Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/22 (M. Đ.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Smetanje posjeda
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1370/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1370/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Đerek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Đerek protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 032215 22 Gž od 2. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Đerek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa ZAK advokati Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 20. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 032215 22 Gž od 2. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 032215 20 P od 4. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Žepču broj 44 0 P 032215 20 P od 4. januara 2022. godine utvrđeno je da su prvotuženi (M.Đ.) i apelant (kao drugotuženi) smetali tužioca (I.B.) u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta (na dijelu nekretnine, te na način i u vrijeme precizirano izrekom predmetnog rješenja), te je prvotuženom i apelantu naloženo da odmah uspostave prijašnje stanje posjeda stvarne služnosti puta na način pobliže označen izrekom rješenja i obavezani su prvotuženi i apelant da tužiocu solidarno naknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tužba blagovremena zato što se čin smetanja desio „22./23. septembra 2020. godine“, a da je tužba podnesena 22. oktobra 2020. godine. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je nesumnjivo utvrdio pravno relevantnu činjenicu da je tužilac bio posljednji posjednik spornog dijela nekretnine. Također, Općinski sud nije povjerovao iskazu apelanta da je smetanje (postavljanjem kapije) izvršeno u junu (jer apelant za takve svoje navode nije predočio nikakve dokaze), te da je betonske blokove, kao dio čina smetanja, postavio tužilac (je bi to značilo da je tužilac sam sebi zasmetao posjed, što ne može biti tačno, ni logično kako sud ističe). Također, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su prvotuženi i apelant smetali tužioca u mirnom i faktičkom posjedu te da nije osnovan niistaknuti prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije jer je taj sud utvrdio „da je sporni dio zemljišta korišćen kao put, da je tužilac bio posljednji miran posjednik, te da su prvotuženi, a nakon toga i apelant učinili smetanje“.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 44 0 P 032215 22 Gž od 2. marta 2022. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, da je utvrdio odlučujuće činjenice te da je dao odgovarajuće razloge za svoju odluku, pri čemu je riješio i obrazložio sve prigovore koje je apelant tokom postupka istakao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud činjenično i pravno potpuno jasno obrazložio svoju odluku, prema standardima i zahtjevima utvrđenim članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u suštini ponovio sve navode koje je iznosio tokom postupka i u žalbi, a naročito prigovor neblagovremenosti tužbe i nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te da „apsolutno nije dokazano“ da je „cijela ta površina korišćena bilo kada kao put“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić