Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1435/22 (T. M.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1435/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1435/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomo Miškić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomo Miškić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 046395 21 Rev od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Miškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 25. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 046395 21 Rev od 18. januara 2022. godine. Ustavni sud ukazuje da je apelantov zastupnik na obrascu apelacije kao podnosioce apelacije označio apelanta i „druge“, te da je dopisom od 28. aprila 2022. godine od njega traženo da poimenično označi sve apelante, ali da on to nije učinio u ostavljenom roku.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 046395 18 P od 23. oktobra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca (apelant, I.M. i J.M.) kojim su tražili da se utvrdi da je tužena (Z.M.) zakonska nasljednica iza svog pokojnog oca S.M. (u daljnjem tekstu: ostavitelj) i da je u pogledu svog zakonskog nasljednog dijela u cijelosti namirena za života ostavitelja, da joj ne pripada pravo nasljeđivanja na nekretninama koje se vode na ime ostavitelja, kao ni na novčanim sredstvima koji se nalaze na bankovnom računu, što je tužena dužna priznati, te da se obaveže tužena da im nadoknadi troškove postupka (stav I). Također, odbijen je zahtjev za proširenje tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati određeni novčani iznos koji je podigla nakon očeve smrti 18. februara 2015. godine (stav II). Konačno, obavezani su tužioci da solidarno nadoknade tuženoj troškove postupka u iznosu od 2.824,00 KM (stav III).

3. Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 046395 18 Gž od 15. februara 2021. godine žalba tužilaca je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u stavu III izreke, tako što su obavezani tužioci da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 868,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Presudom Vrhovnog suda od 18. januara 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se vodio ostavinskog postupka iza ostavitelja, da je taj postupak prekinut i da su tužioci upućeni da pokrenu parnični postupak radi dokazivanja spornih činjenica od kojih zavisi nasljedno pravo i veličina nasljednog dijela nasljednika. Vrhovni sud je ukazao da su tužioci pravo na naslijeđe osporili tuženoj budući da je prije pokretanja ostavinskog postupka, tj. davanja izjave pred sudom sačinila pismenu izjavu kojom se odrekla prava na naslijeđe, jer je, prema navodima tužilaca, od ostavitelja dobila 20.000 Eura. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da tužioci nisu dokazali da je tužena primila od ostavitelja 20.000 Eura i da je time namirena u svom nasljednom dijelu, ali da je utvrdio da je tužena po ovlaštenju oca podigla 19.953,77 Eura sa njegovog računa, a na osnovu date punomoći i za potrebe roditelja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena brinula o roditeljima, posjećivala roditelje u staračkom domu, plaćala dom, davala im novac i kupovala lijekove, te da su stoga pravilno zaključili da se iz okolnosti slučaja ne može zaključiti da je volja ostavitelja bila da se novčani iznos sa bankovnog računa ostavitelja uračuna u nasljedni dio tužene. Ovakav stav je prihvatio i drugostepeni sud. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno ukazao da su tužioci bili dužni dokazati, tj. predložiti izvođenje dokaza u pogledu vrijednosti zaostavštine shodno članu 31. Zakona o nasljeđivanju i u pogledu vrijednosti zakonskog nasljednog dijela nasljednika, te da je pravilno, primjenom odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, odbio tužbeni zahtjev tužilaca kao nedokazan. Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, budući da se tužena odrekla svog nasljednog dijela, za šta je dala pismenu izjavu i za uzvrat dobila 20.000 Eura, te da zbog toga nije bilo potrebno dokazivati vrijednost zakonskog dijela nasljednika.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, apelant ponavlja iste navode koje je isticao i u toku postupka i o kojima su sudovi na tri instance zaključili da su neosnovani o čemu su dali jasne i detaljne razloge. Stoga, imajući u vidu da, kako je već rečeno, nije zadatak Ustavnog suda da supstituira redovne sudove u procjeni dokaza i činjenica, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Naročito, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant naveo bilo šta iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1435/22 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio