Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/22 (J. D.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1445/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1445/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Janja Duvnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Janja Duvnjak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 030671 21 Rev 2 od 21. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Janja Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 26. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 030671 21 Rev 2 od 21. decembra 2021. godine
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonita odluka tuženog („Mljekara Livno“ d.o.o. Livno) o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine i da se naloži tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke operatera u skladištu zrijenja, kao i da joj isplati određeni novčani iznos na ime neto plate za period od 1. aprila 2014. do 20. septembra 2018. godine sa zakonskim zateznim kamatama, te da u ime i za korist apelantice uplati kod PIO sve obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period. Također, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine i da se naloži tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke operatera u skladištu zrijenja, kao i da joj isplati određeni novčani iznos na ime razlike između neto plate za period od 1. aprila 2014. do 20. septembra 2018. godine i ostvarene prijevremene starosne penzije sa zakonskim zateznim kamatama, te da u ime i za korist apelantice uplati kod PIO doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period. Konačno, usvojen je drugi dio eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni novčani iznos na ime neto plate za april 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama, te da u ime i za korist apelantice uplati kod PIO sve obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za april 2014. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je vezan taj sud, proizlazi da je apelantica kao zaposlenica tuženog bila raspoređena na poslove operatera skladištu zrijenja. Također, da je apelantica bila upoznata sa ekonomskom situacijom tuženog koja je nastala kao posljedica gubitka tržišta u Republici Hrvatskoj, zbog čega je tuženi bio prinuđen dati otkaz ugovora o radu određenom broju zaposlenika ili im ponuditi odlazak u penziju sa punim ili nepunim radnim stažom. Nadalje, da je apelantica u vrijeme donošenja sporne odluke ispunjavala uslove za prijevremenu starosnu penziju iz člana 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (55 godina života i 30 godina staža) i da je potpisivanjem pismenog izjašnjenja prihvatila ponudu za odlazak u prijevremenu starosnu penziju. Također, da je apelantica nakon toga, a u skladu sa postignutim sporazumom, podnijela zahtjev za prijevremenu starosnu penziju nadležnom Zavodu za PIO, te da joj je odlukom o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine prestao radni odnos kod tuženog zbog ispunjenih uslova za starosnu penziju, kao i da joj je isplaćena otpremnina u iznosu od 2.508,00 KM. Vrhovni sud je u vezi sa navedenim ukazao da su nižestepeni sudovi donijeli odluku kojom su u cijelosti odbili glavni i prvi eventualni tužbeni zahtjev na osnovu utvrđenja da je ugovor o radu apelantice prestao njenom slobodno izraženom voljom, odnosno jasnim pismenim prihvatanjem ponude poslodavca za prestanak ugovora o radu radi odlaska u prijevremenu starosnu penziju. Također, da je, s obzirom na to da je apelantica nakon toga lično podnijela zahtjev nadležnom organu, i počevši od 30. marta 2014. godine ostvarila pravo na penziju, sudovi su ocijenili da joj je radni odnos zakonito prestao, pa su zahtjev za poništenje odluke tuženog odbili kao neosnovan. Konačno, da su slijedom te odluke, sudovi primjenom odredbi čl. 96. stav (1) i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 86. Zakona o radu ocijenili da apelantica nema pravo na ponovnu uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno vraćanje na posao i isplatu plate, ili razlike između plate koju bi ostvarila i isplaćene prijevremene starosne penzije, sa uplatom doprinosa za utuženi period, zbog čega su odbili i zahtjeve za zaštitu tih prava kao neosnovane. U vezi s tim je Vrhovni sud naveo da, kako iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica u vrijeme prihvatanja ponude tuženog ispunjavala uslove za prijevremenu starosnu penziju iz člana 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da je u skladu sa članom 96. stav (1) u vezi sa stavom (3) istog zakona sama pokrenula postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, i da su joj ta prava priznata, pravilan je zaključak drugostepenog suda da odluka tuženog o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine zbog odlaska apelantice u penziju nije nezakonita. Konačno, da se apelantica neosnovano poziva odredbe čl. 86. i 87. Zakona o radu kojim se garantuju minimalna prava radnika u slučaju otkaza i primjena najpovoljnijeg prava, jer se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu nego o prestanku ugovora o radu voljom ugovornih strana. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi trebali primijeniti Pravilnik o radu tuženog kao najpovoljnije pravo, a kojim je prospisano da ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno kad navrši 40 godina staža osiguranja, tj. propis na osnovu kojeg apelantica ne ispunjava uslove za odlazak u starosnu penziju. Konačno, apelantica ukazuje da bi joj penzija bila veća ukoliko bi istu ostvarila sa 65 godina, te da je time nezakonito lišena imovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o i proizvoljnoj primjeni materijalnog, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić