Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/20 (K. K., Š. K. i F. N.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ostavina
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4165/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4165/20, rješavajući apelaciju Kasima Kurta i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3), tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kasima Kurta i Fatime Neradin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 033140 17 Rev od 23. juna 2020. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Kurta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 033140 17 Rev od 23. juna 2020. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kasim Kurta i Šefik Kurta iz Laurelwooda – Sjedinjene Američke Države i Fatima Neradin iz Kreševa (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant i apelantica), koje zastupa Suzana Nadarević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 033140 17 Rev od 23. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 033140 16 Gž od 6. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 033140 15 P od 18. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Asima Kurta, koji je u postupku u kojem su donesene osporene odluke imao procesni položaj tužioca (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužilac su u periodu od 22. do 28. marta dostavili odgovore na apelaciju, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 13. aprila 2022. godine dostavio zastupniku apelanata odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.

5. Punomoćnik apelanata nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Općinski sud je Rješenjem broj 49 0 O 022319 12 O od 21. augusta 2015. godine prekinuo raspravljanje zaostavštine iza umrlog Mustafe Kurta iz Fojnice (u daljnjem tekstu: M. K.) i uputio tužioca (sina umrlog M. K.) da protiv ostalih nasljednika: Aiše Kurta (supruge umrlog M. K. – u daljnjem tekstu: A. K.), te prvoapelanta i drugoapelanta (sinova umrlog M. K.) i apelantice (kćerke umrlog M. K.) kao tuženih pokrene u preciziranom roku parnicu radi utvrđenja da su nekretnine pobliže opisane u izreci tog rješenja – u naravi stambena zgrada i pomoćne zgrade, njiva i dvorište (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili predmetno zemljište i predmetna kuća, odnosno predmetni objekti) njegovo vlasništvo i da kao imovina ne ulaze u zaostavštinu umrlog ostavioca M. K.

Osporene odluke

8. S obzirom na to da je A. K. u međuvremenu umrla, tužilac je podnio tužbu protiv apelanata radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 49 0 P 033140 15 P od 18. aprila 2016. godine (vps. 60,000,00 KM) kojom je utvrđeno je da je tužilac vlasnik predmetnih nekretnina, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se u skladu s utvrđenjem iz te presude u Katastarsko-knjižnom uredu Općine Fojnica iz preciziranog katastarsko-knjižnog uloška izvrši otpis navedenih nekretnina i upis u novi katastarsko-knjižni uložak iste k. o. u korist tužioca s dijelom 1/1. Također, predmetnom presudom utvrđeno je da predmetne nekretnine ne čine zaostavštinu iza umrlog M. K.

9. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da su u postupku pred Općinskim sudom izvedeni dokazi saslušanjem tužioca i apelantice kao parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka Sabahete Hurem, Ismaila Merušića, Hamdije Suša, Muniba Suša, Zahida Kurta, Rasima Kurta i Bahre Halilović (sadržaj njihovih iskaza je detaljno prezentiran na str. 3–5. predmetne presude), te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Sanje Kolenda (čiji sadržaj je prezentiran na strani 5. predmetne presude) i u uvidom u materijalne dokaze (precizirane na str. 2. i 3. predmetne presude).

10. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetnih nekretnina upisan umrli M. K., što proizlazi i iz izvedenih materijalnih dokaza. Nadalje, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je M. K. kupio predmetno zemljište 24. marta 1980. godine od Hazima Mešaka, na kojem je rješenjem nadležnog organa od 12. septembra 1980. godine M. K. odobrena gradnja stambeno-porodične zgrade, te rješenjem od 8. juna 1983. godine na njegovo ime data urbanistička saglasnost za izgradnju šupe i ljetne kuhinje. Općinski sud je konstatirao da iz tužiočevog iskaza, između ostalog, proizlazi da je 1978. godine živio u porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem M. K. Nadalje, da proizlazi da je tužioca firma u kojoj je tada radio 1978. godine poslala da na rad u Ameriku i da se tužilac dogovorio s ocem da za tužioca kupi zemlju i sagradi kuću na toj zemlji, a da je prije odlaska tužilac u banci otvorio devizni račun i opunomoćio oca da može dizati novac s tog računa, koji je zatim slao, između ostalog, u svrhu kupovine predmetnog zemljišta i izgradnje predmetne kuće. Zatim, da proizlazi da je umrli M. K. u skladu s dogovorom od tužiočevog novca kupio predmetnu zemlju i sagradio predmetnu kuću za tužioca, koja je završena 1984. godine, a kasnije su sagrađeni i pomoćni objekti, i da je ih je uknjižio na svoje ime jer je tako bilo jednostavnije s obzirom na to da se tužilac nalazio u Americi. Pri tome je konstatirao da iz iskaza proizlazi da su predmetne nekretnine kupljene i sagrađene isključivo tužiočevim novcem, jer je otac radio kao portir u Vranici, a majka je bila domaćica, dok su braća (prvoapelant i drugoapelant ) išli u školu, pri tome je prvoapelant imao 10 godina, drugoapelant je išao u gimnaziju, a sestra (apelantica) bila udata u Fojnici, tako da niko od njih mogao da novčano pomaže kada se kuća gradila. Naprotiv, proizlazi da je tužilac pomagao njima tako što je otac novac s devizne knjižice dizao i za potrebe domaćinstva. Općinski sud je prihvatio tužiočev iskaz u cijelosti kao logičan, jasan i potvrđen drugim dokazima, prije svega iskazima navedenih svjedoka (komšija i lica koja su radila s tužiocem i njegovim ocem), koji su, između ostalog, potvrdili tužiočeve navode da su predmetne nekretnine kupljene i izgrađene tužiočevim novcem, odnosno za tužioca. Također, Općinski sud je obrazložio da je i iskaze saslušanih svjedoka prihvatio u cijelosti nalazeći da nemaju razloga govoriti neistinu i da se radi o svjedocima koji dobro poznaju parnične stranke i njihovog oca, te imajući u vidu da su njihovi iskazi saglasni i istovjetno potvrđuju relevantne činjenice koje se tiču postojanja dogovora tužioca i njegovog oca u pogledu kupovine zemlje i izgradnje kuće. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da te iskaze potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je prihvatio kao jasan, stručan i objektivan, iz kojeg, između ostalog, proizlazi da je tužilac sve vrijeme slao novac iz Amerike (ukupni iznos od 59.800,00 dolara), koji je bio ovlašten da podiže njegov otac M. K., a da parnične stranke nisu imale prigovor na računsku tačnost tog nalaza i mišljenja. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je u predmetnom postupku dokazana odlučna činjenica da je između tužioca i njegovog oca M. K. postojao usmeni dogovor da predmetno zemljište kupi za račun tužioca i da je predmetna kuća sagrađena za račun tužioca, odnosno da je tužilac pravo vlasništva stekao po osnovu pravnog posla kupovinom zemljišta, nakon čega je sagradio kuću.

11. Općinski sud je ukazao da nije prihvatio apelanticin iskaz u dijelu u kojem je navedeno da su svi pomagali kada se kuća gradila tako što je drugoapelant radio sve što je trebalo. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je svjedok Hamdija Suša bio odlučan u svom iskazu da mu niko nije pomagao kada je radio na toj kući, već da je plaćao „irgeta“, što je potvrdila i svjedokinja Sabaheta Hurem, koja je navela da je njen muž ozidao i pokrio tu kuću i da niko radnicima nije kuhao ručak, već im je ona kuhala kafu. Općinski sud nije prihvatio apelanticin iskaz ni u dijelu u kojem je tvrdila da je njen otac dobro zarađivao, obrazloživši da nije sporno da je umrli M. K. radio kao portir u Vranici i da je zbog male plaće morao zarađivati mimo posla, odnosno „radio je motorkom“, kako bi prehranio porodicu jer je, pored tužioca, imao dva sina koja su se školovala i kćerku koja se ubrzo udala. U vezi s apelanticinim navodima da je njen otac M. K. dizao kredit i da o tome tužilac zna više, Općinski sud je ukazao da je tužilac naveo da je M. K. digao kredit da bi kupio motor, pa kako apelantica to nije osporila, Općinski sud je zaključio da nema razloga da ne prihvati kao istinit tužiočev iskaz i u tom dijelu. Pored toga, Općinski sud nije prihvatio apelanticin iskaz ni u dijelu u kojem je tvrdila da joj je otac pred smrt rekao da donji sprat predmetne kuće treba da podijele prvoapelant i drugoapelant i polovicu parcele, dok druga polovica parcele i gornji sprat pripadaju tužiocu, a da ona uzme novac u drugom imanju ili da je braća isplate. Naime, Općinski sud je konstatirao da taj iskaz nije potvrđen niti jednim dokazom, već da, naprotiv, svi dokazi potvrđuju da je umrli M. K. sve vrijeme govorio da su predmetne nekretnine tužiočeve i da su se oni tako dogovorili.

12. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da je tužilac dokazao da je on vlastitim novcem kupio predmetno zemljište i na tom zemljištu sagradio predmetnu kuću i prateće objekte, odnosno dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da stoga one ne predstavljaju zaostavštinu umrlog M. K., zbog čega je u potpunosti usvojio tužbeni zahtjev s pozivanjem na odredbe člana 53. Zakona o stvarnim pravima.

13. Apelanti su podnijeli žalbe protiv navedene presude koje su odbijene Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 033140 16 Gž od 6. decembra 2016. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

14. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s ciljem utvrđivanja činjenica od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. Također je ocijenio da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao razloge zbog kojih smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, zbog čega je zaključio da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 191. stav 4. ZPP. Pri tome je Kantonalni sud konstatirao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetno zemljište kupljeno isključivo novcem koji je tužilac slao iz Amerike i da je tim novcem kasnije na tom zemljištu izgrađena predmetna kuća i pomoćni objekti uz kuću. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da je utvrđeno da je u vrijeme dok se gradila predmetna kuća drugoapelant išao u gimnaziju, prvoapelant imao 10 godina, a apelantica je bila udata u Busovaču, tako da niko od njih svojim radom, niti svojom zaradom nije pomagao prilikom izgradnje kuće. Također je naglasio da je iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na ime tužioca bila otvorena devizna knjižica na kojoj je bio opunomoćen njegov otac da vrši platne transakcije u ime tužioca i da je njegov otac na tu deviznu knjižicu uplaćivao novac koji je tužilac iz Amerike uplaćivao putem čeka, i to nekada na svoje ime, nekada na ime oca, i da se radi o ukupnom iznosu od 59.800,00 dolara, pri čemu vještak nije mogao utvrditi koliko je ukupno novca tužiočev otac podigao. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz vještaka kao jasan, stručan i objektivan, što je prihvatio i taj sud, pa je dovodeći taj iskaz u vezu s iskazom tužioca i iskazima saslušanih svjedoka pravilno zaključio da je tužilac sve vrijeme slao novac iz Amerike, koji je bio ovlašten da podiže njegov otac M. K.

15. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je kod ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 53. Zakona o stvarnim pravima. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, tužilac je u vrijeme kupovine i izgradnje predmetnih nekretnina živio u zajednici s ostaviocem i ta zajednica nije prekinuta njegovim privremenim odlaskom u Ameriku jer ga je tamo uputilo preduzeće u kojem je radio radi obavljanja posla. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatirao da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 35. Zakona o nasljeđivanju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 83/14), a kojoj odgovara odredba člana 35. ranijeg Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) kojom je propisano izdvajanje dijela ostavine u korist potomka koji je privređivao s ostaviocem, te je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz te odredbe i da predmetne nekretnine ne predstavljaju zaostavštinu M. K.

16. Apelantica i prvoapelant su izjavili reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 49 0 P 033140 17 Rev od 23. juna 2020. godine odbio reviziju.

17. Razmatrajući revizione navode, Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbama člana 8. ZZP i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za konkretan spor, a uvjerenje o tim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani revizioni navodi o nedostatku analize izvedenih dokaza i tvrdnja da nižestepeni sudovi u tom pogledu nisu dali valjane razloge za svoje odluke. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Vrhovni sud je konstatirao da je revizijom osnovano ukazano da su nižestepeni sudovi za svoje odluke naveli pogrešan pravni osnov. Međutim, zaključio je da ta okolnost nije bila od utjecaja na zakonitost tih presuda. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je u reviziji pravilno istaknuto da u konkretnoj pravnoj stvari nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 35. Zakona o nasljeđivanju, s obzirom na to da činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima ne upućuje na zaključak da je tužilac u vrijeme izgradnje predmetnog stambenog objekta i nakon toga živio u zajednici s ostaviocem. Također je ukazao da se u konkretnom slučaju nije radilo o doprinosu tužioca vrijednosti ostaviočeve imovine, budući da je utvrđeno da se radilo o imovini samog tužioca. Međutim, kod utvrđene činjenice da je tužilac sa svojim ocem postigao usmeni dogovor da će otac od novca tužioca i za njegov račun kupiti zemljišnu parcelu i na njoj dati da se izgradi stambeni objekt, Vrhovni sud je zaključio da je tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu odredbi čl. 20. i 22. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji je važio u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 20. navedenog zakona propisano da se pravo vlasništva stječe, između ostalog, na osnovu pravnog posla, a da je odredbom člana 22. istog zakona propisano da lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe pravo vlasništva na tu stvar. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetno zemljište kupljeno novcem tužioca i za njega kao vlasnika, a da je predmetna kuća izgrađena materijalom kupljenim od novca tužioca i radom koji je plaćen njegovim novcem, pa je tužilac pravo vlasništva na kupljenom zemljištu stekao na osnovu pravnog posla – kupoprodaje, a na izgrađenim objektima – izradom nove stvari. Pri tome je Vrhovni sud ocijenio da, suprotno revizionim prigovorima, a s obzirom na postignuti dogovor između tužioca i M. K., okolnost da je M. K. bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u katastru nije od utjecaja na ostvarivanje prava tužioca.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a prvoapelantu i drugoapelantu i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti smatraju da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, kao i da obrazloženja tih odluka nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelanti tvrde da je tužilac u svom iskazu, na kojem su zasnovane osporene odluke, „propustio“ da navede odlučnu činjenicu da je M. K. prije izgradnje predmetne kuće prodao kuću u Voljevcima i da je od tog novca kupio predmetno zemljište i počeo izgradnju predmetne kuće. Također smatraju da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je M. K. u periodu kupovine predmetnog zemljišta i gradnje predmetnog objekta podigao kredit, odnosno da su u tom smislu poklonili vjeru tužiočevoj izjavi da je od tog novca kupio „mašinu“, iako tu tvrdnju tužilac nije dokazao. Pored toga, apelanti smatraju da tužilac nije dokazao da je sav novac koji je poslao na svoj devizni račun i koji je poslao putem čekova upotrijebljen za kupovinu i izgradnju stambenog i pomoćnih objekata, s obzirom na to da je i vještak u svom mišljenju naveo da se ne može izjasniti koliko novca je M. K. podigao od novca koji je tužilac poslao. Smatraju da sudovi nisu na jasan i nedvosmislen način dali obrazloženje svog pravnog stava u vezi s primjenom materijalnog prava. Ukazuju da je tužbeni zahtjev na sve tri instance usvojen na osnovu različitih materijalnih propisa, pri čemu je Vrhovni sud primijenio materijalni propis koji je važio u vrijeme „pravnog posla“, ali da je nejasno o kojem pravnom poslu se u konkretnom slučaju radi. Pri tome, naglašavaju da je osporenim presudama tužilac stekao pravo vlasništva na osnovu izjava svjedoka koji imaju posredna saznanja i izjave tužioca, bez ikakvog pravnog osnova i pravnog posla u skladu sa zakonom i bez upisanog prava u zemljišnim knjigama, iako je Zakonom o stvarnim pravima propisano da se vlasništvo stječe upisom u zemljišne knjige. U vezi s navodnom povredom prava na dom, ukazuju da su prvoapelant i drugoapelant od momenta izgradnje predmetnog stambenog objekta živjeli u prizemlju tog objekta s roditeljima sve do smrti roditelja i da su nastavili tu da žive sve do danas.

II.Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i tvrdi da je osporena presuda tog suda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona kako je to detaljno obrazloženo u toj presudi, u kojoj su dati odgovori na sve odlučujuće argumente revidenata. Pri tome je Vrhovni sud istakao da drugoapelant nije ni izjavio reviziju protiv osporene drugostepene odluke, čime nije iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove pred redovnim sudovima, zbog čega je predložio da se apelacija tog apelanta odbaci.

20. Kantonalni sud također smatra da je apelacija neosnovana i da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

21. Tužilac navodi da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja sudova, koja su navedena u obrazloženjima osporenih odluka, nesumnjivo proizlazi da je predmetno zemljište kupljeno tužiočevim novcem i za njega kao vlasnika, da je stambeni objekt izgrađen isključivo materijalom kupljenim od tužiočevog novca i izgrađen radom koji je plaćen tužiočevim novcem. Shodno tome, tužilac smatra da je redovni sud pravilnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je tužilac pravo vlasništva na kupljenom zemljištu stekao pravnim poslom, a na izgrađenim objektima građenjem, odnosno izradom nove stvari. Također smatra da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjeni relevantni propisi i da su apelacioni navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 22.

Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.

Pravo svojine na novu stvar pripada vlasniku od čijeg je materijala tu stvar, na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar ona pripada njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su vrednosti jednake – nastaje susvojina.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na drugoapelanta

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

28. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je drugoapelant imao mogućnost da u skladu s odredbama člana 237. st. (1) i (2) ZPP („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu protiv osporene presude Kantonalnog suda kao djelotvoran pravni lijek. Ovo s obzirom na to da je tužiočev tužbeni zahtjev bio nenovčane prirode, a tužilac je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 60.000,00 KM, koji je u konkretnom slučaju osporenom odlukom Općinskog suda, potvrđenom osporenom odlukom Kantonalnog suda, usvojen u cijelosti. Prema tome, pošto u odnosu na drugoapelanta nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na drugoapelanta ne može razmatrati (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2972/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 24).

30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na prvoapelanta i apelanticu

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom prvoapelanta i apelantice je Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 P 033140 17 Rev od 23. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Na traženje Ustavnog suda da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju predmetne presude, Općinski sud je 2. decembra 2020. godine dostavio fotokopiju dostavnica iz kojih je vidljivo da se radilo o dostavi osporene odluke, ali su datumi dostave bili nečitljivi i iz dostavnica je proizlazilo da se radi samo o dostavi za punomoćnike tužioca i drugoapelanta. Zbog toga je Ustavni sud dopisom od 6. decembra 2020. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi informaciju o dostavi osporene odluke prvoapelantu i apelantici (koje je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom zastupao advokat Kenan Tanović, likvidator advokatske kancelarije advokata Ismeta Hamzića). Iz dopisâ i dokumentacije koje je nakon toga Općinski sud dostavio Ustavnom sudu proizlazi da je Općinski sud provjerom utvrdio da osporena presuda Vrhovnog suda omaškom nikada nije dostavljena advokatu Kenanu Tanoviću, zbog čega je nakon prijema dopisa Ustavnog suda, Općinski sud pokušao izvršiti dostavu te presude navedenom advokatu, ali je taj advokat vratio presudu uz obrazloženje da više ne zastupa kao likvidator advokatske kancelarije Ismeta Hamzića. Iz dokumentacije koju je dostavio Općinski sud također proizlazi da je osporena presuda uručena prvoapelantu diplomatskim putem 1. juna 2021. godine, a apelantici 26. februara 2022. godine. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da osporena odluka do dana podnošenja apelacije nije bila dostavljena navedenim apelantima u skladu s relevantnim procesnim propisom, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Prvoapelant i apelantica tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud konstatira da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosio na utvrđenje vlasništva na predmetnim nekretninama, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je osporenim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi, kao i da obrazloženja osporenih odluka nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

39. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postoji obaveza redovnih sudove da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31).

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu s relevantnim odredbama ZPP, odnosno da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je osporena presuda donesena nakon tako provedenog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoju odluku da prihvati tužiočev iskaz, koji je, kako to proizlazi iz osporenih odluka, u saglasnosti s iskazima saslušanih svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, a iz kojeg je proizlazilo da je tužilac vlastitim novcem kupio predmetno zemljište i na tom zemljištu sagradio predmetnu kuću i prateće objekte, što je bio rezultat prethodnog dogovora između tužioca i njegovog oca (koji je bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama). Imajući u vidu navedeno, te sadržaj iskaza tužioca, saslušanih svjedoka i vještaka, interpretiran u osporenoj prvostepenoj presudi, te dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud u vezi s tim zaključkom ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ovo naročito imajući u vidu da su slični navodi koji se ponavljaju u apelaciji razmatrani i u postupku povodom pravnih lijekova i da je zaključeno da su neosnovani, o čemu je u presudama višestepenih sudova dato dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje.

42. U vezi s apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi usvojili tužiočev tužbeni zahtjev, odnosno odbili žalbu i reviziju s pozivanjem na različite materijalne propise, što se upravo i potencira u apelaciji. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je konačna odluka u konkretnom predmetu osporena presuda Vrhovnog suda. Vrhovni sud je u toj presudi jasno obrazložio da su nižestepene presude donesene uz pozivanje na pogrešan pravni osnov, ali je isto tako jasno obrazložio da ta okolnost nije bila od utjecaja na zakonitost tih presuda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da kod utvrđene činjenice da je tužilac sa svojim ocem postigao usmeni dogovor da će otac od novca tužioca i za njegov račun kupiti zemljišnu parcelu i na njoj dati da se izgradi stambeni objekt, tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu odredbi čl. 20. i 22. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koji je važio u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa. Pri tome je Vrhovni sud jasno ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetno zemljište kupljeno novcem tužioca i za njega kao vlasnika, a da je predmetna kuća izgrađena materijalom kupljenim od novca tužioca i radom koji je plaćen njegovim novcem, pa je tužilac pravo vlasništva na kupljenom zemljištu stekao na osnovu pravnog posla – kupoprodaje, a na izgrađenim objektima – izradom nove stvari. Dovodeći navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u vezu s odredbama Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima na kojima je taj sud zasnivao svoju odluku, Ustavni sud u takvom obrazloženju, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

43. Dakle, imajući u vidu sve gore navedeno te, uzimajući u obzir činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnih propisa na kojima je Vrhovni sud zasnovao osporenu odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari i obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s tim, a koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju i primjeni procesnih propisa od strane redovnih sudova, kao i materijalnih propisa od strane Vrhovnog suda koji je u konkretnom predmetu donio konačnu odluku. U takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje materijalnog prava od strane Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava prvoapelanta i apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Prvoapelant i apelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njihove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su njihovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na dom

46. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da predmetna kuća predstavlja njegov dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti se to može zaključiti iz obrazloženja osporenih odluka, s obzirom na to da se činjenično utvrđenje iz tih odluka odnosi na period s početka osamdesetih godina prošlog vijeka, a da nakon toga nema podataka o tome ko je zapravo živio u predmetnoj kući. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prvoapelantovog prava na dom smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenice, te donio odluku kojom je utvrdio da je tužilac vlasnik predmetnih nekretnina i da predmetne nekretnine ne čine zaostavštinu iza umrlog M. K., koja je potvrđena odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda, pri čemu su ti sudovi dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđivanjem činjeničnog stanja, a Vrhovni sud, kao sud posljednje instance, i u vezi s primjenom materijalnog prava, koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant i apelantica navode o kršenju tih prava zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Nema kršenja prvoapelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada prvoapelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio dokaz da predmetna kuća predstavlja njegov dom, niti to proizlazi iz sadržaja osporenih odluka.

50. Na osnovu člana 18. stav (3), tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/20 (K. K., Š. K. i F. N.) | Sudska praksa | Aktio