Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/22 (J. O. i E. G.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1396/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022, u predmetu broj AP-1396/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Jure Ostojić i Emir Grcić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jure Ostojić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006427 17 U od 19. novembra 2019. godine;
Emir Grcić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 007288 19 U od 4. februara 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1396/22
1. Jure Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006427 20 Uvp od 17. februara 2022. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006427 17 U od 19. novembra 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branilaca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-576/16 od 8. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-926/20 od 22. aprila 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda od 19. novembra 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 17. februara 2022. godine odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 19. novembra 2019. godine, te da kao takav ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva od 8. septembra 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk od 13. decembra 2005. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 8. septembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 006427 17 U od 19. novembra 2019. godine odbio predmetnu tužbu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 7. marta 2017. godine. Nadalje, da je je drugostepena ljekarska komisija, odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom predmetnog nalaza i mišljenja, donijela nalaz i mišljenje od 22. juna 2017. godine na osnovu neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Konačno, da je nalaz drugostepene ljekarske komisije, po ocjeni Vrhovnog suda, potpun, jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav (2) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), pa da se ukazuju neosnovanim navodi iz tužbe da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku, te da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je takođe naveo da je odbio prijedlog punomoćnika apelanta da se provede dokaz vještačenjem (stepena apelantovog vojnog invaliditeta) koje bi izvršio vještak medicinske struke, jer Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon) nije propisan takav vid vještačenja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da poslove medicinskog vještačenja ljekarskih komisija (u postupku kontrole zakonitosti korišćenja ostvarenih prava) obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, shodno relevantnim odredbama Zakona o osnivanju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, te shodno odredbama čl. 3., 4. i 5 . Pravilnika.
2. AP-2391/22
6. Emir Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rama, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 007288 21 Uvp od 2. juna 2022. godine i Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 007288 19 U od 4. februara 2021. godine.
7. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-895/21 od 21. aprila 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda od 4. februara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. juna 2022. godine odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 4. februara 2021. godine, te da kao takav ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Rješenjem Federalnog ministarstva od 12. februara 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe društvenih djelatnosti i opće uprave Općine Prozor-Rama od 18. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu.
9. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 12. februara 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 007288 19 U od 4. februara 2021. godine odbio predmetnu tužbu.
10. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 13. decembra 2018. godine. Nadalje, da je je drugostepena ljekarska komisija, odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom predmetnog nalaza i mišljenja, donijela nalaz i mišljenje od 21. januara 2019. godine na osnovu neposrednog pregleda apelanta i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Konačno, da je nalaz drugostepene ljekarske komisije, po ocjeni Vrhovnog suda, potpun, jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav (2) Pravilnika. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu, suprotno njegovim navodima, omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu uredno dostavljen nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 13. decembra 2018. godine, da je apelant, shodno odredbama člana 23a. Pravilnika, protiv navedenog nalaza i mišljenja izjavio prigovor, te da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 21. januara 2019. godine apelantu dostavljen uz osporeno rješenje, shodno odredbama člana 23. stav (2) Pravilnika. Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1396/22.
Apelacioni navodi
12. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, predmetnim apelacijama zapravo osporavaju nalaz i mišljenje nadležnih ljekarskih komisija. Apelant u predmetu AP-1396/22 osporava i odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po nezavisnom vještaku medicinske struke, te smatra da je u predmetnom upravnom postupku (pred nadležnim ljekarskim komisijama) povrijeđeno načelo dvostepenosti. Apelant u predmetu AP-2391/22 se poziva na presude Vrhovnog suda kojima je, između ostalog, taj sud uvažio tužbe u tim predmetima i poništio rješenja Federalnog ministarstva iz razloga što tužiocima u tim predmetima nije data mogućnost da izjave prigovor protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, te ističe da je to slučaj i u konkretnom predmetu, na koji način mu je onemogućeno učešće u postupku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i promijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
17. U odnosu na navode apelanta u predmetu AP-1396/22 (kojima osporava odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po nezavisnom vještaku medicinske struke), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, obrazložio svoju odluku i u tom dijelu, a takvo obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
18. U odnosu na navode apelanta u predmetu AP-2391/22 (da mu nije omogućeno učešće u predmetnom postupku), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio svoju odluku i u odnosu na prednje navode apelanta, u čemu Ustavni sud takođe ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2554/21 od 20. oktobra 2021. godine, AP-2922/21 od 17. novembra 2021. godine i AP- 3711/21 od 12. januara 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić