Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1492/22 (S. Č. i Z. M.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1492/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1492/22, rješavajući zahtjev Stanka Čolaka i Zlatka Marijanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Stanka Čolaka i Zlatka Marijanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Čolak i Zlatko Marijanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Matteo Gadžić, advokat iz Gruda, podnijeli su 28. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 026901 Kžk od 22. februara 2022. godine i S1 2 K 026901 18 K od 18. maja 2021. godine. Apelanti su podneskom (poslat poštom 29. juna, a zaprimljen 1. jula 2022. godine) tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje kazne do konačne odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Suda BiH S1 2 K 026901 18 K od 18. maja 2021. godine apelanti i ostala imenovana lica su proglašeni krivima da su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250,. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Nedozvoljeni promet akciznih proizvoda iz člana 210a. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a prvoapelant i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ u vezi sa stavom 1.KZ, te im je Sud BiH primjenom relevantnih zakonskih odredbi izrekao kazne zatvora i to prvoapelantu u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, drugoapelantu u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Dalje su primjenom relevantnih zakonskih odredbi od apelanata oduzeti predmeti taksativno navedeni, kao i imovinska korist stečena krivičnim djelom i obavezani su na plaćanje troškova krivičnog postupka.

3. Sud BiH je donio rješenje broj S1 2 K 026901 21 Kž od 18. novembra 2021. godine kojim je uvažio žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i te je ukinuta prvostepena presuda i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Suda BiH.

4. Sud BiH (Apelaciono Vijeće) je donio presudu broj S1 2 K 026901 21 Kžk od 22. februara 2022. godine kojom je apelante ( i ostala navedena lica) proglasio krivim da su na način opisanu izreci presude apelanti počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom Nedozvoljeni promet akciznih proizvoda iz člana 210a. KZ u vezi sa članom 54. KZ, a prvoapelant i krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, pa im je Sud BiH izrekao kaznu zatvora prvoapelantu (jedinstvenu) u trajanju od pet godina i deset mjeseci, a drugoapelantu u trajanju od pet godina. Dalje su navedene relevantne odredbe u skladu sa kojim su od prvoapelanta oduzeti precizirani predmeti, kao i imovinska korist stečena krivičnim djelom koja se oduzima od apelanata u preciziranom iznosu. Dalje je naveden dio kojim su apelanti (i ostali) oslobođeni od optužbe.

5. Apelanti su u apelaciji naveli povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, da je presuda nejasna, nerazumljiva i proturječna i da nema obrazloženja u odnosu na krivično djelo organizovanog kriminala, da se temelji na nezakonitom dokazu kao i da im je povrijeđeno pravo na žalbu, jer su drugostepenom presudom osuđeni za težu pravnu kvalifikaciju.

6. Apelanti su 29. juna 2022. godine poslali Ustavnom sudu zahtjev za donošenje privremene mjere kojim su tražili da Ustavni sud odloži izvršenje kazne zatvora. Apelanti su naveli sljedeće:

a)Prvoapelantu da je uputnim aktom Suda BiH (naveden broj) od 27. aprila 2022. godine naloženo da se javi na izdržavanje kazne zatvora 7. juna 2022. godine; rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 026901 22 Iks od 13. maja 2022. godine odlučeno je da se prvoapelantu odgađa izvršenje kazne za period od tri mjeseca, te je isti dužan javiti se na izdržavanje kazne zatvora 7. septembra 2022. godine;

b)Drugoapelant da je uputnim aktom od 4. maja 2022. godine (naveden broj) pozvan na izdržavanje kazne zatvora; rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 026901 22 Iks od 23. maja 2022. godine odlučeno da se odgađa izvršenje kazne zatvora drugoapelantu za period od tri mjeseca i da se drugoapelant dužan javiti na izvršenje kazne zatvora 14. septembra 2022. godine.

7. Apelanti su naveli da se odluka Suda BiH u odnosu na prvoapelanta temelji na odredbi člana 145. stav 1. tačka 8. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) jer je prvoapelant jedini hranitelj porodice. U odnosu na drugoapelanta odluka Suda BiH od 23. maja 2022. godine temelji na odredbi člana 145. stav 1. tačka 4. ZIKS, jer je apelant u obavezi da izvrši određeni posao (započeo liječenje).

8. Apelanti su naveli da je evidentno da će posljedice zbog kojih im je udovoljeno zahtjevu biti otklonjene do septembra (kada su obavezni javiti se na izdržavanje kazne) i ne postoje razlozi zbog kojih bi se mogli pozvati za odgodu izvršenja pred Sudom BiH u smislu člana 145. ZIKS, pa traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru odgode izvršenja „u cilju zaštite prava zajamčenih Konvencijom i kako ne bi nastala nesrazmjerna šteta na strani apelanta“. Apelanti su opet za potrebu analize razloga za privremenu mjeru ukazali na učinjene propuste u redovnom postupku.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH apelantima odgodio izvršenje kazne zatvora do 7. odnosno 14. septembra 2022. godine. Dakle, apelanti postavljaju zahtjev za privremenu mjeru „za ubuduće“, nakon ovog datuma (u septembru), kada za apelante neće postojati osnov da im redovni sud odgodi izvršenje kazne zatvora.

14. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

15. U konkretnom slučaju zahtjevi apelanata za donošenje privremene mjere (i to nakon 7. i 13. septembra 2022. godine) očigledno se temelje na tvrdnji o povredama ljudskih prava za koje smatraju da su im učinjene u postupku, kao i zbog činjenica da redovni sud nema osnov za odgodu izvršenja u smislu odredbe člana 145. ZIKS. Dakle, apelanti u apelaciji apsolutno ničim nisu argumentovali zašto bi bilo važno donijeti privremenu mjeru, i to nakon što istekne period za koji im je izvršenje kazne već odgođeno od strane Suda BiH, osim što smatraju da je to u cilju zaštite prava zajamčenih Evropskom konvencijom i kako im ne bi nastala nepopravljiva šteta i što pred redovnim sudom „ne postoje razlozi na koje bi se mogao pozvati“.

16. U kontekstu činjenice da je Sud BiH odgodio izvršenje kazne zatvora apelantima za tri mjeseca, te da apelanti traže privremenu mjeru od Ustavnog suda poslije navedenog datuma Ustavni sud zaključuje da nema osnova u ovom momentu zbog navedenih okolnosti da udovolji zahtjevu apelanata. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“

17. Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda jasno je propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba), a što je u konkretnom predmetu i učinjeno. Nakon tog datuma apelanti u apelaciji nisu naveli, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizlazi da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

18. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1492/22 (S. Č. i Z. M.) | Sudska praksa | Aktio