Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4147/20 (I.S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4147/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4147/20, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija I. S.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine.
U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavljaju se na pravnoj snazi Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019.
godine i Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija I. S. podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija I. S. podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23.
oktobra 2020. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 17. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine, donesenog u izvršnom postupku. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4147/20.
2. Apelant je 27. decembra 2021. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095874 21 Rev 2 od 1. decembra 2021. godine, donesene u parničnom postupku. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4429/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju ovih predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4147/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, „Poljoeksporta“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj ili tražitelj izvršenja), Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) zatraženo je 8. septembra 2021. godine, te 8. i 13. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 18, 20. i 29. septembra 2021. godine, te 9. i 18. juna 2022. godine.
6. Apelantu su 13. aprila i 20. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.
7. Apelant je 14. aprila i 22. juna 2022. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak koji je bio predmet ocjene Ustavnog suda u predmetu broj AP 622/20 - sažetak
9. Apelant je, kao punomoćnik „Poljoeksporta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), podnio prijedlog za izvršenje protiv tužitelja na osnovu izvršne isprave – Presude Osnovnog suda u Banjaluci od 27. januara 2006. godine radi naplate duga u iznosu od 21.750,00 KM na ime troškova postupka sa kamatom i troškovima izvršnog postupka. Sud je dozvolio traženo izvršenje, pa je sa tužiteljevog na apelantov račun uplaćen iznos od 25.867,34 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos). Međutim, presudom Vrhovnog suda od 9. septembra 2009. godine izvršna isprava – presuda na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje je preinačena, pa je tužitelj protiv drugotuženog podnio prijedlog za protivizvršenje koji je sud usvojio i naložio drugotuženom da tužitelju vrati sporni iznos sa kamatama i troškovima izvršnog postupka. Postupak protivizvršenja je prekinut, zato što je nad drugotuženim otvoren likvidacioni postupak u kojem su i tužitelj i apelant prijavili svoja potraživanja koja su i priznata.
10. Tužitelj je, zatim, tužbom podnesenom Okružnom privrednom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime stjecanja bez osnova isplati sporni iznos sa kamatama i troškovima postupka. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019. godine, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Sudovi su u obrazloženju, između ostalog, naveli da su utvrdili da je apelant u ranijem postupku postupao kao punomoćnik drugotuženog, da je u toj punomoći drugotuženi izričito naveo da ovlašćuje apelanta da podnese prijedlog za izvršenje po presudi iz ranijeg postupka, da ga zastupa u izvršnom postupku i da naplati cijeli iznos. Na osnovu toga, sudovi su zaključili da je apelant postupao u ime i za račun drugotuženog, te da naplata troškova zastupanja predstavlja njihov interni odnos. S druge strane, kako su obrazložili, apelant nije bio stranka u izvršnom postupku u kojem je u ime i za račun drugotuženog primio sporni iznos, pa stoga ne može biti obavezan da tužitelju taj iznos vrati nakon što je izvršna isprava pravosnažno ukinuta i nad drugotuženim otvoren likvidacioni postupak.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine djelimično je usvojena tužiteljeva revizija i preinačene su nižestepene presude na način da je apelant obavezan da tužitelju plati sporni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena, a apelant je obavezan i da tužitelju naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je u konkretnom slučaju došlo do stjecanja bez osnova u apelantovu korist, bez obzira na činjenicu što je parnični postupak iz kojeg je proisteklo sporno potraživanje vođen između tužitelja i drugotuženog nakon što je otpao osnov po kojem je bila izvršena isplata spornog iznosa. S obzirom na to da su navedena sredstva isplaćena apelantu, a ne drugotuženom, to se apelant neosnovano obogatio iz čega proizlazi i njegova pasivna legitimacija, kao i obaveza da traženi iznos plati tužitelju. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije od značaja za ishod parnice na koji način su drugotuženi i apelant uredili svoj interni odnos (vlastodavac - punomoćnik) i koliko je apelant imao potraživanja prema svom vlastodavcu po osnovu konkretnog zastupanja.
12. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda od 10. januara 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Odlukom broj AP 622/20 od 20. oktobra 2021. godine Ustavni sud je usvojio apelaciju, osporenu presudu ukinuo zbog kršenja prava na pravično suđenje usljed proizvoljne primjene materijalnog prava (odredbe člana 210. u vezi sa članom 85. ZOO i članom 305. ZPP) od Vrhovnog suda. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao (tačka 35): „[...] nižestepeni sudovi, koji su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, zaključili su da se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnopravnom odnosu između tužitelja i apelanta, već da se radi o materijalnopravnom odnosu između apelanta i drugotuženog. U takvim okolnostima pokazuje se krajnje proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan primjenom člana 210. ZOO, jer je, kako je obrazloženo, otpao osnov po kome su sredstva uplaćena na račun apelanta kao punomoćnika u toku izvršnog postupka zbog čega je apelant obavezan da tužitelju vrati sporni iznos. Ovo posebno ako se ima u vidu odredba člana 305. ZPP kojom je regulisano: 'Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen: [...] 3)da od protivne stranke primi dosuđene troškove [...].' Osim toga, prilikom razmatranja spornog pravnog odnosa treba imati u vidu i odredbu člana 85. ZOO kojim je ragulirano: '(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu. (2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.' Imajući u vidu predmetne odredbe, te činjenice konkretnog predmeta na način kako su prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, kao i utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant isključivo kao punomoćnik drugotuženog primio sporni iznos (u njegovo ime i za njegov račun), pokazuje se proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je apelant pasivno legitimisan u smislu odredbe člana 210. ZOO u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je u likvidacionom postupku tužitelj prijavio svoje potraživanje prema drugotuženom i da je ono priznato.“
Izvršni postupak okončan odlukama osporenim u AP 4147/20
13. Nakon okončanja navedenog parničnog postupka, tužitelj je, kao tražitelj izvršenja, podnio 13. februara 2020. godine prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja koje je dosuđeno presudom Vrhovnog suda od 10. januara 2020. godine. Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 20 Ip od 18. marta 2020. godine određeno je izvršenje zapljenom apelantovih novčanih sredstava koji se vode na računima kod poslovnih banaka, te je određen rok od 30 dana za dobrovoljno izvršenje obaveze.
14. Odlučujući o apelantovom prigovoru od 24. marta 2020. godine protiv navedenog rješenja o izvršenju, Okružni privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 095874 20 Ip od 29. jula 2020. godine prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju rješenja sud je ukazao na odredbu člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je postupajući sudija donio rješenje o izvršenju u periodu u kojem je bila određena zabrana dolaska na posao za zaposlene u skladu sa Odlukom o utvrđivanju režima rada i provođenja mjera prevencije i zaštite zdravlja zaposlenih i stranaka u Okružnom privrednom sudu zbog toga što navedenom odlukom nije zabranjen rad zaposlenim, već je određen način funkcionisanja suda u skladu sa nastalom epidemiološkom situacijom izazvanom pojavom korona virusa. Također, sud je, suprotno apelantovom prigovoru, naveo da se u izvršnom postupku ne može upuštati u ocjenu zakonitosti rada Vrhovnog suda, niti bilo kojeg suda koji u parničnom postupku donosi presudu, odnosno da nije ovlašten da preispituje pravilnost presude koja predstavlja izvršni naslov u konkretnom slučaju. Dalje, Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 25. stav 1. i 27. st. 2. i 3. ZIP-a, te je naveo da apelant osnovano ističe da je sud zatražio zapljenu novčanih sredstava prije isteka paricionog roka, odnosno prije nego što je izvršna isprava postala izvršna. S obzirom na to da prigovor koji je apelant izjavio protiv rješenja o izvršenju ne zaustavlja tok izvršnog postupka, Okružni privredni sud je odbio prigovor uz zaključak da je do donošenja odluke o prigovoru otklonjen nedostatak na koji ukazuje apelant. Također, sud je naveo da iz prigovora ne proizlazi niti jedna činjenica koja bi, u skladu sa odredbom člana 47. ZIP-a, mogla dovesti do sprečavanja izvršenja u konkretnom slučaju.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 29. jula 2020. godine, Viši privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je ukazao na sadržaj apelantovih žalbenih navoda, te je naveo da je prvostepeni sud u svom rješenju, u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. ZIP-a, odredio rok za ispunjenje apelantove obaveze. Dalje, sud je istakao da, prema članu 12. stav 5. ZIP-a, prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali da se namirenje tražitelja izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. S tim u vezi, Viši privredni sud je ponovio sadržaj rješenja o izvršenju i obavještenja poslovne banke (od 26. marta 2020. godine) o zapljeni cjelokupnih sredstava za izvršenje, te je, imajući u vidu da je navedeni rok za izmirenje obaveze istekao 22. aprila 2020. godine, prije odluke o prigovoru zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu. Također, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Viši privredni sud je zaključio da su odlukom predsjednika prvostepenog suda utvrđeni režim rada i provođenje mjera prevencije i zaštite zdravlja zaposlenih i stranaka, odnosno postupajućem sudiji nije zabranjen rad, niti je bilo smetnji da postupa u konkretnom predmetu, kao i da su bez značaja žalbeni navodi kojima se osporavaju razlozi i način donošenja izvršne isprave - presude Vrhovnog suda. Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede postupka, te da prihvata razloge koje je prvostepeni sud naveo u svojoj odluci, kao i da žalbeni razlozi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.
Parnični postupak okončan odlukama osporenim u AP 4429/21
16. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 622/20 Vrhovni sud je donio novu Presudu broj 57 0 Ps 095874 21 Rev 2 od 1. decembra 2021. godine kojom je ponovo djelimično usvojio reviziju tužitelja i preinačio nižestepene presude na način da je obavezao apelanta da tužitelju plati sporni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da tužitelju naknadi troškove postupka.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna. Dalje, Vrhovni sud je ponovio sadržaj tužbenog zahtjeva i činjenicu da je, zbog likvidacionog postupka, prekinut postupak protivizvršenja protiv drugotuženog, te je ukazao na sadržaj odredaba člana 210. ZOO (stjecanje bez osnova). Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant kao punomoćnik zastupao drugotuženog u parnici u kojoj je tužitelj obavezan da drugotuženom plati troškove parničnog postupka, kao i da je nakon okončanja parničnog postupka drugotuženi izdao punomoć apelantu kojom ga je ovlastio da podnese prijedlog za izvršenje i da ga zastupa u izvršnom postupku radi naplate parničnih troškova i da lično preuzme cijeli iznos troškova parničnog i izvršnog postupka. Također, sud je naveo da je nesporno i to da je apelant naplatio troškove parničnog i izvršnog postupka u spornom iznosu, kao i da je otpao pravni osnov po kojem je tužitelj obavezan na plaćanje troškova drugotuženom, nakon čega je tužitelj izdjejstvovao rješenje o protivizvršenju protiv drugotuženog koji je prekinut zbog otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim, kao i da su u likvidacionom postupku priznata prijavljena potraživanja tužitelja i apelanta.
18. Vrhovni sud je naveo da odnos advokata i stranke predstavlja ugovorni odnos, odnosno da se radi o posebnoj vrsti ugovora o nalogu u smislu odredbe člana 749. ZOO, čija je suština da nalogoprimac obavi određene pravne i/ili faktičke radnje za račun nalogodavca (ispunjava ugovor o nalogu za tuđi račun), te da nalogoprimac u parničnom postupku nalog ispunjava za račun stranke (član 302. ZPP) i da nastupa u ime stranke u granicama date punomoći (član 300. stav 1. ZPP). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u ranijem parničnom postupku nastupao u ime i za račun drugotuženog, dok je drugotuženi naknadno, u novoj punomoći, ovlastio apelanta da podnese prijedlog za izvršenje i ovlastio ga da primi troškove parničnog i izvršnog postupka „jer mu za zastupanje u tom predmetu nije platio nikakvu naknadu“. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je apelant prema datoj punomoći u izvršnom postupku preduzimao radnje u ime drugotuženog kao vlastodavca „ali za svoj račun“, kao i da naplaćeni sporni iznos nije uplatio drugotuženom, zbog čega „navedena punomoć nema karakter punomoći izdate u smislu odredbe člana 305. ZPP“.
19. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 85. ZOO, koja se primjenjuje kada zastupnik postupa u ime i za račun zastupanog lica, na koju se pozivaju nižestepeni sudovi koji su pogrešno zaključili da je apelant u izvršnom postupku (isključivo kao punomoćnik drugotuženog) primio sporni iznos u ime i za račun drugotuženog. Vrhovni sud je istakao da apelant ima pravo, u skladu sa zakonom, na naknadu troškova zastupanja od drugotuženog. Međutim, kako je dalje naveo sud, način na koji je apelant u konkretnom slučaju naplatio troškove zastupanja od drugotuženog je od značaja za ovu parnicu zbog toga što proizlazi da je „troškove naplatio u izvršnom postupku koji je vodio za svoj račun“. Ovo zbog toga što tužitelj u likvidacionom postupku nije naplatio svoje priznato potraživanje od drugotuženog, a sporni iznos nije prešao u imovinu drugotuženog, već u apelantovu imovinu na čiji je račun isplaćen u izvršnom postupku. Iz navedenog, kako sud dalje navodi, proizlazi da se apelant neosnovano obogatio nauštrb imovine tužitelja, pa je stoga i pasivno legitimisan i obavezan da sporni iznos plati tužitelju sa kamatom od dana kada je otpao osnov po kojem je isplaćen sporni iznos), te da mu naknadi troškove postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije AP 4147/20
20. Apelant smatra da su osporenom odlukom Višeg privrednog suda prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su nezakonita rješenja koja su donesena u izvršnom postupku protiv njega, kao i da je tek rješenjem o izvršenju određen rok u kojem se treba izvršiti isplata određena izvršnom ispravom. Apelant je naveo da mu je rješenje o izvršenju od 18. marta 2020. godine dostavljeno 23. marta 2020. godine, te da je istog dana rješenje dostavljeno i poslovnoj banci kod koje ima otvoren račun. S tim u vezi, apelant je ukazao na sadržaj odredbe člana 27. ZIP-a, te je istakao da je sud rješenje o izvršenju dostavio banci koja je zaplijenila njegova novčana sredstva na osnovu isprave koja nije postala izvršna. Apelant je istakao da mu nije omogućeno da dugovani iznos isplati u paricionom roku koji je istekao 22. aprila 2020. godine, već mu je dugovani iznos zaplijenjen prije navedenog datuma. Osim toga, apelant je ponovio svoje navode iz predmeta broj AP 622/20 koji se odnose na nezakonitost izvršne isprave – Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine, te je predložio da se ukine osporeno rješenje Višeg privrednog suda koje je, kao i izvršna isprava (presuda Vrhovnog suda) „rezultat koruptivne sprege politike i sudstva“.
AP 4429/21
21. Apelant smatra da je Vrhovni sud svojom novom odlukom iz parničnog postupka, donesenom u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 622/20, prekršio njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju parničnog postupka, te je istakao da je Vrhovni sud donio novu odluku koja je identična sa odlukom koju je Ustavni sud ukinuo prilikom razmatranja Odluke broj AP 622/20. Apelant je ponovio svoje navode iz ranije apelacije u vezi sa stavom Vrhovnog suda o dozvoljenosti revizije za koju smatra da nije dozvoljena, te je istakao da Vrhovni sud prilikom donošenja nove odluke nije imao u vidu obrazloženje iz navedene odluke Ustavnog suda. Naime, apelant smatra da Vrhovni sud proizvoljno zaključuje da punomoć koju mu je drugotuženi dao za zastupanje u izvršnom postupku protiv tužitelja nije bila data u skladu sa članom 305. ZPP, te da sporni iznos nije naplatio kao punomoćnik, već za svoj račun, odnosno da je u izvršnom postupku postupao „u ime vlastodavca, ali za svoj račun“. Također, apelant smatra neosnovanim zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 85. ZOO, pri čemu ističe da sud nije dao objašnjenje koja je to druga odredba primjenjiva.
22. Apelant je naveo i da se Vrhovni sud oglušio o nalog koji je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 622/20, odnosno da je donio praktično istu presudu uz proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, zbog čega smatra da je došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, navodi da je, zbog nepoštivanja navedene odluke Ustavnog suda, došlo do povrede odredbe člana „VI/4.“ Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu odluku Vrhovnog suda, te da, u skladu sa odredbom člana 62. stav 5. Pravila Ustavnog suda, sam odluči o meritumu predmeta i ostavi na pravnoj snazi presude Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda.
II.Odgovor na apelaciju AP 4147/20
23. Viši privredni sud je u odgovoru kratko naveo hronologiju izvršnog postupka, te je istakao da ostaje u cijelosti kod navoda iz osporene odluke, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
24. Okružni privredni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava, te da ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci koja je donesena u skladu sa važećim materijalnim i procesnim zakonima.
25. Tužitelj je u odgovoru naveo da su apelantovi navodi iz apelacije neosnovani, da je izvršni postupak vođen i okončan legalno i zakonito, te je istakao da u izvršnom postupku nisu učinjene povrede postupka na koje ukazuje apelant uz prijedlog da se apelacija odbaci kao neosnovana. AP 4429/21
26. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke od 1. decembra 2021. godine, da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tužitelj je u svom odgovoru ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da su apelantovi navodi iz apelacije neosnovani, neargumentovani i suprotni utvrđenom i dokazanom, odnosno da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji. Dalje, tužitelj smatra da je Vrhovni sud u novoj odluci pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju apelantu izdata nova punomoć (15. septembra 2006. godine) koja predstavlja ugovorni odnos između vlastodavca (drugotuženog) i apelanta, odnosno da se radi o ugovoru o nalogu i da punomoć nije data u smislu odredaba ZPP. Tužitelj je ponovio sadržaj i zaključak osporene presude Vrhovnog suda za koji smatra da je pravilan, te je istakao da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
III.Izjašnjenje na odgovor na apelacije
28. Apelant je u svom izjašnjenju na odgovore redovnih sudova u predmetu broj AP 4147/20 naveo da ih u cijelosti osporava, te je istakao da dostavljeni odgovori ne dovode u sumnju „validne, koncizne i decidirane“ apelacione argumente. Apelant je ponovio svoje navode iz apelacije, te je predložio da Ustavni sud ukine osporeno rješenje Višeg privrednog suda i naloži donošenje zakonitog rješenja po hitnom postupku.
29. U svom izjašnjenju na odgovore Vrhovnog suda i tužitelja u predmetu broj AP 4429/21 apelant je naveo da su odgovori „generični“ i da ne sadrže nikakve argumente na koje se može izjasniti, odnosno da se ponavlja odgovor tuženog na apelaciju u predmetu broj AP 622/20 kojima se nastoji opravdati nepoštivanje odluke Ustavnog suda donesene u navedenom predmetu. Apelant je ponovio svoje navode iz apelacije i predložio da Ustavni sud ne uzme u obzir navode date u odgovorima na apelaciju, te je istakao da ostaje kod svog prijedloga iz apelacije – da Ustavni sud utvrdi postojanje povrede prava navedenih u predmetnoj apelaciji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, te da sam odluči o meritumu predmeta na način što će ostaviti na pravnoj snazi presudu Višeg privrednog suda od 28. oktobra 2019. godine i presudu Okružnog privrednog suda od 10. jula 2019. godine.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 300.
Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.
Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.
Član 302.
Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1)da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2)da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;
3)da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4)da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 85.
(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
(2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.
(3) Zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu, ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik. Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi».
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 749.
Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.
32. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 12. stav (5) (5)Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru.
Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje sprovodi naplatom sa transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja kao i drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru.
Član 21. stav 1.
(1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
Član 47.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:
1) ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti, 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 3) ako su se stranke, javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti izvršenje, 4) ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje, 5) ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena, 6) ako tražilac izvršenja nije ovlašćen tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, odnosno ako nije ovlašćen tražiti izvršenje protiv izvršenika, 7) ako nije ispunjen uslov koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drugačije propisano, 8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, 9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.
10) ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojem je odlučeno izvršnom ispravom.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u predmetu broj AP 4147/20
35. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije u odnosu na osporene odluke donesene u izvršnom postupku, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
36. Član VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
38. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Višeg privrednog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tužitelj kao tražitelj izvršenja protiv apelanta na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
40. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
41. Dopustivost apelacije u odnosu na kršenja apelantovog prava na imovinu u izvršnom postupku Ustavni sud će ispitati u nastavku ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na ostale navode
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine i Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 21 Rev 2 od 1. decembra 2021. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine (koje je osporeno apelacijom broj AP 4147/20) apelantu dostavljeno 12. novembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 17. novembra 2020. godine, te da je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 21 Rev 2 od 1. decembra 2021. godine (koja je osporena apelacijom broj AP 4429/21) apelantu dostavljena 27. decembra 2021. godine, a da je ta apelacija podnesena 27. decembra 2021. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum AP 4147/20
44. Apelant smatra da je osporenim Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 20 Pžip od 23. oktobra 2020. godine povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
46. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
47. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se izvršni postupak u konkretnom slučaju provodio prinudnom naplatom sa apelantovog računa s ciljem naplate novčanog potraživanja koje tužitelj ima prema apelantu na osnovu izvršne isprave - pravosnažne presude Vrhovnog suda od 10. januara 2020. godine. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o „apelantovoj imovini“, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. Ustavni sud je u svojim brojnim odlukama isticao da svako miješanje u imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava pojedinca i javnog ili općeg interesa (princip proporcionalnosti). Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a pojedinci se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem kojim je odbijen apelantov prigovor i održano na snazi rješenje o izvršenju došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo opravdano, odnosno da li je bilo: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
50. U vezi sa zakonitošću miješanja, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na prijedlog tužitelja kao tražitelja izvršenja dozvolio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa apelantovog računa radi naplate iznosa dosuđenog pravosnažnom presudom Vrhovnog suda kao izvršne isprave. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da sudovi u izvršnom postupku nisu ovlašteni preispitivati pravilnost izvršne presude donesene u parničnom postupku, već da su dužni da je izvrše u skladu sa odredbom člana 21. ZIP-a. Također, Ustavni sud zapaža da je otklonjen i nedostatak na koji je ukazivao apelant – da je izvršna isprava postala izvršna tokom odlučivanja o apelantovom prigovoru. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbe čl. 12. stav 5. i 47. ZIP-a, kao i činjenicu da je rok za izmirenje apelantove obaveze istekao prije odluke o prigovoru. Imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 12. stav 5. i 47. ZIP-a, koje su redovni sudovi imali vidu, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
51. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u javnom interesu koji se zasniva na pravu tražitelja izvršenja, koji posjeduje izvršnu ispravu (pravosnažnu sudsku odluku), da svoja potraživanja prinudno naplati, što, nesumnjivo, s obzirom na odredbe ZIP-a, predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
52. Ustavnom sudu ostaje još da odgovori na pitanje da li osporeno rješenje narušava princip proporcionalnosti između apelantovog i općeg javnog interesa, odnosno predstavlja li preveliki teret za apelanta. S tim u vezi, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP koje su u konkretnom slučaju primijenjene, te činjenicu da sudovi u izvršnom postupku ne mogu preispitivati pravilnost izvršne isprave – pravosnažne presude i način njenog donošenja, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu na apelanta nije stavljen „pretjeran teret” jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
AP 4429/21
54. Apelant smatra da je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 21 Rev 2 od 1. decembra 2021. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
57. U konkretnom slučaju radi se o građanskopravnom sporu u okviru kojeg je apelant obavezan na isplatu spornog iznosa. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
59. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
60. S obzirom na to da je već odlučivao o istom pitanju, Ustavni sud će uporediti i razmotriti presudu Vrhovnog suda koja je osporena konkretnom apelacijom sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 622/20.
61. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda, što je vidljivo iz činjenica navedenih u tač. 17, 18. i 19. ove odluke, proizlazi da je taj sud ponovio isti stav kao u presudi koju je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 622/20. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, naveo da se u konkretnom slučaju radi o novoj punomoći kojom je drugotuženi ovlastio apelanta da radnje poduzima u njegovo ime, ali za svoj račun, „jer mu za zastupanje u tom predmetu nije platio nikakvu naknadu“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da navedena punomoć nema karakter punomoći izdate u smislu odredbe člana 305. ZPP, kao i da sporni iznos nije ušao u imovinu drugotuženog nad kojim je otvoren likvidacioni postupak. Međutim, na taj način Vrhovni sud nije uvažio stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 622/20 u kojoj je jasno naznačeno da apelant u izvršnom postupku i postupku protivizvršenja nije bio pasivno legitimisan, jer u tom postupku on nije bio stranka, već punomoćnik drugotuženog u odnosu na kojeg je i doneseno rješenje o protivizvršenju. Postupajući na taj način, ne vodeći računa o nalogu Ustavnog suda, kao ni o suštini već relevantnih odredaba ZOO i ZPP, Vrhovni sud ponovo nije sagledao specifičnu situaciju konkretnog predmeta koju su utvrdili nižestepeni sudovi, već je zaključio da je u konkretnom slučaju od značaja način na koji je apelant naplatio svoje troškove zastupanja od drugotuženog.
62. Međutim, Ustavni sud zapaža da i iz odluka donesenih u izvršnom postupku proizlazi da je u konkretnom predmetu utvrđeno da je tužitelj u postupku protivizvršenja kao tražitelj izvršenja potraživao sporni iznos od drugotuženog, a ne od apelanta, kao i da su Viši privredni sud i Okružni privredni sud zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnopravnom odnosu između tužitelja i apelanta, već da se radi o materijalnopravnom odnosu između tužitelja i drugotuženog. Ustavni sud je na ovo ukazao i u Odluci broj AP 622/20. Osim toga, Vrhovni sud u svojoj novoj odluci ističe da je apelant imao punomoć za zastupanje drugotuženog (u smislu odredbe člana 305. ZPP) u parničnom postupku i da se postupak protivizvršenja vodio protiv drugotuženog koji je obavezan da vrati sporni iznos tužitelju. Ustavni sud naročito ističe da je, nakon što je Vrhovni sud utvrdio da je apelant imao punomoć da u ime drugotuženog pokrene postupak izvršenja protiv tužitelja, da zastupa drugotuženog u postupku izvršenja i da u ime drugotuženog naplati dosuđeni iznos od tužitelja, Vrhovni sud, ipak, zaključio da takva punomoć „nema karakter punomoći izdate u smislu odredbe člana 305. ZPP“, kao i da je uz takvu punomoć apelant postupak vodio „u ime drugotuženog, ali za svoj račun“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da za takav zaključak drugostepeni sud nije naveo ni relevantne, ni prihvatljive razloge koji bi zadovoljili standard obrazložene odluke u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud ističe da je obrazloženje Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, za razliku od obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, argumentirano i jasno, te da iz njega nesumnjivo proizlazi da ni u parničnom postupku u kojem je utvrđen sporni iznos, ni u izvršnom postupku u kojem je apelant u ime drugotuženog naplatio taj iznos od tužitelja apelant nije imao svojstvo stranke, već punomoćnika drugotuženog, kao što nije bio stranka ni u postupku protivizvršenja koji je pokrenuo tužitelj protiv drugotuženog, već je to bio drugotuženi koji je i obavezan da tužitelju vrati sporni iznos. Imajući sve navedeno u vidu, te standarde prava na obrazloženu odluku, kako su navedeni u tački 59. ove odluke, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud ukazuje na arbitrarno sudsko odlučivanje.
63. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda i ovog puta povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019. godine i Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine, koja ne krše apelantova prava, ostave na pravnoj snazi.
Pravo na imovinu
65. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, u odnosu na odluke donesene u parničnom postupku, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud osporenu presudu donio bez poštivanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 622/20 od 20. oktobra 2021. godine, odnosno kada u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nisu dati relevantni i dovoljni razlozi o ključnim zaključcima koje je taj sud usvojio na apelantovu štetu, zbog čega takvo obrazloženje ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba ZOO i ZPP.
67. Ustavni sud zaključuje da u izvršnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a i ZPP, na koje su se pozvali redovni sudovi, u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se težilo.
68. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) , (2) i (3) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić