Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1385/22 („UNICREDIT BANK“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1385/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1385/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „UNICREDIT BANK“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „UNICREDIT BANK“ a.d. Banjaluka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 014485 19 Pž od 15. avgusta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UNICREDIT BANK“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banjaluka, podnijela je 20. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 014485 19 Pž od 15. avgusta 2019. godine.
2. Rješenjem o dosudi nekretnina Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. aprila 2015. godine, u izvršnom postupku koji je apelantkinja pokrenula protiv izvršenika („M.T. Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad) apelantkinji su, kao kupcu, dosuđene nekretnine (u daljnjem tekstu: parcela broj 473/2 i parcela broj 473/3) u vlasništvu izvršenika.
3. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za uknjižbu prava vlasništva na parcelama br. 473/2 i 473/3, na osnovu rješenja o dosudi Općinskog suda od 24. aprila 2014. godine, Općinski sud je rješenjem od 2. novembra 2017. godine dozvolio uknjižbu prava vlasništva apelantkinje na parceli broj 473/2, dok je odbio zahtjev apelantkinje za provođenje rješenja o dosudi Općinskog suda od 24. aprila 2015. godine u odnosu na parcelu 473/3, zato što izvršenik („M.T. Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad) nije vlasnik predmetne nekretnine, te je određena zabilježba odbijenog zahtjeva u zemljišnoknjižnom ulošku za predmetnu nekretninu.
4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 2. novembra 2017. godine u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelantkinje za provođenje rješenja o dosudi Općinskog suda od 24. aprila 2015. godine (u odnosu na parcelu 473/3), Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 Dn 014485 19 Pž od 15. avgusta 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je, između ostalog, sporna nekretnina bila predmet ugovora o zasnivanju založnog prava od 24. novembra 2008. godine u korist apelantkinje (zaključenog između apelantkinje i izvršenika). Nadalje, da je predmetna nekretnina na osnovu ugovora o kupoprodaji od 10. marta 2009. godine, zaključenog između izvršenika i „AD Holz“ d.o.o. Sanski Most, prodata privrednom subjektu „AD Holz“ d.o.o. Sanski Most koji se uknjižio kao vlasnik navedene parcele. Takođe, da je Općinski sud rješenjem od 26. avgusta 2010. godine dozvolio otpis predmetne parcele iz zemljišnoknjižnog uloška broj 1064 u novi zemljišnoknjižni uložak broj 1085, u korist „AD Holz“ d.o.o. Sanski Most. Konačno, da u zemljišnoknjižnom ulošku broj 1085 u C teretnom listu i dalje stoji upisana naprijed navedena hipoteka na predmetnoj nekretnini u korist apelantkinje. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da se upis prava na nekretninama može provesti u zemljišnim knjigama samo protiv onog koji je u vrijeme podnošenja takvog zahtjeva upisan kao vlasnik ili imalac prava u pogledu kojeg se vrši upis.
6. Naime, Kantonalni sud je naveo da, u smislu odredbi člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama, kod prijema zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent utvrđuje da li su dokumenti, isprave, identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju isprava na osnovu koje se zahtijeva predmetna uknjižba (rješenje o dosudi Općinskog suda od 24. aprila 2015. godine) nije identična sa stanjem u zemljišnoj knjizi, jer izvršenik koji je označen u rješenju o dosudi Općinskog suda od 24. aprila 2015. godine nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelantkinje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud propustio da primijeni „opštepoznato načelo da založno pravo prati nekretninu, a ne ličnost kao titulara prava vlasništva“ imajući u vidu da apelantkinja, kao tražilac izvršenja, predmetnim prijedlogom za izvršenje (od 10. marta 2010. godine) nije obuhvatila upisanog vlasnika predmetne nekretnine, odnosno „AD Holz“ d.o.o. Sanski Most. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja u konkretnom slučaju nije postupila shodno odredbama člana 70. Zakona o izvršnom postupku. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da predmetno rješenje, kao i osporeno rješenje, nisu prepreka apelantkinji da u redovnom sudskom postupku ostvaruje svoja prava na koja se u predmetnoj žalbi pozvala.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili da primijene „opštepoznato načelo da založno pravo prati nekretninu, a ne ličnost kao titulara prava vlasništva“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima..
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić