Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/22 (M. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1696/22
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1696/22, rješavajući apelaciju Miljana Vujovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miljana Vujovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024644 22 Kž 15 od 28. aprila 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miljan Vujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024644 22 Kž 15 od 28. aprila 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024644 22 K 2-p od 21. aprila 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 22. juna 2022. godine.
4. Apelantovom punomoćniku su dostavljeni odgovori na apelaciju radi izjašnjenja 22. juna 2022. godine, a 27. juna 2022. godine je dostavljeno traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024644 22 K 2-p od 21. aprila 2022. godine apelantu produžio pritvor nakon izricanja prvostepene presude iz pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da može trajati do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi. U obrazloženju je navedeno sljedeće: Tužilaštvo je predložilo da se apelantu produži pritvor nakon izricanja prvostepene presude, u okolnostima konkretnog krivičnog predmeta je ocijenjeno da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS, apelant je nakon počinjenog krivičnog djela za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim i osuđen bio nedostupan organima gonjenja (2016. godine), napustio je mjesto prebivališta i otišao u Republiku Srbiju, gdje je po potjernici lišen slobode i izručen u Republiku Srpsku, apelantovo bjekstvo je, po ocjeni vijeća, bilo motivisano namjerom da izbjegne krivično gonjenje u čemu su sadržane okolnosti koje ukazuju da i dalje postoji opasnost od bjekstva i da je ta opasnost pojačana, jer je nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora. Time je, kako je zaključeno, ispunjen uslov iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. U pogledu drugog osnova iz tačke v) iste zakonske odredbe je navedeno da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelant je u više navrata i ranije osuđivan za istovrsna krivična djela. U nastavku su navedene presude (ukupno osam) Okružnog suda (u Banjoj Luci), Osnovnog suda u Trebinju, Okružnog suda u Trebinju, Osnovnog suda u Foči, Osnovnog suda u Mladenovcu i Višeg suda u Beogradu (brojevi i datumi pravosnažnosti navedeni u obrazloženju rješenja) iz kojih proizilazi da je apelant i ranije osuđivan za slična i za druga teža krivična djela. Imajući to u vidu, sudsko vijeće je izvelo zaključak da ranije osude i kazne koje je apelant izdržao nisu uticale na njega da ne čini krivična djela. Brojnost osuda ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi za slučaj puštanja na slobodu apelant mogao nastaviti sa kriminalnom aktivnošću i da bi mogao ponoviti krivično djelo. U tom kontekstu je zaključeno da egzistiraju pritvorski razlozi sadržani u odredbi člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
7. Imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, vijeće Okružnog suda je ocijenilo da su ispunjeni zakonski uslovi sadržani u odredbi člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS. Pri tome se, kako je zaključeno, ista svrha ne bi mogla postići određivanjem jemstva kojeg su apelant i njegov branilac predložili.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024644 22 Kž 15 od 28. aprila 2022. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora. Pobijano rješenje je ispitano u smislu odredbe člana 320 ZKPRS, nakon čega je Vrhovni sud zaključio da je žalba neosnovana i u nastavku iznio razloge za takav stav. U tom pravcu je navedeno da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer se nakon donošenja prvostepene presude, kao što je konkretan slučaj, ne utvrđuje osnovana sumnja kao prilikom određivanja ili produženja pritvora prije donošenja presude, u smislu odredbe člana 203 stav 1 ZKPRS sud je dužan samo utvrditi postoje li razlozi iz tač. a), v) i g) navedenog člana jer je donošenjem i izricanjem prvostepene presude osnovana sumnja postala izvjesna, što predstavlja viši stepen od osnovane sumnje, u pogledu posebnih pritvorskih razloga prvostepeno rješenje je pravilno i zakonito, ponovljeni su i prihvaćeni u cjelini razlozi i argumenti prvostepenog rješenja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS prema kojima je apelantu pritvor produžen nakon izricanja prvostepene presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
10. U opširnim apelacionim navodima se ističe da su redovni sudovi u odluci o produženju pritvora propustili da uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje pritvora. U tom pravcu je ukazano da osnovana bojazan u pogledu ponavljanja krivičnog djela nije potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima, niti je u tom pravcu sačinjena adekvatna individualna procjena osnova za pritvor u odnosu na apelanta. U tom pravcu se ističe da je rješenje Vrhovnog suda arbitrarno, da nije odgovoreno na suštinske žalbene prigovore koji se odnose na individualizaciju razloga i da nije ponuđeno adekvatno obrazloženje u pogledu postojanja iteracijske opasnosti. Apelacijom se dalje ukazuje da je pritvor apelantu suštinski produžen zbog ranije osuđivanosti, ali da ni u tom pravcu nisu dati dovoljni i suštinski razlozi, jer su neke od presuda koje su sudovi imali u vidu brisane iz kaznene evidencije.
11. Smatra da Vrhovni sud u žalbenom postupku nije dao obrazloženje prema standardima koje nameće Evropska konvencija, jer su samo ponovljeni razlozi za produženje pritvora nakon donošenja prvostepene presude istaknuti u prvostepenom rješenju. Na taj način je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Izostalo je, kako se navodi, suštinsko preispitivanje prvostepenog rješenja i suštinska ocjena žalbe u pogledu ključnih odlučnih činjenica. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je istakao da rješenjem tog suda nisu povrijeđena ustavna i konvencijska prava navedena u apelaciji. Osim toga, navedeno je da se taj sud sasvim određeno izjasnio o žalbenim prigovorima koji se odnose na odlučne činjenice, uključujući i postojanje iteracijske opasnosti. Pri tome, kako je dalje navedeno, sud koji odlučuje o žalbi nije dužan da odgovara na sve prigovore na kojima je apelantova odbrana insistirala. Saglasnost s razlozima prvostepenog rješenja ne znači „prepisivanje i ponavljanje“ tog obrazloženja, već da je sve izneseno u tom rješenju za drugostepeni sud pravilno i prihvatljivo. U drugostepenom rješenju su dati jasni i u obimu koji konkretan predmet zahtijeva jasni i odgovarajući razlozi zbog kojih je apelantova žalba odbijena. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.
Okružni sud je istakao da je u obrazloženju rješenja jasno naveden opšti razlog za produženje pritvora iz člana 203 stav 1 KZRS a zatim je obrazloženo postojanje posebnih pritvorskih razloga u konkretnom slučaju. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije jer nisu počinjene bilo kakve povrede ustavnih i konvencijskih prava.
13. Tužilaštvo smatra da pobijanim rješenjem nisu prekršena bilo koja apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Apelantov punomoćnik je povodom odgovora na apelaciju dao sljedeće izjašnjenje: u odgovorima nedostaju relevantne činjenice i dokazi kojima bi se osporili navodi apelacije u pogledu čl. 5 i 13 Evropske konvencije, te člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, odgovori su paušalni i bez ukazivanja na jednu relevantnu činjenicu, odgovorima nije osporena nijedna tvrdnja iz apelacije, pa je predloženo da se ona usvoji. V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (…).
Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.
(1)Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti suda ili ako je proglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uslovno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao. (3) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
(…) VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024644 22 Kž 15 od 28. aprila 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 29. aprila 2022. godine a apelacija je podnesena 13. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda ukazujući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu garantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
22. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a)u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
(...)
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
23. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava BiH i člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A, broj 7, stav 9). Iz navedenog proizilazi da apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da odredbe člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije na koje se apelant poziva nisu primjenjive u konkretnom slučaju.
24. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, da je dato obrazloženje uopšteno i paušalno jer se iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti koje su to konkretne okolnosti koje utiču na nesmetano vođenje krivičnog postupka.
25. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5 stav 1 dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“ već i „pravo na bezbjednost“ (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembra 1986. godine, stav 54, Serija A, broj 111, Wassink protiv Nizozemske, 27. septembra 1990. godine, stav 24, Serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa članom 5 stav 1 i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 13229/03, stav 67, 29. januara 2008. godine).
26. U pogledu apelantovih tvrdnji da su obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora i da su data obrazloženja uopštena i paušalna, Ustavni sud ponavlja da član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno. Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A, broj 63, stav 35).
27. Ustavni sud s tim u vezi zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja krivičnih djela zločinačko udruživanje iz člana 383 stav 1 u sticaju sa krivičnim djelom ubistvo iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 23 KZRS i da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene prvostepenom presudom, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
28. Dalje, kada je u pitanju saglasnost osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbom člana 203 st. 1 i 3 ZKPRS. Prema toj odredbi, određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i osobnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g) ZKPRS. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduslov za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno osobnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 197 stav 1 tač. a), b) v) i g) ZKPRS koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za osobnost učinioca, kao i da li one imaju uticaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude utemeljili na opasnosti od bjekstva i naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti. U obrazloženjima rješenja je jasno navedeno da je apelant nakon počinjenja djela bio u bjekstvu, da je po potjernici lišen slobode u Republici Srbiji i da je izručen BiH, te da saznanje o osuđujućoj presudi može motivirajuće uticati na ponovno bjekstvo. Dalje, ocjenjujući apelantovu osobnost, redovni sudovi su istakli da je apelant ranije višestruko kažnjavan (osam puta) za istovrsna krivična djela, da kazne izrečene po tim presudama nisu uticale na apelanta da ne čini krivična djela, te da stoga, imjući u vidu i brojnost tih presuda, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi za slučaj puštanja na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je razmotrena i mogućnost određivanja drugih mjera, konkretno jemstva koje je ponudila apelantova odbrana, pri čemu je iznesen jasan zaključak da se tom mjerom ne bi mogla ostvariti svrha krivičnog postupka s obzirom na prirodu i težinu djela za koje je prvostepenom presudom osuđen. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pritvorske razloge u smislu člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKP,RS detaljno razmotrili i dali razloge i obrazloženja u prilog zaključku o njihovoj ispunjenosti koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i suprotno apelantovim tvrdnjama ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.
30. Dalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama da je vijeće Vrhovnog suda propustilo ispitati njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Dalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argumenat naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).
31. Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće, prihvatajući dato obrazloženje, dalo i sopstveni stav zbog čega takve stavove prihvata, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije. Ostali navodi
33. U vezi s navodima apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na to da je član 5 stav 4 Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13 Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62). Osim toga, apelant je, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije i osporenih rješenja, imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja) koji je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije i članu 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije, zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije kada su osporena rješenja donesena uz poštivanje proceduralnih i materijalnih odredaba nacionalnog prava, pri čemu su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za produženje pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić