proizlazi dobronamjernost i pridržavanje profesionalnih standarda. Općinski sud je naveo da je točno da se sporno izražavanje odnosi na pitanje od političkog i/ili javnog značaja, ali također predstavlja činjenicu, koju apelant nije uspio dokazati. U svezi s tim, obrazloženo je da ako je točno da su „tisuće ljudi nelegalno prisluškivane“, da FUP, kako tvrdi svjedok Z. Č., šef Obavještajnog sektora FUP-a, posjeduje 800 snimljenih CD-ova s transkriptima, koji su, prema njegovim tvrdnjama, snimljeni za vrijeme tužiteljevog mandata, a imajući u vidu da je sporni intervju apelantu dan u travnju 2013. godine, kada je svjedok, odnosno sugovornik apelanta (u presudi očitom omaškom navedeno „tužitelja“) Z. Č. obnašao visoku funkciju u FUP-u i najavio pokretanje istraga protiv pojedinih policajaca, pri tome aludirajući i na tužitelja, zaključeno je da postoji mnoštvo činjenica koje su se tijekom postupka mogle dokazivati, a koje bi eventualno dovele do oslobađanja apelanta od odgovornosti za klevetu propisane odredbom članka 7. ZZK.
12. Analizom cijelog teksta, Općinski sud je ocijenio da njegov cilj uopće nije bio promoviranje rasprave od javnog interesa, nego fokusiranje na senzacionalistički način specifičnih navoda o kriminalu i želja da budu prve novine koje su objavile priču (Lingens protiv Austrije). Istaknuto je da uopće nije poznato, niti je apelant dokazivao što se desilo od dana objave spornog teksta (2013. godine) pa „do danas“ (2016. godine), niti je apelantu i svjedocima uopće poznato jesu li protiv tužitelja vođeni bilo kakvi postupci i kako su oni završili. Ukazano je da se također paušalno navodi „da je javnost do sada već upoznata kontinuiranim objavama priloga i tekstova na istu temu iz drugih medija u Federaciji“, ne dokazujući koji su to mediji, prije apelanta, objavili isti ili sličan tekst. Dalje je ukazano da apelant nije dokazao ni neku od osnova za oslobađanje od odgovornosti za klevetu. U svezi s tim, obrazloženo je da apelant nije dokazao da je predmetno izražavanje bilo mišljenje, niti da je, u suštini, istinito a netočno u nebitnim elementima, kao ni da je iznošenje činjenica da je tužitelj tajno pratio i nezakonito prisluškivao ogroman broj ljudi bilo razumno, budući da je takvo izražavanje izneseno u dnevnom listu s visokim tiražom koji se distribuira na području cijele Bosne i Hercegovine. Dalje je obrazloženo da nije našao elemente dobronamjernosti i pridržavanja općeprihvaćenih profesionalnih standarda kod spornog izražavanja. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja imao u vidu da je tužitelj dijelom javna ličnost, da je pitanje „prisluškivanja“ svakako pitanje od javnog značaja, te da ako ono postoji, javnost o tome svakako treba informirati. Međutim, zaključeno je da navedeno ne može biti opravdanje za označavanje jedne osobe kako je tužitelj u spornom tekstu označen (i to u cijelom tekstu) bez valjanih i uvjerljivih dokaza, a kojima se jedna osoba optužuje za činjenje kaznenih djela bez pravomoćne osuđujuće presude, čime se izravno krši pretpostavka nevinosti. Istaknuto je da i javne ličnosti imaju pravo na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda kada su u pitanju mediji.
13. Općinski sud je naveo da apelant provedenim dokazima nije doveo u sumnju zaključak da se radi o tvrdnjama koje su se mogle objektivno i valjano provjeriti, što autor nije učinio, iako ga obvezuje veći standard profesionalne pozornosti, nego su nedobronamjerno, bez cilja točnog informiranja javnosti, iznesene i pored postojanja mogućnosti da se spornim izražavanjem nanese šteta tužitelju. Dalje je navedeno da je pogrešno stajalište saslušanih svjedoka da nije bilo potrebe za provjeravanjem izjave sugovornika samo zato što je on „jedan od najiskusnijih policajaca u Bosni i Hercegovini i funkcioner FUP-a“, koji je do podataka o tužiteljevoj imovini i nezakonitom prisluškivanju došao putem „operativnih saznanja“, kao i da za izrečeno, odnosno objavljeno odgovara sugovornik, a ne apelant. U svezi s tim, ukazano je da se između prava na slobodu izražavanja i poštovanja slobode ličnosti primjenjuje načelo proporcionalnosti, a granicu između njih predstavlja pravni standard „razumno objavljivanje, dobronamjerno postupanje, pridržavanje profesionalnih standarda, primjena etičkih kodeksa i slično“, koji su u predmetnom slučaju izostali. Općinski sud je naveo i da sporno apelantovo izražavanje ima obilježje klevete i iz razloga što je tijekom postupka utvrđeno da je nanesena šteta tužiteljevom ugledu. U svezi s tim, ukazano je da je tijekom postupka provedeno vještačenje po vještaku neuropsihijatrijske struke, koje je sud u cijelosti prihvatio i zaključio da tužitelju, u skladu sa člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada dosuđeni iznos naknade štete. Istaknuto je da je na temelju članka 199. ZOO apelanta obvezao i na objavu uvoda i izreke odluke u listu „Dnevni list“, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen kao previsoko postavljenim.
14. Tužitelj i apelant su podnijeli žalbe, te je Općinski sud 26. travnja 2017. godine dostavio spis predmeta Kantonalnom sudu na nadležno postupanje.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 369925 17 Gž od 23. rujna 2020. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je apelantu naloženo da izvrši ispravak, odnosno opoziv neistinite informacije i odluke o troškovima postupka. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba u preostalom dijelu, kao i tužiteljeva žalba, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud ocjenu svih dokaza, pa tako i izjava svjedoka D. L., M. O. i Z. Č., izvršio kako je nalagala odredba članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. U svezi s tim, obrazloženo je da označavanje tužitelja u tiskanom mediju kao osobe koja je kao čelni čovjek FUP-a davala naloge za nezakonito prisluškivanje „tisuća ljudi“ i osobe koja ima tri stana, automobile i račune u inozemstvu čitateljima, odnosno javnosti, jeste iznošenje neistinitih činjenica, sve ako apelant ne dokaže da je navedeno izražavanje bilo istinito. Istaknuto je da je, u smislu odredbi ZZK, na apelantu bilo da dokaže da su tvrdnje iz spornog intervju istinite, pa kako navedeno nije učinio, odgovoran je za klevetu. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da apelant nije dokazao neku od osnova za oslobađanje od odgovornosti za klevetu iz članka 7. ZZK u svezi sa člankom 6. st. 4. i 5. ZZK. Također je zaključeno da je apelant u konkretnom slučaju prekoračio granice zaštićene načelom prava na slobodu izražavanja zajamčenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa je nanio štetu tužiteljevom ugledu, zbog čega u skladu sa člankom 6. st. 2. i 3. ZZK snosi građansko-pravnu odgovornost. Kantonalni sud je ocijenio i da je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 200. ZOO u svezi sa čl. 4., 10. i 15. ZZK tužitelju dosudio dosuđeni iznos, imajući u vidu intenzitet i duljinu trajanja duševnih boli utvrđenih na temelju nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i saslušanjem tužitelja. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da se apelantovom žalbom utemeljeno prigovara da je Općinski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu iz stavka II. izreke, prekoračio tužbeni zahtjev, na način da je odlučio o nečem drugom, a ne o onome što je traženo. Stoga je Kantonalni sud u navedenom dijelu ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Istaknuto je da ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači i ukidanje odluke o parničnim troškovima o kojima će sud ponovo odlučiti.
17. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 369925 20 Rev od 4. ožujka 2021. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka, budući da revizija nije ispunjavala uvjete za dopustivost u smislu članka 237. st. 2., 3., 4. i 5. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
19. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu članka 3. ZZK prilikom ocjene predstavljaju li pojedini navodi iz spornog teksta klevetničko izražavanje. Navodi da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od kumulativnih uvjeta za naknadu štete, tj. da apelant nije iznosio neistinit sadržaj, niti je znao da su navodi neistiniti, niti je uslijed navedenog tužitelju prouzročena nematerijalna šteta. Ističe da redovni sud nije preispitao iskaze saslušanih svjedoka, a određene navode svjedoka ne želi ni da unese u obrazloženje presude. Smatra da je izostala ocjena suda zašto iskaz svjedoka, posebno iskaz svjedoka Z. Č., koji je apelantu plasirao vijest, ne smatra istinitim, relevantnim, te da sud morao voditi računa o kredibilitetu osobe koja plasira informacije i svijesti apelanta o navedenom u momentu objave teksta da bi se moglo govoriti o apelantovoj potrebi na daljnje provjeravanje informacije. Apelant smatra da sud prilikom ocjene je li prenošenje informacije bilo razumno nije ocijenio činjenice da sporno izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju druge osobe iznesenu u formi intervjua, što predstavlja autentične izjave navedene osobe, a da autor u spornim dijelovima nije bilo što dodavao, mijenjao ili komentirao, što su potvrdili svjedoci M. O. i Z. Č. Također smatra da se radi o pitanju od političkog i javnog značaja, što tužitelju stavlja u obvezu veću toleranciju na objavljeni sadržaj, posebno pri priznatoj činjenici da je u tom razdoblju vođena kaznena istraga za djela povezana s tematikom spornog teksta, što je potvrdio tužitelj. Ističe i da je sugovornik u navedenom razdoblju obnašao funkciju načelnika Obavještajnog sektora u FMUP-u, što je autoru, glavnom uredniku i izdavaču dalo na znanje da je on kompetentan govoriti o temi, kao i osobna saznanja. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 5582/10, u kojoj je Ustavni sud iznio pravna shvaćanja o kleveti prilikom doslovnog prenošenja izražavanja sugovornika – intervjua. Smatra da ukoliko bi novinari morali dokazivati istinitost svake objavljene informacije, ne bi bilo slobode tiska i navedeno bi vodilo autocenzuri medija.
20. Apelant smatra da je evidentna i povreda prava na suđenje u razumnom roku, te da se razdoblje od podnošenje tužbe do djelomičnog pravomoćnog okončanja od sedam i pol godina ima smatrati neadekvatnim i nerazumnim. Glede prvostupanjskog postupka, ističe da je nastavak glavne rasprave održane 14. svibnja 2015. godine uslijedio tek 6. rujna 2016. godine, odnosno nakon godinu i četiri mjeseca, koja procesna situacija se ne može pravdati ničim, a posebno ne promjenom uređujućeg suca. Također ističe da prvostupanjski sud nakon zaključenja glavne rasprave nije odredio datum donošenja presude, koja je izrađena po proteku dva mjeseca i tjedan nakon zaključene glavne rasprave. Ukazuje i na neprimjereno izlaženje u susret parničnim strankama, kada je sud udovoljio tužiteljevom zahtjevu da ga se sasluša u drugom terminu. Apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku i pred drugostupanjskim sudom, kojem je trebalo četiri godine da odluči o žalbama.
b)Odgovori na apelaciju
21. Kantonalni sud navodi da su osporene odluke donesene bez povrede odredbi na koje se apelant poziva. Ističe da su osporene odluke donesene u skladu s važećim zakonskim odredbama, te su preispitivane u fazama kako to propisuje zakon.
22. Općinski sud detaljno navodi tijek prvostupanjskog postupka, ukazuje na izmjene sudaca tijekom postupka i razloge odgode zakazanih ročišta. Ističe da je zbog opsežnosti referata i velikog broja zaključenih glavnih rasprava, postupajući sudac u skladu s odredbama ZPP, obavijestio predsjednicu suda o prekoračenju roka za izradu presude. Općinski sud smatra da, iako su apelantovi navodi djelomično točni, s obzirom na sve objektivne razloge i apelantove propuste zbog neodržavanja dva nastavka ročišta za glavnu raspravu, nema mjesta apelantovoj tvrdnji da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je u svim fazama postupao u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i uz objektivne razloge koje nije mogao predvidjeti niti izbjeći.
23. Tužitelj apelacijske navode smatra neutemeljenim jer su redovni sudovi pravilno utvrdili da je apelant na njegov račun iznio klevetu u spornom tekstu. Ističe da su netočni navodi iz spornog teksta, te da su sve radnje koje je poduzimao FUP za vrijeme tužiteljevog mandata činjene u skladu sa zakonom. Također ističe da u navedeno vrijeme FUP i nije imao tehničku mogućnost prisluškivati bilo koga, odnosno ne raspolaže tehničkim uređajima za prisluškivanje telefonskih razgovora.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost za klevetu Članak 6. st. od (1) do (5) (1)Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2)Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3)Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.
(4)Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja.
(5)Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Članak 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1.
ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stupanj prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Odšteta Članak 10. stavak 1.
(1)Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika;
- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
Djelotvornost sudske zaštite Članak 14.
(1)Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja smatra se hitnim.
(2)Sud je dužan postupiti po tužbi za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja u roku od trideset (30) dana od dana prijema tužbe u nadležni sud.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 369925 17 Gž od 23. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, jer je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Potom, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 26. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
32. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužiteljevog tužbenog zahtjeva, status apelanta (medij) i suštinu apelacijskih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacijske navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
33. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
34. Članak 10. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
35. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stajališta, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Europski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. travnja 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stavak 58., Gîrleanu protiv Rumunjske, presuda od 26. lipnja 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stavak 83. i Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46. i Odluka Ustavnog suda broj AP 1890/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 39.). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
36. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. lipnja 2017. godine, stavak 67.).
37. U svezi s pitanjem je li došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da je apelant osporenom presudom obvezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno člankom 10. stavak 1. Europske konvencije.
38. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se temeljilo na relevantnim odredbama članka 6. ZZK i članka 200. ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugog. Utvrdivši da je uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud također treba ispitati jeste je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
39. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanta kao medija na slobodu izražavanja u smislu članka 10. Europske konvencije u svezi sa zaštitom prava tužitelja na njegov ugled u smislu članka 8. Europske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li Kantonalni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Europskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC) broj 40660/08 i 60641/08, st. 109.– 113., ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. srpnja 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stavak 30.). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i što je predmet izvješćivanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objave, sadržaj, oblik i posljedice objave i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.
40. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelant tvrdi da se ne radi o kleveti već o prenošenju izjave druge osobe u svezi s tužiteljevim postupcima. Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka utvrđeno da je u članku objavljenom u „Dnevnom listu“ od 22. travnja 2013. godine prenesena izjava Z. Č. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da apelant nije dokazao istinitost iznesenog, odnosno pronesenog izražavanja, što je dovelo do povrede tužiteljevog ugleda, zbog čega je apelant obvezan tužitelju naknaditi nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji.
41. Imajući u vidu navedeno u kontekstu navedenih kriterija, Ustavni sud primjećuje da je apelant sporno izražavanje prenio u predmetnom članku objavljenom u „Dnevnom listu“, a koje se odnosilo na tužiteljevu imovinu i njegove nezakonite postupke u svojstvu ravnatelja FUP-a, koji su se odnosili na praćenje i prisluškivanje. S obzirom na to da je apelant medij, može se prihvatiti da je njegova uloga uključivala moralnu dužnost da upozori javnost na nezakonite postupke ravnatelja institucije koja ima vodeću ulogu u funkcioniranju i čuvanju sigurnosti društva i države. Stoga je pitanje koje je bilo povod za održavanje javne rasprave bez sumnje bilo od javnog interesa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme objave predmetnog članka tužitelj bio ravnatelj FUP-a, dakle javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/19 od 19. svibnja 2021. godine, točka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire.
42. Potom, Ustavni sud zapaža da se jedno od spornih pitanja odnosilo na karakter izražavanja. Kantonalni sud je ocijenio da su iznesene činjenice čija istinitost nije ničim dokazana u sudskom postupku, dok apelant, s druge strane, tvrdi suprotno, da se radilo o prenošenju izjave Z. Č. te da, s obzirom na poslove koje je obavljala navedena osoba (načelnik Obavještajnog sektora FUP-a), nije imao razlog sumnjati u istinitost pronošenih tvrdnji. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja, odnosno vrijednosnog suda jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na temelju vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Europski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. lipnja 2020. godine, aplikacija broj 68317/13, stavak 56., Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 3217/19 od 3. ožujka 2021. godine, točka 39.). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Europski sud, Fedchenko protiv Rusije, presuda od 2. listopada 2018. godine, aplikacija broj 7972/09, stavak 42. i Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. srpnja 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stavak 76.).
43. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je apelant prenio neistinite tvrdnje, koje ničim nije potkrijepio, odnosno da nije dokazao postojanje određene imovine i nezakonitih radnji tužitelja, te da stoga, prema ocjeni Općinskog suda, apelantovo izražavanje nije bilo dobronamjerno i u skladu s općeprihvaćenim profesionalnim standardima, odnosno sporno izražavanje je bilo klevetničko u smislu ZZK. Navedeno stajalište je u cijelosti podržao Kantonalni sud, pri čemu se Kantonalni sud bavio i prigovorima koje apelant u apelaciji ponavlja. Imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostupanjskom postupku, prilikom donošenja svoje presude izvršio analizu spornog izražavanja i zaključio da je apelantovo izražavanje bilo klevetničko. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi zaključili da klevetu predstavlja izražavanje kojim je tužitelj označen kao osoba koja je u funkciji ravnatelja FUP-a davala naloge za nezakonito prisluškivanje tisuća ljudi i osoba koja ima tri stana, automobile i račune u inozemstvu. Osim toga, cijenjena je i okolnost da je u predmetnom članku prenesena izjava osobe koja je također obnašala rukovodeću funkciju u FUP-u, kao i da je apelant samo prenio izjavu, te dani razlozi zašto navedeno ne utječe na drugačiju odluku suda. Ustavni sud smatra da u svezi s navedenim nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud izveo proizvoljan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o provjerljivim činjenicama, odnosno tvrdnjama, jer je nesporno da se navedene tvrdnje mogu provjeriti i njihova istinitost ili neistinitost dokazati, odnosno da navedene tvrdnje ne predstavljaju vrijednosni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu statuse apelanta (medij) i tužitelja (ravnatelj FUP-a), da se radilo o pitanju od javnog značaja, da je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu tužitelja prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, kao i činjenicu da članak 10. Europske konvencije prihvaća ograničenja slobode izražavanja. Na temelju svega navedenog, redovni sudovi su zaključili da apelant nije postupao bona fide, a Ustavni sud smatra da ni u ovom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali i obrazložili sve okolnosti konkretnog slučaja koje su se odnosile na dobronamjernost i poštovanje profesionalnih standarda (sporni članak objavljen na naslovnoj strani, naslov objavljen na trećini strane, nije provjeravao prenesene informacije i dr.), dok iz obrazloženja odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi, niti je to navedeno u apelaciji, da je apelant kontaktirao s nadležnim organima radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda.
44. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da je prenošenjem spornog izražavanja u predmetnom članku tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „žurna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete, kako je to definirano u dispozitivu prvostupanjske presude.
45. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 5582/10, u kontekstu situacije kada je medij prenio izjavu neke osobe, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci utvrdio da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na članak 6. stavak 2. ZZK, odbio apelantov tužbeni zahtjev za izjavu koju je nesporno dao, a koja je objavljena u sredstvima javnog informiranja, nalazeći da tuženi nije pasivno legitimiran, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud je ukazao da: „kada se st. 1. i 2. članka 6. Zakona o zaštiti od klevete tumače i primjenjuju u svojoj međusobnoj povezanosti, proizlazi da osoba koja da izjavu novinama iznosi ili pronosi određeni klevetnički sadržaj, a novinar (odnosno novine) izjavu kao takvu može da objavi, ali može i dalje da iznosi klevetnički sadržaj. Ovo 'dalje' iznošenje od strane autora i ostalih nabrojanih osoba iz članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete ogledalo bi se u njihovom odnosu prema 'osnovnom' izražavanju, odnosno izjavi osobe, kako ga tretiraju u novinama, koliko ga obrađuju i dorađuju, kakvi su naslovi i podnaslovi koji prate 'osnovno izražavanje', a koji su 'djelo' novinara (a ne sadržaj konkretne izjave), kao i druge elemente koji su inače od važnosti kada je u pitanju odgovornost novinara i ostalih osoba za iznošenje određenog klevetničkog sadržaja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5582/10 od 29. svibnja 2014. godine, toč. 39. i 40., dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da, suprotno apelantovom shvaćanju, okolnost da je apelant prenio izjavu druge osobe ne isključuje apelantovu odgovornost za naknadu štete zbog klevete, u situaciji kada su ispunjeni svi uvjeti za njegovu odgovornost u smislu relevantnih odredbi ZZK i ZOO, te kada je utvrđeno da apelant nije postupao dobronamjerno i u skladu s profesionalnim standardima prilikom prenošenja spornog izražavanja (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/16 od 6. prosinca 2018. godine, točka 32., dostupna na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant, prilikom objave spornog intervjua, nije poduzeo dovoljno napora kako bi profesionalno obavio dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa. Naime, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da apelant nije ni pokušao provjeriti sporne činjenice, imajući u vidu citirano stajalište svjedoka da nije bilo potrebe za provjeravanjem izjave sugovornika samo zato što je on „jedan od najiskusnijih policajaca u Bosni i Hercegovini i funkcioner FUP-a“, koji je do podataka o tužiteljevoj imovini i nezakonitom prisluškivanju došao putem „operativnih saznanja“. Nadalje, iz stanja spisa ne proizlazi da je sporne činjenice apelant pokušao dokazati, bar u postupku pred redovnim sudovima, nekim drugim dokaznim sredstvima. Ustavni sud primjećuje i da je sporni članak objavljen pod naslovom „Tisuće ljudi su nezakonito prisluškivane“, te je u podnaslovu navedeno „Istražujemo čiji su svi telefoni i telefonski razgovori mimo zakonskih odredbi prisluškivani i kada to završimo, slijedi tužba protiv nalogodavaca i izvršitelja“, što je djelo autora teksta, a posljedično i apelanta. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije u postupku pred sudom dokazao da je poduzeo bar minimum koraka kako bi potvrdio izjave Z. Č. koje je prenio u spornom intervju, pa se stoga ne može uspješno pozivati da je samo prenio izjave druge osobe kao moguću obranu od iznošenja neistinitih činjenica. Stoga su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „žurnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je Kantonalni sud dao u osporenoj odluci za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
47. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
49. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda
51. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
52. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
54. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, izvršio vještačenje po vještaku neuropsihijatru, saslušao svjedoka Z. Č. i tužitelja, te saslušao autora spornog članka i glavnog urednika. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluka detaljno opisan sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilnu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda, te je posebno cijenio način na koji je prvostupanjski sud cijenio iskaze svjedoka Z. Č., D. L. i M. O. Stoga, Ustavni sud smatra da je dana ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za obvezivanje apelanta na naknadu nematerijalne štete u preciziranom iznosu dao jasno obrazloženje glede primjene relevantnih odredbi ZZK i ZOO, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanta, pa se, stoga, pokazuju neutemeljenim apelacijski navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge glede ocjene provedenih dokaza, te u svezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
55. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporenu presudu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b)U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, aplikacija broj 59181/18, stavak 18.).
57. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoj pravosudni sustav tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Razdoblje koje se uzima u obzir
58. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 18. srpnja 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 23. rujna 2020. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je razdoblje od oko sedam godina i dva mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
59. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužitelj podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete protiv apelanta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. U pogledu apelantovog doprinosa duljini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant značajnije doprinio duljini trajanja postupka. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta jer je apelant imao interes da se što prije okonča postupak u kojem je tužitelj tražio naknadu nematerijalne štete iz osnova povrede ugleda zbog navoda u predmetnom članku.
60. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao oko tri godine i pet mjeseci, a postupak povodom žalbi pred drugostupanjskim sudom je također trajao oko tri godine i pet mjeseci (računajući od dana kada je predmet primljen na postupanje po žalbi kod Kantonalnog suda). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, odnosno imajući u vidu da je postupak ukupno trajao oko sedam godina i dva mjeseca, da su postupci pred oba suda skoro isto trajali, te uzimajući u obzir okolnost izmjene postupajućih sudaca u prvostupanjskom postupku i da Kantonalni sud nije naveo razloge za dulje trajanje žalbenog postupka, Ustavni sud smatra da je duljini trajanja predmetnog postupka doprinijelo neažurno postupanje i Kantonalnog suda i Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu da se radi o postupku koji se po zakonu smatra žurnim (članak 14. stavak 1. ZZK), nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
61. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
62. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U konkretnom slučaju, apelant, kao pravna osoba, nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. svibnja 2021. godine, točka 37., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni parnični postupak, koji je žurne naravi, trajao oko sedam godina i dva mjeseca, za što odgovornost snose Kantonalni sud i Općinski sud.
64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenom odlukom Kantonalnog suda naloženo apelantu da tužitelju isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiteljevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.
65. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim segmentima na koje je apelant ukazao kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti kako glede ocjene dokaza tako i glede primjene materijalnog prava.
66. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić