Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-372/21 (G. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-372/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 372/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Gordana Skenderija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela Gordana Skenderija protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 231092 20 Rev od 2. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Skenderija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa ZAK „Kremenović & Mikanović“ iz Banje Luke, podnijela je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 231092 20 Rev od 2. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 17. maja 2022. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Turističke organizacije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljka) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. maja do 6. juna 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 8. juna 2022. godine dostavljeni zastupnicima apelantkinje radi eventualnog izjašnjenja, ali oni nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužiteljka je 26. januara 2016. godine podnijela tužbu protiv apelantkinje radi sticanja bez osnova.
7. Osnovni sud je 4. februara 2016. godine tužbu dostavio na odgovor apelantkinji, koja je odgovor dostavila 11. februara 2016. godine, a pripremno ročište je održao 6. februara 2018. godine, zatim je zakazao „nastavak pripremnog ročišta“ koji je odložen (zbog odsustva postupajućeg sudije), te je 8. marta 2018. godine održano i „završeno pripremno ročište“. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 17. aprila 2018. godine.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 231092 16 P od 6. maja 2019. godine obavezana je apelantkinja da tužiteljki na ime sticanja bez osnova isplati novčani iznos, preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da su po prijedlogu tužiteljke sprovedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije i da je sprovedeno vještačenje vještaka ekonomske struke (detaljno navedeno na stranici 2. presude), dok apelantkinjin punomoćnik nije imao dokaznih prijedloga. Osnovni sud je naveo da je na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno utvrdio činjenično stanje, koje nije sporno između parničnih stranaka. Naime, Osnovni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda od 25. marta 2013. godine (u drugom postupku), koja je potvrđena presudom Okružnog suda, djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezana tužiteljka (kao tužena u tom predmetu) da joj naknadi štetu po osnovu izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj uplati obavezne doprinose. Nadalje je utvrđeno da je apelantkinja, kao tražilac izvršenja, podnijela prijedlog za izvršenje protiv tužiteljke na osnovu te presude, te da je u izvršnom postupku naplatila dosuđeni iznos. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, presudom od 21. oktobra 2015. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju tužiteljke i donio presudu kojom je preinačio presudu Osnovnog suda od 25. marta 2013. godine na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Osnovni sud je naveo da je visina isplata apelantkinji po osnovu presude Osnovnog suda od 25. marta 2013. godine i rješenja o izvršenju utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je utvrdio da je apelantkinji isplaćen ukupni iznos od 30.982,1 KM.
10. Osnovni sud je, dalje, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužiteljke da joj apelantkinja na ime neosnovanog obogaćenja isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 210 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je donošenjem presude Vrhovnog suda, kojom je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, otpao osnov po kojem je apelantkinja primila navedeni iznos, tako da je, saglasno odredbi člana 210 ZOO, nastala obaveza apelantkinje za vraćanje primljenog, odnosno naknade njegove vrijednosti. Dakle, Osnovni sud je naveo da su, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ispunjeni uslovi za primjenu instituta sticanje bez osnova s obzirom na to da je došlo do prelaza imovine tužiteljke u imovinu apelantkinje po osnovu koji je postojao, a koji je kasnije otpao, pa je stoga valjalo i odlučiti kao u izreci presude.
11. Osnovni sud je, dalje, naveo da se ne mogu prihvatiti apelantkinjine tvrdnje da je tužiteljka morala, u skladu sa odredbom člana 54 Zakona o izvršnom postupku, pokrenuti postupak protivizvršenja kao isključivu mogućnost vraćanja onog što je apelantkinja kao tražiteljka izvršenja dobila u izvršnom postupku, budući da je podnošenje prijedloga za izvršenje u dispoziciji stranke (izvršenika). Osnovni sud je naveo da su propisani subjektivni rok od 30 dana od dana kada je izvršenik saznao za razloge protivizvršenja i objektivni rok od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. Međutim, Osnovni sud je naveo da je presuda Vrhovnog suda od 21. oktobra 2015. godine donesena nakon isteka roka iz člana 54 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, pa tužiteljka nije ni mogla podnijeti prijedlog za protivizvršenje prije nego što je pravosnažna presuda ukinuta.
12. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije osnovan ni apelantkinjin prigovor da je vještačenje bilo nepotrebno i neosnovano zbog toga što je apelantkinja u odgovoru na tužbu i u toku postupka, i pored činjenice što su dokazi koju su dostavljeni uz tužbu izvedeni u toku postupka, osporila visinu glavnog zahtjeva i zakonskih zateznih kamata, ukazujući da su određeni „krajnje proizvoljno i paušalno, bez potkrepljivanja odgovarajućim dokazima“. Takođe, Osnovni sud je naveo da okolnost da tužiteljka u ostavljenom roku nije postupila po pravosnažnoj presudi, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ne daje osnov da sud tužiteljki ne dosudi potraživanje troškova proizašlih iz izvršnog postupka. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja imao u vidu sve istaknute prigovore i navode stranaka, kao i sve izvedene dokaze, ali da ih nije posebno obrazlagao, jer nisu bili od uticaja na drugačiju odluku suda.
13. Apelantkinja je 23. jula 2019. godine izjavila žalbu na prvostepenu presudu, a spis je 15. oktobra 2019. godine dostavljen Okružnom sudu na postupanje.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 231092 19 Gž od 18. marta 2020. godine apelantkinjina žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati dosuđenoj na iznos glavnog duga, tako da je apelantkinja obavezana da plati zakonsku zateznu kamatu počev od 26. januara 2016. godine do isplate, umjesto od 17. aprila 2014. godine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da činjenice koje su relevantne za presuđenje nisu sporne. Dalje je naveo da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka kada je tužiteljka povećala prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev nakon što je vještak utvrdio visinu isplaćenih potraživanja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju otpao osnov po kome je apelantkinji isplaćen sporni iznos, tako da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja obavezna da isplati traženi iznos primjenom odredaba člana 210 stav 2 ZOO.
16. Apelantkinja je 9. juna 2019. godine izjavila reviziju na drugostepenu presudu, a spis je 30. jula 2020. godine dostavljen Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 231092 20 Rev od 2. decembra 2020. godine reviziju odbio.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, analizirao odredbu člana 210 ZOO koja reguliše neosnovano bogaćenje, pa je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je otpao osnov po kome joj je u izvršnom postupku bio isplaćen dosuđeni iznos. Vrhovni sud je naveo da se od tada smatra da se apelantkinja neosnovano obogatila, a tužiteljka neosnovano osiromašila, pa je, shodno odredbi člana 210 stav 2 ZOO, nastala apelantkinjina obaveza da vrati tužiteljki primljeno. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeni iznosi po osnovu glavnog duga, kamata i troškova postupka koji su apelantkinji isplaćeni u izvršnom postupku zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantkinja treba vratiti tužiteljki ukupan iznos od 30.982,1 KM za koji je tužiteljka neosnovano osiromašena.
18. U odnosu na apelantkinjine prigovore zbog dozvole preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljka na pripremnom ročištu, upravo radi utvrđivanja visine potraživanja i visine tužbenog zahtjeva, predložila da se sprovede vještačenje vještaka ekonomske struke, što je sud dozvolio, pa kada je taj dokaz izveden na glavnoj raspravi, nije bilo smetnje da tužiteljka tužbu preinači na opisani način i tužbeni zahtjev uskladi sa nalazom vještaka. Vrhovni sud je naveo da tužiteljka to nije mogla bez svoje krivice uraditi do završetka pripremnog ročišta, a apelantkinja je mogla raspravljati po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave s obzirom na to da joj, zbog obima i vrste preinačenja, nije bila potrebna posebna priprema, jer joj je ranije dostavljen nalaz vještaka. Vrhovni sud je, takođe, odbio i prigovor koji se ticao rokova za traženje protivizvršenja o čemu je dao detaljno obrazloženje kojim je potvrdio obrazloženje koje je o tome dao i Osnovni sud. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP i ZOO. Apelantkinja navodi da je tužiteljka isplatila novac (u ranijem postupku) na osnovu sudskih presuda u skladu sa zakonom i postojećim pravnim osnovom, što sudovi u konkretnom postupku nisu ocijenili, a nisu ocijenili ni savjesnost apelantkinje, nego su je obavezali na vraćanje novčanog iznosa. Apelantkinja, dalje, ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka, u žalbi i reviziji koji se tiču njenih prigovora o dozvoli preinačenja tužbe nakon vještačenja, troškova izvršnog postupka i kamate. Takođe, apelantkinja ponavlja i navode o tome da tužiteljka nije dokazala „da je izvršni postupak okončan“, odnosno da je tužiteljka novčani iznos koji je ona naplatila u izvšnom postupku morala tražiti u izvršnom postupku, poštujući pravila u pogledu protivizvršenja. Nadalje, apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer viši sudovi nisu odlučili o svim žalbenim/revizionim navodima, nego su samo potvrdili nižestepene presude, navodeći da su pravilne. Apelantkinja ističe da Vrhovni sud, u suštini, ponavlja navode i utvrđenja nižestepenih sudova, a da se ne bavi prigovorima koji su istaknuti u reviziji. Osim toga, apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke, te da smatra da ne stoje apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud je naveo da su pravilno primijenjene odredbe ZOO, da je presudom Vrhovnog suda odbijena apelantkinjina revizija, te da s obzirom na navedeno predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je naveo hronologiju, te je istakao da je postupajući sudija iz objektivnih razloga - zbog bolesti bio odsutan u periodu od 1. maja 2018. do 15. marta 2019. godine iz kog razloga prvostepena presuda nije donesena u zakonskom roku o čemu su bili upoznati punomoćnici parničnih stranaka. Osnovni sud je naveo da je apelantkinjin punomoćnik mogao od predsjednika suda tražiti da postupi u skladu sa odredbom člana 64 Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Republike Srpske, koja, između ostalog, propisuje da, u slučaju trajne spriječenosti ili drugih okolnosti, umjesto postupajućeg sudije odluku može potpisati, odnosno izraditi drugi sudija, ali da to punomoćnik nije učinio. Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi iz apelacije, te da je u prvostepenoj presudi sud ukazao na bitno činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje presude i na relevantne zakonske propise na osnovu kojih je odluka donesena. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da apelantkinjina prava nisu povrijeđena, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužiteljka je navela da je apelacija neosnovana, jer apelantkinja nije dokazala povredu navedenih prava. Naročito je istakla da je Vrhovni sud dao jasne razloge za odbijanje revizije, da je naveo da je „otpao“ pravni osnov po kojem je apelantkinji u ranijem postupku bio isplaćen dosuđeni novčani iznos, što znači da se apelantkinja neosnovano obogatila, zbog čega je tužiteljki morala vratiti primljeno. Tužiteljka je istakla da je sprovedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, nakon čega je imala pravo da tužbeni zahtjev uskladi sa nalazom i mišljenjem vještaka, jer to nije mogla uraditi bez svoje krivice do završetka pripremnog ročišta, zbog čega su neosnovani navodi u pogledu preinačenja tužbenog zahtjeva. Tužiteljka je navela da apelantkinja nije konkretizovala koje su procesne i materijalne odredbe povrijeđene zbog čega je apelacija nerazumljiva i paušalna.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 3/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 1/13 i 109/21 – OUS RS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 3/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 1/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
(...)
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti prinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
(...)
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti prinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
(...)
25. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 6/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 54.
(1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:
1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, 2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) ako je tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren.
(2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa.
(3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.
(4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku.
26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 231092 20 Rev od 2. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 30. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u postupku odlučivalo o tužbi koja je protiv apelantkinje podnesena zbog sticanja bez osnova, odnosno da se radilo o pitanju građanskih prava i obaveza apelantkinje, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi i da viši sudovi nisu odgovorili na sve žalbene, odnosno revizione navode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. U odnosu na apelantkinjine navode da Osnovni sud nije trebalo da dozvoli preinačenje tužbe, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je odredbama čl. 56 i 57 ZPP, između ostalog, propisano da je preinačenje tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći, te da sud može dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije i ako je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je tužiteljka radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva predložila vještačenje vještaka ekonomske struke, da je taj dokaz izveden na glavnoj raspravi, nakon čega je tužiteljka preinačila tužbu u skladu sa sprovedenim vještačenjem, što nije suprotno procesnim pravilima, kako su to detaljno obrazložili i redovni sudovi. Osim toga, sudovi su detaljno razmotrili i apelantkinjin prigovor da je tužiteljka svoje potraživanje trebala da ostvariva podnošenjem prijedloga za protivizvršenje po pravilima i u rokovima propisanim u ZIP-u. Ustavni sud ukazuje da su u vezi sa svim prigovorima procesne prirode koje je apelantkinja iznijela tokom postupka pred redovnim sudovima i koje je ponovila i u apelaciji u osporenim presudama data detaljna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Iz navedenog slijedi da su neosnovani apelantkinjini prigovori da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, već samo one koji su suštinski važni za ishod spora (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 1). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance odgovorili na navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, odnosno da osporene odluke zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, tako da Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.
38. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu zbog čega su njeni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
39. Ustavni sud je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem dužine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe (26. januara 2016. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (2. decembra 2020. godine). Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju su četiri godine i 10 mjeseci.
41. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su u konkretnom slučaju trebali riješiti sudovi, te imajući u vidu sprovedene dokaze (uvid i čitanje materijalne dokumentacije i vještačenje vještaka ekonomske struke), Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu ne proizilazi da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela dužini trajanja postupka.
42. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, uočava da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi na tri stepena donijeli tri meritorne odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena nakon tri godine i tri mjeseca, da je žalbeni postupak okončan nakon samo pet mjeseci, te da je Vrhovni sud odluku povodom apelantkinjine revizije donio nakon četiri mjeseca. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak pred Osnovnim sudom trajao nešto duže, sagledavajući postupak u cjelini, a posebno imajući u vidu okolnost da je predmet okončan prije podnošenja apelacije, kao i da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi na tri stepena donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi vodili zaključku da je u konkretnom postupku povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa), a koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
45. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelantkinja ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako apelantkinja nije izričito navela, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da povredu ovog prava apelantkinja dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom, Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom postupka u apelantkinjinu korist ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelantkinje o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge zašto su dozvolili preinačenje tužbe, te zašto su udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljke, primjenjujući relevantne odredbe ZPP i ZOO. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da dužina okončanog postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda su na tri stepena donesene tri meritorne odluke, nije prešla granice „razumnog roka“.
47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje budući da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić