Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/21 (D. P.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-44/21, rješavajući apelaciju Daria Periše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dario Periša protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 035446 16 Gž od 26. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dario Periša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 4. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 035446 16 Gž od 26. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 035446 15 P od 30. septembra 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je 24. jula 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 035446 16 Gž od 26. maja 2020. godine, pa je Ustavni sud, Odlukom o dopustivosti broj AP-2494/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) tu apelaciju odbacio kao preuranjenu. U obrazloženju navedene odluke, Ustavni sud je naveo da apelant nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

Osporeni postupak

3. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 035446 15 P od 30. septembra 2016. godine utvrđen je raskid ugovora o kupoprodaji predmeta tendera od 29. avgusta 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen između tužioca (Kanton 10, Kantonalna Agencija za privatizaciju u Livnu, u daljnjem tekstu: tužilac) kao prodavca i apelanta kao kupca, zbog neispunjavanja ugovornih obaveza od strane apelanta na njegovu štetu. Osim toga, naloženo je apelantu da tužiocu vrati predmet kupoprodaje, dio preduzeća - poljoprivredno dobro „Nikola Bojinović“ Glamoč, Ovčarnica pod nazivom Strmica pokraj Draganjića sa pripadajućim zemljištem koje je smješteno na određenim parcelama (u naravi voćnjak, kuće i zgrade, dvorište, livade, njive), sve preciznije označeno u izreci, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac da apelantu vrati iznos od 26.500,00 KM, kojeg je apelant uplatio na ime kupoprodajne cijene po spornom ugovoru sa zakonskom zateznom kamatom od 29. avgusta 2008. godine pa do konačne isplate, da apelantu na ime troškova upisa u katastar nekretnina, te na ime troškova u vezi s identifikacijom parcela nadoknadi određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, preciznije navedeno uz izreci. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju je navedeno da je apelant proglašen pobjednikom tendera održanog u Livnu 19. avgusta 2008. godine, nakon čega su tužilac kao prodavac i apelant kao kupac zaključili sporni ugovor kojim su uredili njihova međusobna prava i obaveze proistekle iz tog obavezno-pravnog odnosa. Navedeno je da se spornim ugovorom apelant obavezao da će za predmet kupoprodaje platiti kupoprodajnu cijenu koju je ponudio na tenderu u iznosu od 26.500,00 KM, s tim da se u iznos uračunava i uplaćeni depozit od 16.298,00 KM, a preostali dio u iznosu od 10.202,00 KM da će apelant uplatiti u roku od 20 dana od dana potpisivanja ugovora na račun tužioca. Osim toga, apelant se obavezao da će zaposliti 6 radnika u roku od dvije godine, prve godine 2 radnika, druge godine 4 radnika od dana potpisivanja spornog ugovora i da će postojeći nivo radnika zadržati najmanje tri godine, osim u slučaju njihovog prirodnog odliva (odlazak u penziju ili smrt). Apelant se također obavezao da će uložiti 450.000,00 KM u roku od dvije godine i to prve godine 200.000,00 KM, a druge godine 250.000,00 KM, te da će ulaganja vršiti po vlastitoj procjeni prioriteta. Nadalje, da su bitni elementi ugovora obaveze koje je preuzeo apelant iz tač. 1-3 spornog ugovora, te da u slučaju njihovog neispunjenja tužilac može jednostrano raskinuti ugovor. Apelant se obavezao da će po ispunjenju navedenih uslova podnijeti tužiocu dokaze o ispunjenju ugovornih obaveza, kopije ugovora ili radne knjižice zaposlenih radnika, dokaze o uplati doprinosa iz plata za zaposlene, te vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim ulaganjima u ugovorenim iznosima i to od nezavisnih revizora ili sudskog vještaka. Apelantu je zabranjena prodaja predmeta kupoprodaje do ispunjenja preuzetih obaveza, kao i njegovo opterećenje u svrhu ispunjenja obaveza.

5. Nadalje je navedeno da je Općinski sud uvidom u zk izvadak (preciznije naveden u presudi) utvrdio da je apelant upisan kao isključivi posjednik na nekretninama koje su bile predmet kupoprodaje, te da je nesporno utvrđeno da je tužilac uredno izvršio svoje obaveze i predao apelantu te nekretnine. Navedeno je i da je tužilac dopisima od 30. januara 2013. i 19. decembra 2014. godine zatražio od apelanta da dostavi potrebnu dokumentaciju o ispunjenju ugovornih obaveza kako bi se predmet uputio u završnu obradu za izdavanje uvjerenja o ispunjenju ugovornih obaveza, u skladu sa čl. 16 i 17 Pravilnika, te da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant po dopisima postupio i da je tužiocu dostavio tražene podatke.

6. Nadalje je navedeno da je tužilac 17. juna 2015. godine vršio kontrolu provođenja spornog ugovora, te da je u zapisniku navedeno da ne postoje vidljiva ulaganja u objekte jer su zapušteni, da je prilaz objektima zarastao u korov, da je na licu mjesta vidljiv građevinski otpad, te da čišćenje nije izvršeno. Zatim je navedeno da su na licu mjesta zatečene određene osobe koje su izjavile da su zemljište dobile u zakup na 5 godina. Ukazano je da je apelant prilikom kontrole izjavio da je započeo čišćenje objekata, da nema prijavljenih radnika, te da nema ni obaveza na uplatu doprinosa. S tim u vezi je navedeno da apelant nije postupio po preuzetim obavezama, tj. da nije ispunio obaveze iz člana 3. spornog ugovora, te da je tužilac 20. jula 2015. godine donio odluku o raskidu spornog ugovora zbog neizvršenja obaveza koje iz njega proizlaze.

7. Dalje je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije zaposlio radnike, niti je izvršio ulaganja kako se obavezao spornim ugovorom. Osim toga, navedeno je da je apelant kao razloge za neispunjenje preuzetih obaveza ukazao na nemogućnost provođenja upisa u katastarskom operatu, te da je Općina Glamoč „drugima“ dala u zakup zemljište koje je kupio apelant. S tim u vezi, ukazano je da je članom 20. Pravilnika o obavljanju kontrole izvršenih obaveza iz kupoprodajnih ugovora u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da ukoliko kupac ne izvršava ugovor u ugovorenim rokovima zbog više sile ili razloga na koje ne može uticati, može nadležnoj agenciji uputiti prijedlog za zaključivanje aneksa ugovora uz obrazloženje razloga neizvršenja obaveza, a kupac je obavezan predložiti materijalne dokaze i garancije kako će i u kojem novom roku izvršiti dospjele obaveze. S tim u vezi je navedeno da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant uputio prijedlog tužiocu za zaključivanje aneksa ugovora na osnovu člana 20. Pravilnika. Nadalje je navedeno da nije sporno da je Općina Glamoč, kao zakupodavac sa R.V. kao zakupoprimcem, zaključila ugovor o zakupu 10. aprila 2010. godine, kojim se zakupodavcu daje u zakup jedna parcela (detaljnije navedena u presudi), te da je Aneksom ugovora od 12. decembra 2013. godine ta parcela izostavljena iz ugovora o zakupu. S tim u vezi je ukazano da je apelant nakon zaključivanja spornog ugovora stupio u posjed nekretnina koje su bile predmet tendera, da je ugovor o zakupu (zaključen između Općine Glamoč i R.V.) zaključen nakon apelantovog stupanja u posjed nekretnina, te da tužilac nije odgovoran za raspolaganje nekretninama koje su bile u apelantovom posjedu.

8. Također, sud je naveo da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant ispunio bitne elemente spornog ugovora (član 3) jer Agenciji nije dostavio dokaze-kopije ugovora o radu ili radne knjižice zaposlenih radnika, dokaze o uplati doprinosa, kao ni dokaze o ulaganju. Osim toga, ukazano je da je spornim ugovorom ugovoreno da u slučaju neispunjenja bitnih elemenata ugovora od strane kupca (apelanta), prodavac (tužilac) može jednostrano raskinuti ugovor. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je tužilac tokom postupka dokazao da apelant nije u određenom roku ispunio svoje obaveze iz spornog ugovora. Naime, ispunjenje apelantove obaveze u određenom roku predstavljalo je bitan element ugovora, te se zbog neispunjenja tog elementa sporni ugovor raskida po samom zakonu (član 125. ZOO). Ukazano je da apelant nije ispunio ugovorne obaveze, te da je opravdan tužiočev zahtjev za povrat predmeta prodaje u skladu sa članom 132. stav (2) ZOO. Osim toga, Općinski je naveo da je članom 9. spornog ugovora ugovoreno da će u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza od strane kupca (apelanta) prodavac (tužilac) zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene, te je u skladu sa tim odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 035446 16 Gž od 26. maja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te je ukazao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da nije mogao ispuniti obaveze iz spornog ugovora jer nije mogao ući u posjed nekretnina zbog trećih lica. S tim u vezi, ukazano je da je apelant ušao u posjed nekretnina koje su bile predmet tendera (prema čl. 4 i 5 spornog ugovora apelant je imao pravo ulaska u posjed nekretnina), da je nakon zaključenja spornog ugovora započeo čišćenje objekata, te da je ovaj prigovor neosnovan iz razloga koje je pravilno naveo Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude. Također je ukazano da je sporni ugovor zaključen 29. avgusta 2008. godine, a ugovor o zakupu između Općine Glamoč i R.V. je zaključen 1. aprila 2010. godine, ali samo za jednu parcelu (detaljno navedenu u presudi), a ne i za ostale parcele iz spornog ugovora, te da je naknadno (Aneksom ugovora) i ta parcela izuzeta iz ugovora o zakupu nekretnina. Nadalje, ukazano je da je samo jedna parcela bila izuzeta od 2010. do 2013. godine, da je apelant tu parcelu mogao koristiti od 2008. do 2010. i nakon 2013. godine, te da su neosnovani apelantovi navodi da nije mogao koristiti sve kupljene nekretnine. Nadalje, da je apelant u skladu sa spornim ugovorom imao ovlaštenja da štiti svoj posjed, te da je ugovor o zakupu zaključen znatno poslije zaključivanja spornog ugovora, pa da tužilac, kao prodavac nije mogao znati za taj ugovor, a apelant je već bio u posjedu nekretnina na osnovu spornog ugovora. Ukazano je da je tužilac 16. juna 2015. godine izvršio kontrolu provođenja spornog ugovora, da je utvrdio da apelant nije ispunio obavezu iz člana 3. spornog ugovora, te da je tužilac u skladu sa članom 127. ZOO mogao raskinuti ugovor bez ostavljanja apelantu roka za ispunjenje ugovora, a u vezi sa članom 125. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, u skladu sa spornim ugovorom, pravilno odlučio i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu jer je za neispunjenje ugovora odgovoran apelant.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 035446 20 Rev od 29. septembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena zbog neispunjena uslova iz člana 237. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo.

12. Apelant navodi da je sa tužiocem zaključio sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina koje su bile predmet tendera, te da je nakon izvršene gotovinske uplate podnio zahtjev za prijenos vlasništva Službi za stambeno komunalne poslove, obnovu, razvoj, geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnine Općine Glamoč (u daljnjem tekstu: Služba), da je Služba 4. decembra 2012. godine donijela rješenje, ali je upis prava vlasništva provela tek 2014. godine. Apelant navodi da nije mogao ispuniti bitne elemente iz spornog ugovora zbog nemogućnosti blagovremenog provođenja prava vlasništva kod Službe. Apelant ističe da dok je provodio sporni ugovor kod Službe, tužilac je 21. jula 2015. godine donio odluku o raskidu spornog ugovora, te je nakon toga podnio i tužbu. Apelant ističe da nije ispunio obaveze iz ugovora zato što tužilac nije u skladu sa članom 19. Pravilnika obavijestio nadležne institucije, a prije svega Službu u cilju uspješnije realizacije spornog ugovora, te da je zbog odugovlačenja postupka upisa prava vlasništva od strane Službe raskinut sporni ugovor i odbijen je apelantov zahtjev za povrat onog što je on uložio. Apelant ističe da nije bio u mogućnosti ispuniti obaveze dok Služba nije izvršila potrebni upis prava vlasništva, da zbog postupanja trećih lica, tj. organa nosi pretjeran teret, da u konkretnom slučaju nema pravične ravnoteže jer javna vlast želi raskid ugovora, a ne želi apelantu da vrati ono što je on uložio. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao da nekretnine koje su bile predmet tendera ne drži u posjedu, jer ih je Općina Glamoč dala u zakup trećim licima, da su u konkretnom slučaju nastupile izmijenjene pravne okolnosti, te da je zahtjev za raskid ugovora preuranjen. Apelant smatra da je na njega stavljen pretjeran teret, te da u konkretnom slučaju ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su korištena i cilja koji se želio postići.

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125. stav (1) (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Raskidanje ugovora bez ostavljanja naknadnog roka Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

14. Pravilnik o obavljanju kontrole izvršenja obaveza iz kupoprodajnih ugovora u postupku privatizacije u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 52/09 i 5/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Ukoliko kupac ne izvršava ugovor u ugovorenim rokovima, zbog više sile ili razloga na koje ne može utjecati, može nadležnoj agenciji uputiti prijedlog za zaključivanje anexa ugovora, uz obrazloženje razloga neizvršenja obaveza.

Kupac je obavezan predočiti materijalne dokaze i garancije kako će i u kojem novom roku izvršiti dospjele obaveze.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

18. Ustavni sud podsjeća da je odluci broj AP 4382/14 razmatrao slično pitanje, pa je zaključio da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje niti prava na imovinu u situaciji kada apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze koje je preuzeo kao pobjednik na tenderu, a ugovorom je bilo predviđeno da će u takvom slučaju prodavac pokrenuti postupak raskida ugovora i zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4382/14 od 18. jula 2017. godine dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 63. i 64.).

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je tužilac tokom postupka dokazao da apelant nije u određenom roku ispunio svoje obaveze iz spornog ugovora, te da su parnične stranke članom 9. spornog ugovora ugovorile da će u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza od strane kupca (apelanta) prodavac (tužilac) zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene. U odnosu na apelantove navode da nije mogao ispuniti bitne elemente iz ugovora jer nije mogao blagovremeno upisati pravo vlasništva kod Službe, te da je Općina Glamoč dala u zakup trećim osobama nekretnine koje su bile predmet tendera, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da apelant nije u skladu sa članom 20. Pravilnika tužiocu podnosio prijedlog za zaključivanje aneksa ugovora uz navođenje razloga za neispunjenje preuzetih obaveza (vidi tačku 8. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je apelant i u žalbi isticao prigovor da nije mogao ispuniti obaveze iz ugovora jer nije bio u posjedu nekretnina koje su bile predmet tendera, te da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude detaljno odgovorio na ove žalbene navode (vidi tačku 9. ove odluke). Na osnovu ovoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratksom društvu“, a apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/21 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio