Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/21 (I. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-117/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-117/21, rješavajući apelaciju Irene Karić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Irena Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 394215 16 Rsž od 16. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irena Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 394215 16 Rsž od 16. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 394215 13 Rs od 7. juna 2016. godine naloženo je tuženom (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati razliku plate sa pripadajućim naknadama u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period i sa zakonskim zateznim kamatama, sve preciznije navedeno u izreci. Istom presudom naloženo je tuženom da apelantici kod nadležnog fonda uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu utvrđene razlike plate za određeni vremenski period, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, sve preciznije navedeno u izreci presude. Također, primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženom da u apelantičinu radnu knjižicu, po osnovu Odluke generalnog direktora broj 0202-9279 od 9. marta 2012. godine upiše promjenu napredovanja u toku zaposlenja, tako što će upisati glavni tehničar odjeljenja za vaskularnu i interventnu radiologiju u OJ Klinika za radiologiju KCU Sarajevo.

3. U obrazloženju je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica zaposlenik tuženog, te da je raspoređena na poslovima viši radiološki tehničar od 16. novembra 1992. godine. Nadalje, nesporno je i da su parnične stranke 6. marta 2012. godine zaključile ugovor o radu, da je članom 3. ugovora naveden opis poslova koje apelantica obavlja (svi poslovi iz djelatnosti radiologije), da su pojedini poslovi složeni i da iziskuju stručno osposobljavanje na visokoj stručnoj ustanovi medicinskog smjera. Osim toga, navedeno je da Opšti kolektivni ugovor za teritoriju F BiH propisuje minimum prava koje poslodavci moraju ispoštovati prilikom izrade svog pravilnika o radu i sistematizaciji radnih mjesta i zaključenju ugovora sa zaposlenikom. Navedeno je da se za pojedine oblasti rada i djelovanja potpisuje Granski kolektivni ugovori (u daljnjem tekstu: GKU) koji reguliše pojedine grane djelatnosti u pogledu prava i obaveza ugovornih strana koji moraju poštovati i ispuniti. Ukazano je da je tuženi potpisnik GKU za oblast zdravstva, da taj ugovor reguliše minimum prava koje tuženi kao poslodavac nije ispunio, jer nije uskladio svoj pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i individualno zaključeni ugovor o radu sa ovim temeljnim pravnim izvorom.

4. Nadalje je navedeno da član 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisuje grupe složenosti poslova, da se opis poslova koje po ugovoru o radu radi i obavlja apelantica svrstava u grupu VIII/2 sa pripadajućim minimalnim koeficijentom od 3,20, jer je riječ o poslovima za čije osposobljavanje je potrebna visoka stručna sprema medicinskog smjera. U skladu sa tim je ukazano da apelantica obavlja poslove za koje se stručno osposobljavanje stiče na visokoj obrazovnoj ustanovi medicinskog smjera – Fakultet zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu, sa stečenim stručnim nazivom Inžinjer medicinske radiologije, umjesto ranijeg sistema u kojem se obrazovanje radiologa sticalo na Višoj medicinskoj školi Sarajevo, sa stečenim stručnim nazivom Viši radiološki tehničar. Ukazano je da je ovu promjenu pratila i Odluka Vlade F BiH od 22. aprila 2009. godine kojom se priznaje kao stručno zanimanje radiologa – Inžinjer medicinske radiologije, jer su prema sistemu obrazovanja i složenosti poslova iz opisa rada radiologije tretirani kao složeni poslovi, te se za stručno osposobljavanje za rad na tim poslovima traži sticanje visoke stručne spreme. Osim toga, ukazano je da navedene promjene nije pratilo i adekvatno usklađivanje pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženog, u kojem su, prema posljednjoj promjeni, poslovi koje obavlja apelantica svrstani u Institut za radiologiju sa opisom njihove složenosti pod tačkom 10, iz koje je vidljivo da sve poslove bez ograničenja obavljaju zaposlenici sa stručnim nazivom Viši radiološki tehničar i Inženjer medicinske radiologije. U skladu sa tim je ukazano da je riječ o istom radnom mjestu sa dva stručna naziva, što znači da navedeni pravilnik tuženog tretira sve poslove jednako, priznaje visoku stručnu spremu ali ne određuje koeficijent za obračun plate, već ih upućuje na GKU. Ukazano je da GKU poslove za koje se tražila viša stručna sprema određivao koeficijent od 2,60, a za poslove za koje se traži visoka stručna sprema koeficijent od 3,20. U skladu sa tim je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o jednom radnom mjestu, što dokazuje opis poslova iz pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženog i člana 3. ugovora o radu koji su zaključile parnične stranke, s tim što tuženi to tretira kao poslove više stručne spreme.

5. Nadalje je navedeno da je apelantica položenim ispitom promijenila status iz više spreme u visoku stručnu spremu koja je potrebna za rad na poslovima predviđenim pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženog (tačka 10 pravilnika) i opisanim poslova iz ugovora o radu koji su zaključile parnične stranke (tačka 3 ugovora o radu). Osim toga, ukazano je da je apelantica dokazala da se obraćala tuženom sa zahtjevom za priznavanje visoke stručne spreme i radi usklađivanja pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, te da propust tuženog ne može ići na štetu apelantice koja je dokazala da je u utuženom periodu obavljala sve poslove iz oblasti radiologije, odnosno poslove koji obavljaju priznati inžinjeri medicinske radiologije, te ne može biti plaćena po nižem koeficijentu jer je on stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radne kolege koji su završetkom studija počeli rad kod tuženog i zaključili ugovore o radu sa nazivom diplome (Inžinjer medicinske radiologije). U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da se apelantici plata morala obračunavati po koeficijentu 3,20, a na osnovu GKU i grupe složenosti poslova VIII/2, jer je riječ o obavljanju poslova za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera, a koju apelantica posjeduje. Ukazano je da tuženi predviđa radno mjesto za apelanticu i visoku stručnu spremu, te da od dana upisa ove stručne spreme u apelantičinu radu knjižicu, u skladu sa apelantičinim radnim mjestom, pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorom, tuženi je apelantici trebao primijeniti obračun koeficijenta od 3,2 na osnovu GKU.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 394215 16 Rsž od 16. oktobra 2020. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate sa pripadajućim naknadama za određeni period sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatu kod nadležnog fonda obaveznih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje po osnovu utvrđene razlike plate, sve preciznije navedeno u izreci, odbijen je kao neosnovan. Također, odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciznije određenom u izreci.

7. U obrazloženju presude je Kantonalni sud ukazao da su apelantica i tuženi 6. marta 2012. godine zaključili ugovor o radu, da se radni odnos zasniva na neodređeno vrijeme – Viši radiološki tehničar, da je apelantica radni odnos kod tuženog zasnovala 16. novembra 1992. godine, od kada je obavljala poslove višeg radiološkog tehničara, te da je opis poslova dat u članu 3. ugovora o radu. Osim toga, ukazano je da je članom 7. ugovora o radu ugovoreno da se apelantici isplaćuje plata, koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti 2,75, uvećana za 10 % - otvoreni izvori jonizirajućeg zračenja. Zatim je ukazano da je članom 29. Kolektivnog ugovora regulisano da osnovna plata zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plate i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika, te da je članom 33 Kolektivnog ugovora propisano da su pojedini poslovi, odnosno zanimanja, razvrstani u 10 grupa sa određenim koeficijentom složenosti, pa je između ostalih za zanimanje VII/2 grupe, odnosno poslove za koje je potrebna viša školska sprema zdravstvenog smjera predviđen koeficijent 2,60, a za zanimanje VIII/2, tj. za poslove za koje je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera predviđen je koeficijent od 3,20.

8. Zatim je ukazano da iz člana 33 Kolektivnog ugovora proizlazi da se grupe složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje obavlja apelantica prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog za koje je predviđena viša ili visoka stručna sprema. U skladu sa tim je ukazano da je za poslove koje obavlja apelantica (prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta) predviđena viša ili visoka stručna sprema. Dakle, ne isključivo visoka stručna sprema, te da apelantici ne pripada koeficijent 3,20 iz VIII/2 grupe, odnosno da tuženi nije bio u obavezi da apelantici prizna veći stepen stručne spreme, jer apelantica od zaključivanja ugovora o radu nije mijenjala poslove koje je obavljala prema ugovorenom koeficijentu složenosti poslova od 2,75. Nadalje je ukazano da iz apelantičinih platnih lista, te nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (koji je proveden kao dokaz u prvostepenom postupku) proizlazi da je tuženi u utuženom periodu apelantici obračunavao platu prema koeficijentu 2,75. tj. većem koeficijentu predviđenog za zanimanje VII/2 grupe, te da apelantici ne pripada tražena razlika plate primjenom koeficijenta za obračun 3,20. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije dokazala da ju je tuženi poslao na doškolovavanje, niti da se tuženi obavezao da će apelantici obezbijediti radno mjesto sa visokom stručnom spremom nakon sticanja diplome na fakultetu zdravstvenih nauka, da nije raspisan interni niti bilo kakav drugi oglas kojim se potražuje ta stručna sprema za obavljanje navedenog radnog mjesta, niti je donesena nova sistematizacija, pa činjenica da je apelantica u međuvremenu završila visoku stručnu spremu nije osnov da joj automatski i pripada pravo na isplatu višeg koeficijenta, jer i po GKU apelantica obavlja poslove VII grupe, a visoka stručna sprema spada u VIII/2 grupu, koeficijent 3,2. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da nije pravilan stav Općinskog suda da apelantici pripada razlika plate primjenom koeficijenta 3,20, zbog čega je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pravo.

10. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica smatra da joj je plata morala biti obračunata po koeficijentu 3,20, a na osnovu Granskog kolektivnog ugovora i grupi složenosti poslova VIII/2, jer je obavljala poslove za koje se traži visoka stručna sprema medicinskog smjera, koju apelantica posjeduje. Apelantica navodi da to što tuženi ne želi sa njom da zaključi novi ugovor o radu, niti želi izmijeniti svoje normativne akte u skladu sa GKU, ne znači da apelantici nije dužan isplaćivati platu u skladu sa njenom stručnom spremom, jer apelantica obavlja poslove za koje je potrebna visoka stručna sprema. Apelantica je istakla da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju odustao od ranije prakse u predmetu broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. oktobra 2020. godine, u kojem je utvrdio da „pasivno ponašanje tuženog ne mogu i ne trebaju uticati na činjenicu da je tuženi zaista dužan tužiteljici isplaćivati platu u skladu s njenom stručnom spremom i poslovima koje obavlja“, te je u skladu sa tim istakla da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva, odnose na način na koji je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetima br. AP-3975/21 i AP-2534/21 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 3975/21 od 9. februara 2022. i AP-2534/21 od 9. marta 2022. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

15. U odnosu na apelantičine navode da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je odustao od ranije prakse u predmetu na koji se pozvala, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. U konkretnom slučaju, apelantica nije predočila dokaze da su stvorene takve razlike (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-4703/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 14., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/21 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio