Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4200/20 (S. O., A. H. i E. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pasivna legitimacija
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4200/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4200/20, rješavajući apelaciju Samije Omerović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samije Omerović, Aida Hadžisalihovića i Edine Begić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 014777 20 Rev 2 od 21. jula 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samija Omerović, Aid Hadžisalihović i Edina Begić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelantica ili zajedno apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. iz Tuzle, podnijeli su 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 014777 20 Rev 2 od 21. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 014777 19 Gž 4 od 10. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 014777 17 P 3 od 28. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Bore Markovića i Momčila Maksića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili zajedno tuženi) zatraženo je 9. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 24. februara 2022. godine, koji su 13. aprila 2022. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 014777 17 P 3 od 28. decembra 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 11. decembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca o prodaji nekretnina koje se nalaze u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), slijedom čega je obavezan drugotuženi da apelantima preda u posjed spornu nekretninu i da trpi da se apelanti upišu kao suvlasnici i suposjednici tih nekretnina. Istom presudom tuženi su obavezani da apelantima solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi sa prvoapelanticom i pravnom prednicom drugoapelanta i trećeapelantice 24. augusta 1994. godine zaključio ugovor o razmjeni nekretnina kojim su apelanti svoje nekretnine u Bijeljini mijenjali za nekretnine prvotuženog u Tuzli. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi spornim ugovorom prodao drugotuženom dio nekretnina koje je dobio ugovorom o razmjeni, da se drugotuženi na osnovu spornog ugovora uknjižio kao vlasnik i posjednik tih nekretnina, ušao u njihov posjed i započeo gradnju kuće za šta je prethodno pribavio projekt, urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, te da je na kupljenom zemljištu sagradio pomoćne objekte i pristupni put, zasadio stabla šljiva, parcelu ogradio, izveo radove na priključku zemljišta i objekata na vodovodnu i elektromrežu. Drugotuženi je tvrdio da je bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina, jer nije znao i nije mogao znati da je ugovor koji je prvotuženi zaključio sa apelantima o razmjeni nekretnina ništav, a osim toga, isticao je i prigovor pasivne legitimacije, smatrajući da je pasivno legitimiran samo prvotuženi.
7. Dalje, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je pravosnažnom presudom od 30. aprila 2003. godine utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 24. augusta 1994. godine, slijedom čega je prvotuženi vratio apelantima nekretnine koje su bile predmet razmjene, umanjene za površinu zemljišta koje je prodao drugotuženom i Radislavu Markoviću. Također je utvrđeno da je pravosnažnom presudom odbijen zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje ništavosti ugovora od 20. marta 1997. godine, kojim je prvotuženi prodao Radislavu Markoviću dio zemljišta dobijenog na temelju navedene razmjene nekretnina, kao i njihov eventualni zahtjev da im, zbog nemogućnosti restitucije, Radislav Marković u novcu isplati vrijednost zemljišta kojeg je kupio od prvotuženog.
8. S obzirom na to da je navedeni ugovor o razmjeni nekretnina između apelanata i prvotuženog utvrđen ništavim na osnovu pravosnažne presude 30. aprila 2003. godine, sud je zaključio da je taj ugovor apsolutno ništav zbog čega prvotuženi od samog zaključenja tog ugovora nije bio vlasnik spornih nekretnina, niti je mogao postati njihov vlasnik, niti je mogao dalje njima raspolagati i prodati ih drugotuženom. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na načelo da niko ne može prenijeti više prava na drugoga nego što ih sam ima, pa da zbog toga ni drugotuženi nije mogao postati vlasnik predmetnih nekretnina i da se nije mogao pouzdati u vjerodostojnost upisa u zemljišne knjige kada je kupovao nekretnine od prvotuženog, jer je princip da je apsolutno ništav ugovor ništav od samog zaključenja (ex nunc) jači od principa povjerenja u zemljišne knjige. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da je, zbog ništavosti ugovora o razmjeni, i sporni ugovor o kupoprodaji ništav, shodno čl. 46, 47. i 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome Osnovni sud je naglasio da je bez utjecaja činjenica da je drugotuženi prilikom zaključenja ugovora bio savjestan kupac. Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije drugotuženog, jer je drugotuženi učestvovao u zaključenju spornog ugovora sa prvotuženim.
9. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i posjedovno stanje na spornim nekretninama koje su bile predmet ugovora, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 104. stav 1. i člana 185. stav 1. ZOO, naglasivši da je drugotuženi u spornoj parnici pasivno legitimiran i da se od njega, prema ocjeni suda, može tražiti povrat predmetnog zemljišta, kao i da drugotuženi trpi da se apelanti ponovo uknjiže kao vlasnici, budući da je drugotuženi ranije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, te da apelanti to ne mogu tražiti od prvotuženog, jer se predmetne nekretnine ne vode u zemljišnoknjižnim evidencijama na njegovo ime. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naložio da se izvrši cjelokupna restitucija i da stoga drugotuženi treba trpjeti da se apelanti ponovno uknjiže u zemljišnoknjižnim evidencijama kao suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina.
10. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 014777 19 Gž 4 od 10. decembra 2019. godine odbijene su žalbe tuženih i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kome je utvrđeno da je ništav sporni ugovor. Međutim, žalbe su uvažene i prvostepena presuda je djelimično preinačena tako što je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim se nalaže uspostavljanje prethodnog stanja upisa apelanata kao vlasnika i posjednika predmetnih nekretnina i predaja tih nekretnina u posjed od drugotuženog, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i prvostepena presuda preinačena u tom dijelu, tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka prvostepenog suda djelimično pravilna. Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu pasivne legitimacije drugotuženog za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, jer je činjenica da je drugotuženi učestvovao u zaključenju tog ugovora s prvotuženim. Međutim, Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije moguća restitucija, pri čemu je ukazao na stav Vrhovnog suda, izražen u Odluci broj 80 0 P 014777 16 Rev od 9. februara 2017. godine, da je odredbom člana 104. stav 1. ZOO propisano da je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Restitucija, ustvari, znači uspostavljanje onog stanja u imovini ugovornih strana koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Obaveza restitucije se, u pravilu, sastoji od vraćanja primljenog (član 104. stav 1. u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO), a ako to nije moguće, postoji obaveza da se na ime protivvrijednosti primljenog isplati novčana naknada (član 185. stav 3. ZOO). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud, donoseći pobijanu odluku, izgubio iz vida da apelanti nisu u materijalnopravnom odnosu sa drugotuženim, već sa prvotuženim, sa kojim su zaključili ništav ugovor, pa vraćanje onoga što su dali u ispunjenju svoje ugovorne obaveze mogu tražiti samo od prvotuženog kao druge ugovorne strane, a ako to nije moguće, mogu od njega tražiti novčanu naknadu. Okružni sud je zaključio da apelanti ne mogu tražiti restituciju od drugotuženog, jer sa njim nisu ni zaključili ugovor, niti su mu bilo šta dali, pa im u odnosu na drugotuženog i ne pripada pravo vraćanja propisano u članu 104. ZOO. Okružni sud je dalje pojasnio da pravo na isticanje ništavosti zakon priznaje svakom zainteresiranom licu, što znači da to mogu da budu i same strane ugovornice, kao i druga lica koja imaju pravni interes da se ništavost ugovora utvrdi. Međutim, obim ovlašćenja ugovarača i trećih lica, tj. pravno zainteresiranih lica nije identičan. Naime, treća lica zaista mogu da traže utvrđenje ništavosti ugovora, ali se isključivo između ugovornih strana raspravlja odnos koji je nastao povodom poništaja - izriču se pravne posljedice ništavog ugovora.
12. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud utvrdio da je naturalna restitucija u pogledu spornog ugovora moguća, budući da je vrijednost ulaganja drugotuženog neznatna prema vrijednosti kupljenog zemljišta. Međutim, kako apelanti nisu aktivno legitimirani, shodno članu 104. stav 1. ZOO, da traže restituciju od drugotuženog, to su činjenice da li je drugotuženi promijenio narav svoje nekretnine, koja je od poljoprivrednog zemljišta koje je bila u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni do danas promijenila namjenu tako što je postala neizgrađeno građevinsko zemljište, kao i činjenica da li je naturalna restitucija moguća i da li je drugotuženi bio savjestan i stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama održajem, bez značaja za odlučivanje o dijelu zahtjeva koji se tiče uknjižbe apelanata na spornim nekretninama i predaje tih nekretnina u posjed. U tom smislu Okružni sud je pojasnio da restituciju u vezi sa spornim nekretninama, shodno članu 104. stav 1. ZOO, apelanti su mogli da traže samo od prvotuženog kao ugovarača iz ugovora o razmjeni iz 1994. godine. Međutim, kako to nije predmet konkretnog postupka, Okružni sud je zaključio da apelanti ne mogu takav zahtjev postaviti drugotuženom koji je ugovarač iz drugog ugovora u kome oni, odnosno njihovi prednici, nisu bili ugovarači.
13. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 014777 20 Rev 2 od 21. jula 2020. godine reviziju odbio.
14. Vrhovni sud je naveo da apelanti revizijom pobijaju drugostepenu presudu u dijelu kojim je uvažena žalba tuženih. Prema ocjeni Vrhovnog suda, shvatanje drugostepenog suda u pogledu pobijanog dijela presude je pravilno. U vezi s tim je potvrdio zaključke drugostepenog suda o tome da apelanti zahtjev za restituciju nisu mogli postaviti drugotuženom. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 5391/18 od 23. juna 2020. godine u kojoj je izražen pravni stav da se zahtjev iz člana 104. ZOO, bez obzira da li se traži naturalna restitucija ili naknada u novcu, može istaknuti samo prema drugom ugovaraču, odnosno licu sa kojim su tužitelji zaključili ništav ugovor, a to je u konkretnom slučaju prvotuženi, koji je predmetne nekretnine stekao zaključivanjem ugovora sa prvoapelanticom i pravnom prednicom drugoapelanta i trećeapelantice, čija je ništavost utvrđena pravosnažnom presudom. Dakle, zahtjev za vraćanje primljenog apelanti su mogli postaviti samo prvotuženom koji je pasivno legitimiran u pogledu tog zahtjeva.
15. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju restitucija u pretežnom dijelu provedena, jer je prvotuženi vratio apelantima kuću koja je bila predmet razmjene i zemljište površine 5.235 m , i to na osnovu pravosnažne presude, kojom je utvrđena ništavost ugovora o razmjeni nekretnina iz 1994. godine. Vrhovni sud je pojasnio da su prvoapelantica i pravna prednica drugoapelanta i trećeapelantice ugovorom o razmjeni nekretnina dale prvotuženom zemljište površine 7.735 m , što znači da im je prvotuženi vratio manju površinu zemljišta od one koju je dobio razmjenom, budući da je prvotuženi u toku 1996. i 1997. godine prodao drugotuženom i Radislavu Markoviću zemljište ukupne površine 2.500 m . Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istaknuo da je obaveza prvotuženog da apelantima, umjesto predmetnog zemljišta, isplati njegovu novčanu protivvrijednost, jer zahtjev za restituciju se ne može postaviti svim učesnicima u prometu, nego samo onom koji je stekao spornu nekretninu bez pravnog osnova, odnosno po osnovu koji je naknadno otpao. U konkretnoj situaciji to je prvotuženi koji je spornu nekretninu stekao ugovorom zaključenim 1994. godine sa prvoapelanticom i pravnom prednicom drugoapelanta i trećeapelantice, koji je naknadno proglašen ništavim. Nadalje, Vrhovni sud je pojasnio da je restitucija uspostavljanje takvog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, što znači da apelanti imaju pravo na vraćanje zemljišta istih karakteristika kakvo je imalo u vrijeme zaključenja ugovora sa prvotuženim. Prema podacima u spisima, sporno zemljište je u vrijeme zaključenja ugovora imalo status poljoprivrednog zemljišta, a ulaganjima drugotuženog je promijenjen karakter tog zemljišta, koje sada ima status izgrađenog građevinskog zemljišta, na njemu su sagrađeni pomoćni objekti i temelji buduće kuće, zasađena stabla šljive, ograđeno je i do njega je izgrađen pristupni put, čime je njegova vrijednost znatno uvećana. Vrhovni sud je pojasnio da ukupno stanje spisa predmeta, zasnovano na provedenim dokazima, upućuje na zaključak da je sporna nekretnina izmijenila svoj identitet u odnosu na onaj iz 1994. godine, kada su prvoapelantica i prednica drugoapelanta i trećeapelantice spornu nekretninu mijenjale za nekretnine prvotuženog zbog čega naturalna restitucija nije moguća, ali da apelantima pripada pravo na novčanu naknadu, koju mogu tražiti od prvotuženog, kao lica sa kojim su oni, odnosno njihova prednica zaključili ugovor. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
17. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatraju da se tumačenjem instituta ništavosti na način na koji su to uradili drugostepeni i revizioni sud mijenja definicija ništavosti i njene osobine. Ističu da je osnovna karakteristika ništavosti da djeluje erge omnes, odnosno prema svima, zatim, da je apsolutna i da ništav posao nikada ne može postati pravno valjan, kao i da isticanje ništavosti ne zastarijeva. Nadalje, apelanti ukazuju na opći princip građanskog prava da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego šta ih sam ima. Ističu da se pravo vlasništva na nekretnini ne može steći od nevlasnika ni pod kakvim uvjetima. Navode da nisu u mogućnosti da ostvare pravo na naknadu umjesto povrata nekretnine od prvotuženog s obzirom na to da je on „sakrio“ svu svoju imovinu. Apelanti ističu da je naknada umjesto restitucije opcija samo kada restitucija nije moguća, a o tome se u konkretnom slučaju ne može govoriti. To što je povećana vrijednost nekretnine, što je promijenjena namjena zemljišta, ne znači da je restitucija nemoguća, jer se pojam restitucije odnosi na mogućnost vraćanja predmeta (znači da predmet nije uništen), a ne mogućnost uspostave predmeta u stanje kakvo je bilo u momentu stjecanja. Apelanti navode da revizioni sud „nasilu“ pokušava prikazati da restitucija nije moguća, iako po svim prilikama jeste. Apelanti navode da drugostepena i reviziona odluka sadrže situaciju u kojoj je ugovor proglašen ništavim, a koji i dalje proizvodi pravne posljedice. Takva situacija je potpuno izigravanje instituta ništavosti, te je sud imao mogućnost ili da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, ili da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a nikako da ga djelimično usvoji, na način kako to jeste uradio.
18. Konačno, apelanti potražuju i naknadu na ime sastavljanja apelacije.
II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava garantirana Ustavom na koja ukazuju apelanti (pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tačno da ništav ugovor djeluje prema svima (erga omnes) i da takav ugovor ne proizvodi pravno djejstvo. Međutim, pravne posljedice takvog ugovora su da svaka strana vraća drugoj strani sve ono što je primila na osnovu ništavog ugovora, što je detaljno regulirano odredbama člana 104. ZOO. Prvenstveno se uspostavlja prijašnje stanje (naturalna restitucija), a ako to nije moguće, ili se priroda onoga što je dato protivi vraćanju, daje se odgovarajuća naknada u novcu. Iz navedene odredbe proizlazi da na restituciju (bilo naturalnu, bilo novčanu) može biti obavezana samo druga ugovorna strana, a to je u ovom slučaju prvotuženi, koji je sa tužiteljima, odnosno njihovim prednicima zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, ali ne i treće savjesno lice (u ovom slučaju drugotuženi). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelacije da su odluke nižestepenih sudova prouzrokovale neviđenu situaciju u kojoj je ugovor utvrđen ništavim, ali su ostale na snazi njegove pravne posljedice. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je restitucija izvršena, jer je prvotuženi vratio apelantima ono što je primio od njih na temelju ništavog ugovora o razmjeni nekretnina (kuću i zemljište), samo je površina zemljišta koju je vratio bila manja od one koju je dobio tim ugovorom. Zato je prvotuženi obavezan da apelantima tu razliku u površini zemljišta naknadi u novcu, kako to nalaže član 104. ZOO, ali apelanti nisu postavili takav tužbeni zahtjev, pa nižestepeni sudovi o tome nisu mogli ni odlučivati. Naime, iz utvrđenih činjenica proizlazi da naturalna restitucija nije moguća, jer je zemljište koje je bilo predmet razmjene potpuno promijenilo svoje karakteristike i nije više ono što je bilo u vrijeme razmjene (tada je bilo poljoprivredno, a sada je izgrađeno zemljište sa zasadima i objektima), a osim toga, druga ugovorna strana je raspolagala dijelom tog zemljišta, pa ga ne može vratiti apelantima. Predmet ovog spora nije utvrđenje prava vlasništva, već utvrđenje ništavosti ugovora i restitucija kao posljedica ništavosti, pa su irelevantni apelacioni navodi da se vlasništvo ne može steći od nevlasnika.
20. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u svemu ostaje kod razloga iz osporene presude. Smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena nikakva prava apelanata ustanovljena Ustavom, Zakonom i Evropskom konvencijom.
21. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nije bilo pristrasnosti u odlučivanju i da je postupak okončan u razumnom roku, a da će Ustavni sud odlučiti o svim drugim aspektima ispravnosti, odnosno zakonitosti osporenih odluka.
22. Prvotuženi je naveo da se odluke redovnih sudova zasnivaju na pravilnoj primjeni odredaba ZOO, da ne predstavljaju nikakav izuzetak, novu praksu, niti narušavanje instituta ništavosti, kako navode apelanti. Smatra da su navodi apelanata da nisu postavili obligacionopravni zahtjev prvotuženom, već da zahtijevaju restituciju od drugotuženog, jer je prvotuženi „sakrio“ svoju imovinu, paušalni, nedokazani i netačni, a da na kraju nisu ni pravno relevantni. Nadalje, prvotuženi ističe da je stav suda zasnovan na članu 104. stav 1. ZOO, da je restituciju moguće zahtijevati samo od ugovorne strane, a ne i od trećih lica, u konkretnom slučaju kasnijeg stjecaoca, pravilan i zakonit, pa je nebitno da li bi restitucija teoretski bila moguća, jer u konkretnom predmetu ne može da se traži zbog ništavosti ugovora protiv lica koje nije bilo ugovorna strana sa apelantima (konkretno drugotuženi).
23. Punomoćnik drugotuženog je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Osim toga, naveo je da je drugotuženi preminuo prije više od godinu dana, te da je u tom smislu, po sili zakona, prestalo i njegovo ovlaštenje za zastupanje. Smatra da su postupajući sudovi odlučili u skladu sa zakonima i primijenili pravila na taj način da ničije zakonom, Ustavom ili Evropskom konvencijom pravo nije povrijeđeno.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. st. (1) i (3) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 014777 20 Rev 2 od 21. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sporna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti pobijaju osporene presude, smatrajući da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud primjećuje da se konkretni postupak odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora kojima je prometovana sporna nekretnina i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja na spornim nekretninama, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
35. Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva apelanata, usvojili identičan stav iz kojeg proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji između prvotuženog i drugotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili i obrazložili da ništavost ugovora o kupoprodaji proizlazi iz ništavosti ugovora o razmjeni od 24. augusta 1994. godine koja je utvrđena pravosnažnom presudom od 30. aprila 2003. godine. Slijedom toga, sudovi su utvrdili i obrazložili da prvotuženi od samog zaključenja ugovora nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, niti je mogao postati njihov vlasnik, pa ih nije mogao djelimično otuđiti drugotuženom. Dalje, Okružni i Vrhovni sud su vrlo detaljno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije moguća restitucija od drugotuženog, a apelant ne može te zaključke pobiti navodima da je prvotuženi „sakrio imovinu“ iz koje bi se mogli naplatiti, pa da zbog toga imaju pravo da restituciju traže od drugotuženog s kojim oni nisu bili u bilo kakvom ugovornom odnosu. Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da apelantima pripada pravo na novčanu naknadu koju mogu tražiti od prvotuženog kao lica sa kojim su oni, odnosno njihova prednica, zaključili ugovor. Međutim, kako je to istakao i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, apelanti u konkretnom slučaju nisu postavili takav tužbeni zahtjev, pa nižestepeni sudovi o tome nisu mogli ni odlučivati.
36. Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da, u vezi s tim, nije ustanovio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5391/18 od 23. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U spornoj odluci Ustavni sud je naveo da je „u vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ističu da je sud bio u obavezi da, u skladu sa članom 103. ZOO, donese odluku kojom bi se utvrdila ništavost svih ugovora koji su kasnije zaključeni jer su zasnovani na ranijem ništavom pravnom poslu, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da apelanti nisu bili ugovorna strana ni u jednom od zaključenih ugovora čija se ništavost traži, slijedom čega je zaključio da im, u smislu člana 104. ZOO, ne pripada pravo na vraćanje primljenog po osnovu ugovora čija je ništavost utvrđena“. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira razboritog tumačenja relevantnih odredaba materijalnog prava. Dovodeći navedenu praksu u vezu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa usvojenom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
39. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode apelanata koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelante ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
40. U vezi sa zahtjevom apelanata da im Ustavni sud dodijeli troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja na spornim nekretninama, i to tako da im drugotuženi, koji s njima nije bio u bilo kakvom pravnom odnosu, vrati dio nekretnine koju je kupio od prvotuženog sa kojim su apelanti zaključili ugovor o razmjeni koji je naknadno proglašen ništavim, o čemu su Okružni i Vrhovni sud dali detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić