Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4267/20 (I. M. i drugi)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Miješanje u privatni život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4267/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4267/20, rješavajući apelaciju Ivice Mitra i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivice Mitra, Ivana Mitra, Slobodana Plejića, Željka Bošnjaka i Dalibora Mitra podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 035278 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Mitar, Ivan Mitar, Slobodan Plejić, Željko Bošnjak i Dalibor Mitar (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant, petoapelant i apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić“ Mostar, podnijeli su 26. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 035278 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih „Dnevni list“ d.o.o. Mostar, N. D. i D. L. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i tuženi), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, zatraženo je 4. ožujka 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 9. do 16. ožujka 2022. godine.
4. U skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, apelantima su 20. travnja 2022. godine dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelanti nisu dostavili traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 035278 14 P 3 od 20. svibnja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 035278 16 Gž od 20. lipnja 2017. godine, tuženi su obvezani da solidarno na ime satisfakcije zbog klevete apelantima isplate iznos od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom te da im nadoknade troškove postupka kao u izreci presude. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neutemeljen.
7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3551/17 od 19. rujna 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tuženih, utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo presudu Kantonalnog suda od 20. lipnja 2017. godine, te je predmet vratio Kantonalnom sudu kojem je naložio donošenje nove odluke.
8. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 P 035278 19 Gž 2 od 8. studenog 2019. godine kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu Općinskog suda od 20. svibnja 2016. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Osporene odluke
9. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 040620 12 P od 28. ožujka 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obvežu da im na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM i da u dnevnim novinama objave izreku presude. Također, navedenom presudom apelanti su obvezani tuženim naknaditi troškove parničnog postupka.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti o kojima su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Općinski sud je potom naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je 22. rujna 2014. godine u „Dnevnom listu“ objavljen sporni članak, sa naslovom teksta „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane“. U tekstu članka navedeno je da je novinarima „Dnevnog lista“ potvrđeno da je policija zaprimila prijavu protiv pet osoba – apelanata zbog sudjelovanja u incidentu budući da su prepriječili put M. S. i S. S. iz Prozora/Rame, koji su teretnim vozilom prevozili kamen iz kamenoloma tvrtke „Lager“. Prema navodima iz teksta, apelanti su navedene vozače i verbalno vrijeđali, što su u intervjuu potvrdili M. S. i I. R. kao neposredni svjedoci i sudionici navedenog događaja. Iz članka, također, proizlazi da je prijavu podnijela tvrtka „Lager“, da su policajci bili na mjestu događaja dok je trajao sukob, da su policajce pozvali napadači, ali „po privatnoj liniji“, kako bi predstavili da imaju zaštitu, te da nije sačinjena nikakva službena zabilješka. Općinski sud je dalje ukazao da je u drugom dijelu teksta navedeno da se, prema kazivanju mještana Osoja, pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketarenjem biznismena u Posušju, te da se mještani pitaju „otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nisu nigdje zaposleni“. Nadalje, u članku piše da su povodom navedenog događaja mještani Osoja uz tvrtku „Lager“ i njezine radnike, te da pojedinci pokušavaju prisvojiti područje na kojem se nalazi kamenolom, ali da je vlasnik tvrtke „Lager“ svu papirologiju za navedeni kamenolom uredno riješio, te da ga je uzeo pod koncesiju. Iz toga proizlazi da je ispitan jedan stanovnik mjesta Osoje pod imenom M, koji je pohvalio rad tvrtke „Lager“ uz isticanje da je ona pod koncesiju dobila navedeni kamenolom. Na kraju teksta je također navedeno „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke 'Lager' od strane pojedinaca“, a što je bilo potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoja (bez imena i prezimena). Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da su dan nakon objave spornog članka prvoapelant i drugoapelant dali intervju za „Dnevni list“ u kojem je objavljen članak pod naslovom „Nismo mi kriminalci, ni kamatari, tražimo samo da se radi u interesu mještana“, u kojem su iznijeli svoju verziju tijeka događaja, te opovrgnuli sve navode iznesene dan prije u „Dnevnom listu“.
11. Odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je citirao odredbe članka 4. točka d), članka 6. st. 1. i 2. i članka 13. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te odredbe čl. 154. i 158. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nakon toga je naveo da je analizirajući sadržaj spornog članka u svjetlu svih navedenih odredbi zaključio da tuženi u spornom članku nisu iznijeli i trećim osobama prenijeli neistinite činjenice i informacije o apelantima identificirajući ih njihovim imenima i prezimenima, niti su nanijeli štetu njihovoj časti i ugledu u sredini u kojoj žive. Naime, iz kaznene prijave od 19. rujna 2014. godine koju je podnijela tvrtka „Lager“ protiv apelanata kao osumnjičenih, između ostalog, proizlazi da su 17. rujna 2014. godine djelatnici tvrtke „Lager“ i njihovi poslovni partneri došli u kamenolom u vlasništvu te tvrtke kako bi aktivirali strojeve, te utovarili kamen radi isporuke. Nakon što je natovareni kamion krenuo prema svom odredištu, apelanti su ga zaustavili, te su zapriječili put osobnim automobilima, što među parničnim strankama nije ni sporno, a isto to proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da je prvotuženi, objavljujući taj dio spornog članka, samo parafrazirao navode iz kaznene prijave od 19. rujna 2014. godine, navodeći pri tome samo činjenice, odnosno navode iz kaznene prijave, pa se može zaključiti da su u tom dijelu tuženi objavili istinite informacije.
12. Potom je Općinski sud analizirao navode iz naslova članka „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane“, te navode iz teksta „da se prema kazivanju mještana Osoje“ pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketarenjem biznismena u Posušju, te da se mještani pitaju otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nigdje nisu zaposleni, i konačno „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke 'Lager' od strane pojedinaca, što je potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoja (bez imena i prezimena)“. U svezi s navedenim, Općinski sud je naveo da ti navodi ne proizlaze ni iz jedne pismene isprave provedene kao dokaz niti iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, niti se mogu dovesti u izravnu vezu s apelantima čija su imena objavljena u navedenom članku samo u kontekstu podnesene kaznene prijave. Naime, iskazu M. B., direktora i vlasnika tvrtke „Lager“, saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je naveo da ga je drugoapelant nazvao telefonom, te mu rekao da ako želi nastaviti radove na spornom lokalitetu treba učiniti nešto za selo, te je pojasnio da mu je rekao „što bi njemu bilo dati 160-170 tisuća KM“, sud nije poklonio vjeru jer navedeno ne proizlazi iz drugih provedenih dokaza. Taj svjedok je kao vlasnik tvrtke „Lager“ podnio kaznenu prijavu protiv apelanata, a iz kaznene prijave ne proizlazi da je bilo tko od apelanata od njega tražio novac. Također, Općinski sud je naveo da je posebno cijenio iskaz drugotuženog kao autora spornog članka, koji je na glavnoj raspravi izjavio da mu je vlasnik tvrtke „Lager“ prepričao što se spornog dana dogodilo, dodajući da nakon posjeta spornom kamenolomu i selu Osoje „nije mogao saznati ništa bar za jednog od pet tužitelja“. Drugotuženi je istaknuo da je on kao urednik rubrike odredio naslov spornog teksta rukovodeći se kaznenom prijavom protiv apelanata, kao i prikupljenim izjavama (ne precizirajući pri tome kojih prikupljenih izjava). Također je izjavio da tekst i naslov članka vjerojatno ne bi bili isti da su prije objave spornog članka imali iskaze prvoapelanta i drugoapelanta, te dokaze koje su oni dostavili redakciji dan nakon objave spornog članka. On je također izjavio da u kaznenoj prijavi nije bilo navedeno da je netko od apelanata posuđivao M. B. novac i tražio kamate. Ocjenjujući navedeno, Općinski sud je istaknuo da se u tim izjavama imena apelanata ne dovode u svezu s bilo kakvom iznudom i kamatarenjem. Osim navedenog, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su mještani MZ Osoje nezadovoljni zbog eksploatacije kamena od tvrtke „Lager“, da su tražili određenu korist kao što je asfaltiranje makadamskih puteva i uposlenje ljudi i da su odlučili blokirati radove na istraživanju i otkrivanju kamena na spornom lokalitetu, da su upućeni zahtjevi šumskom, ekološkom, te građevinskom inspektoru Općine Posušje jer tvrtka „Lager“ nije dobila suglasnost MZ Osoje za vršenje bilo kakvih radova u kamenolomu.
13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se primjenom odredbi članka 4. stavak 1. točka d), odredbe članka 6. stavak 1. ZZK i članka 7. st. 1. i 2. ZZK u konkretnom slučaju nisu ostvarile potrebne zakonske pretpostavke za dosuđivanje novčane naknade nematerijalne štete za objavu spornog članka jer se, prema ocjeni tog suda, ne radi o iznošenju niti prenošenju neistinitih činjenica. Naime, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o incidentu koji se dogodio, što je i učinjeno objavom spornog članka, te da apelantima nije nanesena bilo kakva šteta. U svezi s tim je ukazano da je dužnost i pravo medija širenje informacija i mišljenja, naročito kada su u pitanju događanja od javnog interesa. Sporni članak je sačinjen na temelju kaznene prijave protiv apelanata te prikupljenih izjava. Pored toga, tuženi je u skladu sa člankom 8. ZZK dan nakon objave spornog članka objavio opširan razgovor s prvoapelantom i drugoapelantom koji su naveli svoju verziju priče u svezi sa spornim događajem. Iz navedenog proizlazi da apelantima nije nastupila šteta jer su eventualne štetne posljedice otklonjene dan nakon objave spornog članka. Naposljetku, Općinski sud je ocijenio da bi svaka odluka kojom bi se uvažio tužbeni zahtjev predstavljala kršenje ljudskih prava, odnosno slobode izražavanja koja je zagarantirana člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), što je utvrdio i Ustavni sud u Odluci broj AP 3551/17 od 19. rujna 2019. godine.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 035278 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine žalba apelanata je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju citirao odredbe članka 4. stavak 1. točka d), članka 6 st. 1. i 2. i članka 7. st. 1. i 2. ZZK. Potom je istaknuo da iz spornog članka proizlazi da tuženi o apelantima nisu iznijeli i trećim osobama prenijeli neistinite činjenice i informacije, pa tako nisu ni mogli nanijeti štetu časti i ugledu u sredini u kojoj žive. Iz toga proizlazi da je prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, za što je dao valjane razloge. Naime, iz objavljenog članka i kaznene prijave od 19. rujna 2014. godine proizlazi da su tuženi samo parafrazirali navode iz kaznene prijave navodeći pri tome samo činjenice, odnosno navode koji su u njoj sadržani, pa je zbog toga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tuženi objavili istinite informacije. Također, Kantonalni sud je naveo da su tvrdnje apelanata da su oklevetani posebno neutemeljene jer iz iskaza trećetuženog proizlazi da u kaznenoj prijavi nije bilo navedeno da je netko od apelanata od vlasnika tvrtke „Lager“ posuđivao novac i tražio kamate, a niti to proizlazi iz objavljenog članka jer se imena apelanata ne dovode u svezu s bilo kakvim iznudama i kamatarenjem. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke iz čl. 4., 6. i 7. ZZK za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i da je prekršena zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije.
17. Apelanti smatraju da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda nezakonite jer su rezultat povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom pogledu, apelanti smatraju da je sporni tekst u maloj sredini u kojoj žive, za njih, kao i za članove njihovih obitelji, izazvao niz neugodnosti, zbog čega su i podnijeli tužbeni zahtjev radi zaštite od klevete. Apelanti smatraju da sam naslov teksta govori o kakvim ozbiljnim klevetama se radi jer je sama riječ „kamatarenje“ predviđena kao kazneno djelo u odredbama Kaznenog zakona FBiH, što je potpuno zanemareno. Također, tijekom postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju niti jednim dokazom nije potvrđeno da su apelanti kamatarili vlasnika tvrtke „Lager“ niti da su mu posuđivali novac, zbog čega smatraju da je cijeli članak utemeljen na navodima i glasinama te da je evidentno da je takvim postupanjem izvršena kleveta prema apelantima. S obzirom na to apelanti smatraju da redovni sudovi na pogrešan način tumače članak 10. Europske konvencije, pri čemu zanemaruju sadržaj stavka 2. tog članka jer donoseći osporene odluke očigledno smatraju da tuženi ne trebaju snositi nikakvu odgovornost za narušavanje ugleda apelanata. Također, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili odredbe članka 4. stavak 1., članka 6. st. 1. i 2. i članka 7. stavak 1. ZZK. Naime, tuženi su u objavljenom članku naveli imena i prezimena apelanata i dodali su mišljenja mještana Osoja o apelantima, a u konačnici su se bavili pitanjem posjedovanja nekretnina apelanata, njihovom uposlenju, bez bilo kakvih dokaza. Naposljetku, apelanti smatraju da su tuženi bili dužni dokazati da je ono što su naveli istinito, te da nisu oklevetali apelante niti narušili njihov ugled, što u konkretnom slučaju nisu učinili.
b)Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja su se pozvali, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
19. Općinski sud je naveo da je svoje stajalište o spornim činjenicama i pravnoj osnovi spora dao u prvostupanjskoj presudi koja je potvrđena odlukom Kantonalnog suda, te da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja su se pozvali.
20. Tuženi su naveli da su neutemeljeni navodi apelanata da je cjelokupan tekst netočan i neistinit te očito usmjeren samo na narušavanje ugleda apelanata, te navod da sami naslov spornog članka govori da se radi o ozbiljnim klevetama. U tom pogledu, tuženi ukazuju da je Ustavni sud u Odluci u predmetu broj AP 3551/17 od 19. rujna 2019. godine već utvrdio da je sporni članak bio napisan u dobroj vjeri, da su tuženi postupali u skladu s profesijom, te da je apelantima dana mogućnost izjasniti se na navode iz članka, te da je postojao legitiman interes da se društvena zajednica obavijesti o incidentu koji se dogodio.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
22. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Tumačenje Članak 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Članak 4. stavak (1) točka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Odgovornost za klevetu Članak 6. st. (1) do (4) (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja.
Izuzeci od odgovornosti Članak 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno:
• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
• prirodu i stupanj prouzrokovane štete,
• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,
• pristanak oštećenog,
• vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba,
• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Članak 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelanti apelacijom osporavaju Presudu Kantonalnog suda broj 64 0 P 035278 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je punomoćnik apelanata presudu Kantonalnog suda primio 9. listopada 2020. godine, a da je apelacija podnesena 26. studenog 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
29. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud prvenstveno ima u vidu da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi solidarno obvežu na naknadu nematerijalne štete zbog klevete.
30. U skladu s tim, kako se suština apelacijskih navoda odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Europskog suda, u konkretnom slučaju prije svega ispitati jesu li redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantima zaštite po tom članku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. prosinca 2015. godine, točka 22., dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno je li osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a potom ispitati navode u svezi s pravom na pravično suđenje.
a)Pravo na privatni život
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
32. Članak 8. Europske konvencije glasi
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
33. Apelanti smatraju da im je spornim člankom narušen ugled, te da su proizvoljni zaključci redovnih sudova da u spornom izražavanju nema elemenata klevete, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stavak 70., ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stavak 38., ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunjske, presuda od 14. listopada 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28.). Temeljna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297- C, stavak 31.). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu prava apelanata na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornog članka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata, odnosno članka 8. Europske konvencije.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenim presudama došlo do „miješanja“ u pravo apelanata na ugled iz članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporenim presudama apelanti odbijeni sa zahtjevom da se tuženi obvežu da im solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju su, prema navodima iz tužbe, pretrpjeli zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u pravo apelanata na ugled iz članka 8. Europske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje je li miješanje u pravo apelanata na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz članka 8. Europske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom razmjernosti.
37. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se temeljilo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije.
38. Ustavni sud će dalje ispitati je li u osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava apelanata na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Europskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata osoba o kojoj je riječ i što je predmet izvješćivanja; ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objave članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objave i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. veljače 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, toč. 108.–113.). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije ukazuje da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima postizanja pravične ravnoteže između dva suprotstavljena prava već odlučivao u predmetu u kojem su tuženi (u svojstvu apelanata) podnijeli apelaciju protiv presude kojom je tužbeni zahtjev apelanata usvojen (vidi točku 6. ove odluke). U odnosu na tu apelaciju, Ustavni sud je donio naprijed navedenu Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3551/17 (vidi točku 7. ove odluke.) kojom je apelaciju usvojio, utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja tuženih, osporenu presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio (vidi točku 48.) da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su redovni sudovi propustili ocijeniti je li u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o incidentu koji se dogodio zbog spora mještana s tvrtkom „Lager“ koja vrši eksploataciju mineralne sirovine na prostoru njihove mjesne zajednice i načinu na koji su se mještani suprotstavili radu navedene tvrtke i o utjecaju njihovih postupaka na rad tvrtke. Također, sudovi su propustili da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredbi ZZK kojim je propisana odgovornost za klevetu, kao i odredbi kojim su propisane iznimke od odgovornosti i standardima uspostavljenim u odredbi članka 10. Europske konvencije. Stoga su, kako je tada Ustavni sud zaključio, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu navedene odredbe, tuženi uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo tuženih na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu. Polazeći od zaključaka iz te odluke, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja treba ispitati jesu li u osporenim presudama uzeti u obzir svi čimbenici koji su relevantni za procjenu je li uspostavljena pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava apelanata na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.
40. Odgovarajući na pitanje je li sporni članak predstavljao doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su se tuženi u spornom članku izjašnjavali o pitanju eksploatacije mineralne sirovine na prostoru njihove mjesne zajednice i načinu na koji su se mještani suprotstavili radu navedene tvrtke i o utjecaju njihovih postupaka na rad tvrtke „Lager“. Dakle, Ustavni sud smatra da je izvješćivanje o navedenoj temi predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je sporni članak predstavljao doprinos „temi“ odnosno debati od općeg interesa.
41. Ustavni sud dalje zapaža da iz sadržaja osporenih odluka i apelacijskih navoda proizlazi da se u konkretnom slučaju kao sporno postavlja pitanje sadržaja spornog teksta i posljedica njegove objave. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali sporno izražavanje tuženih i napravili razgraničenje između sadržaja dijela članka koji je imao osnovu u sadržaju kaznene prijave protiv apelanata, te sadržaja dijela članka za koji su zaključili da se ne može dovesti u svezu s apelantima. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja obrazloženja odluka redovnih sudova nesporno proizlazi da se imena apelanata u spornom tekstu spominju samo u dijelu u kojem je pisano o događaju onemogućavanja prolaska kamiona tvrtke „Lager“ i kaznene prijave koju je direktor tog poduzeća podnio protiv njih, te da je taj dio navoda imao utemeljenje u kaznenoj prijavi, pa se može zaključiti da su u tom dijelu tuženi objavili istinite informacije. Potom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi suglasno ustanovili da se apelanti u spornom tekstu ne dovode u svezu s bilo kakvom iznudom i kamatarenjem koji se spominju u naslovu „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane“, te navodima u tekstu članka „da se prema kazivanju mještana, Osoje pojedinci žele domoći novca prevarama i reketarenjem biznismena u Posušju, te da se mještani pitaju otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nigdje nisu zaposleni“, i konačno „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke Lager, od strane pojedinaca, a što je potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoja (bez imena i prezimena)“.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji posebno ukazuju na ovaj dio spornog teksta, međutim, istovremeno ne navode bilo što na temelju čega bi se moglo zaključiti da su oni ti koji se mogu neposredno dovesti u svezu s kamatarenjem ili iznudom. Naime, nije sporno da se imena apelanata prethodno navode u istom članku. Međutim, u drugom dijelu teksta se govori o neodređenim „pojedincima“ koji se bave iznudom i kamatarenjem te prijevarama i reketarenjem. U takvim okolnostima, Ustavni sud zapaža da se samo na temelju činjenice da se apelanti spominju u istom tekstu kao ti „pojedinci“ ne može izvesti zaključak da su tuženi imali namjeru „iznudu i kamatarenje“ pripisati isključivo apelantima. Ovo osobito kada je nesporno da su postojali zahtjevi mještana MZ Osoje prema tvrtki „Lager“ i problematici s kojom se to poduzeće susretalo oko eksploatacije mineralnih sirovina na tom području, pa se tvrdnje o kamatarenju i iznudama mogu shvatiti u širem kontekstu u kojem su tuženi imali slobodu izraziti svoj vrijednosni sud. U tom pogledu, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da su navodi iz spornog teksta članka zbog konteksta u kojem su navedeni mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanata. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, koje apelanti označavaju kao sporne, uključujući i način kako su priopćeni, objektivno ne mogu ni na koji način dovesti u svezu s apelantima da bi se moglo smatrati da su tuženi tim dijelom teksta iznijeli i trećim osobama prenijeli neistinite činjenice i informacije o apelantima identificirajući ih njihovim imenima i prezimenima, što je temeljni uvjet da bi se moglo razmatrati jesu li tuženi nanijeli štetu njihovoj časti i ugledu u sredini u kojoj žive.
43. Ustavni sud naročito zapaža da je prvoapelantu i drugoapelantu, kao suprotnoj strani, omogućeno iznijeti svoje stajalište o spornom tekstu i o spornom incidentu s obzirom na to da su dan nakon objave spornog članka prvoapelant i drugoapelant dali intervju za prvotuženog u kojem je objavljen članak pod naslovom „Nismo mi kriminalci, ni kamatari, tražimo samo da se radi u interesu mještana“, u kojem su prvoapelant i drugoapelant iznijeli svoju verziju tijeka događaja, te opovrgnuli sve navode iznesene dan prije u „Dnevnom listu“.
44. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod činjenice da je dio teksta u kojem se apelanti spominju imenom i prezimenom utemeljen na sadržaju kaznene prijave, a da se u drugom dijelu teksta članka apelanti ne dovode neposredno u svezu s izvršenjem kaznenih dijela kamatarenje i iznuda, te da je apelantima dana mogućnost odgovoriti na sve navode koje su smatrali bitnim, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatranje ostalih kriterija relevantnih za procjenu je li osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, izvršili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Europskog suda uspostavljeni praksom tog suda glede postizanja pravične ravnoteže između prava apelanata iz članka 8. Europske konvencije i prava tuženih iz članka 10. Europske konvencije, o čemu su dali dovoljne i relevantne razloge. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije.
2. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
46. Razmatrajući navode apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelanti povredu ovog prava dovode u svezu s odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na privatni život. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava apelanata na privatni život odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu neutemeljeni.
3. Nediskriminacija
47. Glede tvrdnji apelanata da im je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, koje apelanti, kako to proizlazi iz apelacije, dovode u svezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili naknadu štete zbog klevete, tako što su na odgovarajući način analizirali relevantne kriterije u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, na način kako to zahtijevaju standardi uspostavljeni praksom Europskog suda glede postizanja pravične ravnoteže između prava apelanata garantiranog člankom 8. Europske konvencije i prava tuženih garantiranog člankom 10. Europske konvencije.
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti istaknuli u svezi s pravom na privatni život, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
50. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer apelanti nisu ponudili bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelanti pobijaju.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić