Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1381/22 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Likvidacija
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1381/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1381/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 293474 18 Gž od 11. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 293474 18 Gž od 11. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 293474 16 P od 28. marta 2018. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (mldb. A.M. kojeg zastupaju zakonski zastupnik, otac N.M. i M.P.-B., advokat iz Tuzle), na ime potraživanja utvrđenih u presudi Općinskog suda od 27. oktobra 2017. godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je pobliže naznačeno izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji BiH od 12. juna 2012. godine „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim pokrenut likvidacioni postupak kod Općinskog suda u Sarajevu. U tom likvidacionom postupku tužilac je blagovremeno prijavio svoje potraživanje na ime materijalne i nematerijalne štete nastale u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 5. jula 2011. godine, ali je likvidacioni upravnik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo u likvidaciji osporio potraživani iznos. Dalje je navedeno da je Općinski sud, presudom od 27. oktobra 2017. godine utvrdio da su tužiočeva potraživanja osnovana.
4. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon), propisano da je „Cilj zaštitnog Fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz… saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim članom 16. stav (1) alineja 3) Zakona“. Dalje, odredbama člana 16. stav (1) alineja 3) Zakona propisano je da je apelant obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju, između ostalog, materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH i u slučaju kada je protiv društva registrovanog u Federaciji BiH pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema Zakonu (što je slučaj u konkretnom predmetu). Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da, kako apelant nije sporio da predmetno potraživanje tužioca u likvidacionom postupku potiče iz štetnog događaja koji se desio u vrijeme kada je apelant već bio formiran, to je, imajući u vidu navedene odredbe Zakona, pravilan stav prvostepenog suda da je apelant pasivno legitimisan za isplatu priznatog potraživanja.
5. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je njegova odgovornost, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju supsidijarna, a da likvidacioni postupak nije okončan (zbog čega je predmetna tužba preuranjena). Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da likvidacioni postupak ima za cilj namirenje prijavljenih i priznatih potraživanja prema likvidacionom dužniku, te da se stoga i apelantova obaveza ima smatrati supsidijarnom (te da takva obaveza uslovno postoji u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku). Međutim, Kantonalni sud je istakao da to ne znači i da apelantova obaveza da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH nastaje tek u slučaju kada je okončan postupak likvidacije nad osiguravajućim društvom. Naime, takvo nešto ne proizlazi iz odredbi člana 16. stav (3) Zakona, prema kojima apelantova obaveza nastaje kada je pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad, što je apelant u konkretnom slučaju zanemario.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u postupcima kao što je ovaj, on nije pasivno legitimisan, pa ističe da je i sudska praksa u nekim predmetima zauzela takav stav, te da je takav stav potvrdio i Ustavni sud u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP-2676/09 od „6. avgusta 2012. godine“. Apelant također ponavlja žalbene navode o tome da je njegova odgovornost prema zakonu supsidijarna, odnosno da postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku i to nakon što je likvidacioni postupak okončan, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Konačno, apelant smatra i da je tužba u ovom slučaju preuranjena jer oštećeni može da potražuje naknadu štete od apelanta tek po okončanju likvidacionog postupka..
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (ibid, AP 992/15) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi mogla ukazati na kršenje garancija prava na pravičan postupak ili prava na imovinu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4497/21 od 23. februara 2022. godine i AP-392/22 od 6. aprila 2022. godine ). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić