Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/21 (D. O.)

Odluka donesena 18. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Prekršajni postupak
  • Ne bis in idem
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/21

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 322/21, rješavajući apelaciju Dževada Omanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dževada Omanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 000322 20 Kž 2 od 9. novembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Dževadu Omanoviću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Dževadu Omanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Omanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 000322 20 Kž 2 od 9. novembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževad Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 000322 20 Kž 2 od 9. novembra 2020. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 322/21. Apelant je 1. februara 2021. godine protiv iste presude Kantonalnog suda podnio novu apelaciju koja je evidentirana pod poslovnim brojem AP 350/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 322/21 i AP 350/21 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 322/21.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. marta da dostave odgovor na apelaciju.

4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 28. marta 2022. godine.

5. Apelantovom punomoćniku su odgovori na apelaciju dostavljeni 5. jula 2022. godine.

6. Apelantov punomoćnik se u ostavljenom roku od osam dana nije izjasnio na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Presudom Opštinskog suda broj 20 0 K 000322 13 K od 21. januara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude ugrozio bezbjednost više lica ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život tih lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti iz člana 183 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti pod uslovom da u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom je apelantu izrečena i bezbjednosna mjera oduzimanja predmeta krivičnog djela – pištolja sa oznakama navedenim u izreci presude, koji će se po pravosnažnosti presude povjeriti nadležnom organu radi uništenja.

9. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: prema optužnici Tužilaštva od 4. januara 2008. godine apelant je kao drugooptuženi optužen da je počinio krivično djelo iz člana 183 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH; sudija za prethodni postupak je potvrdio optužnicu 2. juna 2009. godine; u odnosu na prvooptuženog M. A. nastupila je apsolutna zastara krivičnog gonjenja pa je doneseno procesno rješenje o razdvajanju krivičnog postupka; u krivičnom postupku protiv apelanta izvedeni su dokazi optužbe, odbrane i po naredbi suda (pobrojani i interpretirani na str. od 3 do 17 obrazloženja presude).

10. Razmatrajući apelantovu odbranu u vezi s izvedenim dokazima koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, Opštinski sud je izveo zaključak da je apelant kriv za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Obrazlažući navedeno, napomenuto je da je u stavu 1 navedene odredbe propisan osnovni oblik krivičnog djela koji se sastoji u ugrožavanju bezbjednosti nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će se napasti na život ili tijelo tog lica, a u stavu 2 je propisan teži oblik koji postoji u slučaju ugrožavanja bezbjednosti više lica, pri čemu su obilježja djela određena na istovjetan način kao i u stavu 1, osim što se radi o ugrožavanju više lica (najmanje dva). Prema ocjeni suda, dešavanja kritičnog događaja se trebaju posmatrati kao dvije zasebne faze, međusobno povezane. Prva faza započinje napadom M. A. na apelanta i završava prestankom tog napada. Druga faza započinje ugrožavanjem bezbjednosti M. A., S. A., S. R. i S. A. od apelanta, te izazivanjem uznemirenja A. M. i A. B. i završava prestankom ugrožavanja bezbjednosti i uznemirenja.

11. Opštinski sud je zaključio da su se u apelantovim inkriminisanim radnjama, počinjenim u drugoj fazi u kojoj se odvijao kritični događaj, ostvarila subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, u smislu da je kritičnog dana postupao u nužnoj odbrani, ocijenjen je kao neosnovan. Opštinski sud je naveo sadržaj odredbe člana 26 KZFBiH kojim je definisana nužna odbrana, zatim je ponovo i detaljno opisao događaj koji se desio kritičnog dana i međusobni odnos M. A. i apelanta, te je zaključio da je, osim istovremenog, izostao i direktni protivpravni napad na apelanta od M. A. (sve detaljno na stranici 27 osporene presude). U nastavku su navedeni razlozi zbog kojih apelantov iskaz u pojedinim dijelovima nije prihvaćen. Zatim su navedeni razlozi zbog kojih su apelantovi prigovori u pogledu ispitivanja u toku istražnog postupka, obustave prekršajnog postupka za narušavanje javnog reda i mira u vezi s principom ne bis in idem i nevjerodostojnosti iskaza svjedoka S. A. ocijenjeni neosnovanim.

12. U pogledu prigovora da je protiv apelanta za isti događaj bio pokrenut i prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira, Opštinski sud je naveo da se tim prigovorom praktično implicira na princip ne bis in idem, dakle da niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Obrazlažući neosnovanost tog prigovora, navedeno je da je protiv apelanta bio pokrenut prekršajni postupak u kojem je doneseno Rješenje broj 020 0 Pr 07 00 0604 II od 18. marta 2008. godine, ali da je ovlašćeni organ povukao zahtjev. Dalje je navedeno da su pravno relevantne činjenice iz tog postupka identične inkriminisanim radnjama iz potvrđene optužnice, te da u prekršajnom postupku nije donesena meritorna odluka, odnosno da se prekršajni sud nije upuštao u raspravljanje o relevantnim činjenicama zato što je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka povučen prije podizanja i potvrđivanja optužnice.

13. Prilikom donošenja odluke, kako je navedeno u zaključnom dijelu obrazloženja presude, sud je imao u vidu sve izvedene dokaze, pri čemu na donošenje drugačije odluke suda nije uticala činjenica da je apelant na mjesto gdje se desio inkriminisani događaj došao u svojstvu punomoćnika stanara zgrade (na kojoj su izvođeni radovi), jer mu to svojstvo ne daje pravo da ugrožava bezbjednost drugih lica ili da izaziva uznemirenje. Odlučujući o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, cijenjene su sve okolnosti koje su u tom smislu od značaja, i to apelantova neosuđivanost i protek vremena, kao i prethodni napad M. A. na apelanta, te je zaključeno da je uslovna osuda prilagođena apelantovim ličnim i porodičnim prilikama, te da će se njome postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 K 000322 20 Kž 2 od 9. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude su istaknuti žalbeni osnovi kojima je ukazano na bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu krivičnog zakona i odluku o krivičnoj sankciji.

15. U pogledu neosnovanosti prigovora bitne povrede postupka u vezi s nezakonitošću dokaza, Kantonalni sud je naveo da među strankama nisu sporne okolnosti pod kojima se odvijao prvi dio događaja (napad M. A. na apelanta). Međutim, u pogledu spornih okolnosti koje se odnose na drugi dio kritičnog događaja sud je imao u vidu iskaze svjedoka na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant, držeći u ruci pištolj usmjeren u pravcu M. A. i S. A., prijetio tim licima, a zatim pištolj i repetirao, te da je oružje predao tek nakon zapovijedi policajca (detaljno opisano na stranici 24 prvostepene presude). Iz navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da je prvostepeni sud svoju odluku pravilno zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka i da je u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge za svoju odluku, koji se odnose na ocjenu izvedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, pa je te razloge prihvatio Kantonalni sud. Stoga su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi da se presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati jer presuda nije zasnovana na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta krivičnog djela (pištolja), dakle dokazu na koji žalba ukazuje, nego na iskazima saslušanih svjedoka i ostalim izvedenim dokazima koji su prihvaćeni i za koje je dato obrazloženje i razlozi zbog čega im je poklonjena vjera.

16. U pogledu neosnovanosti prigovora da je izreka presude nejasna, nerazumljiva i protivrječna datim razlozima, Kantonalni sud je istakao: u činjeničnom opisu krivičnog djela navedenog u izreci presude sadržana su sva potrebna obilježja krivičnog djela; pravilno su utvrđene činjenice i okolnosti koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela od kojih zavisi primjena odredaba krivičnog zakona; u obrazloženju presude su dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama; pravilno su navedeni i interpretirani dokazi izvedeni na glavnom pretresu, te izvršena njihova ocjena pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima (sve opširno navedeno na stranici 3 obrazloženja presude).

17. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da krivično djelo za koje je apelant osuđen prvostepenom presudom nije krivično djelo, te da se radi o prekršaju iz oblasti javnog reda i mira. U tom pravcu je navedeno da je prekršajni postupak bio pokrenut protiv apelanta, M. A. i S. A., ali da je taj postupak obustavljen. Takođe je ukazano na relevantni dio prvostepene presude u kojem je obrazloženo zbog čega u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu principa ne bis in idem. Kantonalni sud je zatim ocijenio da su neprihvatljivi prigovori da u okolnostima konkretnog slučaja nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice vezane za mjesto događaja i da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno te da je pogrešno primijenjen krivični zakon. U tom kontekstu je takođe ukazano na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude u kojem su navedeni jasni razlozi zbog kojih je prvostepeni sud odbio izvesti neke od predloženih dokaza apelantove odbrane ocijenivši ih nepotrebnim, sve u smislu odredbe člana 278 stav 2 ZKPFBiH. Takođe, Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbu člana 323 ZKPFBiH, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, proglasio ga krivim i izrekao mu uslovnu osudu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. U apelacijama je ukazano na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

19. U opširnim apelacionim navodima, kojima je u najvećem dijelu interpretirano sopstveno viđenje konkretnog slučaja, suštinski je ukazano da je apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene dokaza, nedostatka obrazloženja i stoga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom pravcu se ističe da je sud „namjerno“ prešao preko odlučne činjenice da se događaj odvijao u cjelini, a ne u dvije faze, kako je u presudi navedeno, te da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, apelant je naveo da je zbog prekoračenja razumnog roka nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na A. M. koji je takođe u cijelom događaju imao ključnu ulogu, pa je, prema njegovom mišljenju, sve to posljedično uticalo na apelantovu procesnu poziciju. Smatra da nije zadovoljen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti.

20. U apelaciji registrovanoj pod poslovnim brojem AP 350/20 istaknuto je da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao punomoćnik stanara, kao njihov advokat, i da je zbog postupanja M. (u odnosu na kojeg je postupak obustavljen) prilikom obavljanja profesionalne dužnosti postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, ponovo ističe da je postupak trajao predugo i da pri tom kompletan postupak nije bio fer, od faze istrage do donošenja presude. Apelant je predložio da mu zbog pretjerano dugog trajanja postupka, u kojem su trpjeli i on i njegova porodica, Ustavni sud dosudi „10.000 KM godišnje“.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Osim toga, odlučeno je o svim suštinskim i važnim apelantovim prigovorima, o čemu su dati argumentovani razlozi koji svoje uporište imaju u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Opštinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnom utvrđenju i pravnoj ocjeni iznesenoj u presudi kojom nisu povrijeđena apelantova ustavna i konvencijska prava istaknuta u apelaciji.

23. Tužilaštvo je navelo da se apelacijom u najvećem dijelu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza. Nasuprot tome, iz sadržaja presuda proizlazi da su u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta podjednako cijenjeni svi izvedeni dokazi (optužbe, odbrane i onih koje je naložio sud), uz zaključak da je optužba dala dovoljno jasne i ubjedljive dokaze na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi apelantova krivičnopravna odgovornost. Dati su jasni razlozi o odlučnim činjenicama. U pogledu dužine postupka, navedeno je da je ponašanje apelanta i njegovog branioca nepotrebnim izostancima otežavalo vođenje krivičnog postupka. V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183. st. (1) i (2) Ugrožavanje sigurnosti (1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278.

Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 K 000322 20 Kž 2 od 9. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. Apelant, takođe, smatra da redovni sud nije primijenio princip ne bis in idem pa će Ustavni sud prvo ispitati taj navod apelacije. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

31. Član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15 Konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stanovišta Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s primjenom principa iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U vezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem („ne dva puta o istom“), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontrolisanim“ uslovima. Ustavni sud, takođe, podsjeća da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog principa, dok pojam idem, koji je posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u suštini, iste. Evropski sud je takođe jasno utvrdio da se postupak principa ne bis in idem iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata.

33. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju nesporno da su protiv apelanta vođena dva postupka proistekla iz istog događaja, prekršajni i krivični. U prekršajnom postupku je, kako proizlazi iz obrazloženja presuda, ovlašćeni organ prije podizanja i potvrđivanja optužnice zahtjev povukao, pa je Opštinski sud donio rješenje o obustavi prekršajnog postupka protiv apelanta. Ispitujući apelantove prigovore da mu se za isti krivičnopravni događaj ne može suditi dva puta, u obrazloženju presuda je navedeno da u prekršajnom postupku protiv apelanta nije donesena meritorna odluka, već odluka procesnog karaktera (postupak obustavljen). Prekršajni sud se nije upuštao u raspravljanje o činjenicama relevantnim za utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti, zbog čega u konkretnom slučaju nisu ni ispunjeni uslovi za primjenu principa ne bis in idem.

34. Imajući u vidu dato obrazloženje zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao biti primijenjen princip ne bis in idem, koje nije proizvoljno, kao i da je konkretan postupak proveden za radnje opisane u optužnici koje čine obilježje krivičnog djela propisanog u KZFBiH, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...] U odnosu na osporenu presudu

37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je tokom postupka pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je u pobijanim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kao i da je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud stoga neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH2 broj 19/05).

39. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda da na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana (član 296 stav 2 ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16 ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

40. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivici za djelo koje je predmet konkretnog krivičnog postupka. Ustavni sud primjećuje da su tokom postupka utvrđene sve relevantne činjenice o spornim okolnostima u vezi s odvijanjem inkriminisanog događaja koji je analiziran kroz dvije faze, te da je dat detaljan odgovor zbog čega je isključeno apelantovo postupanje u nužnoj odbrani. O svim pitanjima koje u vezi s ovim apelant ponovo problematizuje dato je detaljno obrazloženje u prvostepenoj presudi, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom smislu je osim navedenog jasno napomenuto da se na dokazu – zapisniku o oduzimanju predmeta krivičnog djela i ne zasniva osuđujuća presuda protiv apelanta, budući da je sporna okolnost apelantovog postupanja – držanja i usmjeravanja pištolja, utvrđena iskazima velikog broja svjedoka koji su bili očevici konkretnog događaja.

41. Ustavni sud smatra i da je Opštinski sud u konkretnom predmetu ispunio i obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, pri čemu je i apelant dao iskaz. S druge strane je dato valjano obrazloženje u smislu odredbe člana 278 stav 2 ZKPFBiH zbog kojih su pojedini prijedlozi apelantove odbrane za izvođenje dokaza ocijenjeni nepotrebnim, a Ustavni sud ne može ni u ovom dijelu utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.

42. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nedostatku obrazloženja Kantonalnog suda o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud podržao i potvrdio razloge prvostepenog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazloženja sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26 i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na sve prigovore koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da dokaze nisu tumačili na apelantovu štetu, zbog čega u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio, u konvencijskom smislu, ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, te da mu nije povrijeđeno ni pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku protiv apelanta, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti i izrečene uslovne osude apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije koje bi dovele do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.

45. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije, s tim što će Ustavni sud navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije posebno ispitati.

U odnosu na navode o dužini postupka

46. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 9. novembra 2020. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. -Osnovni principi

47. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

-Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je optužnica u konkretnoj pravnoj stvari podignuta 4. januara 2008. godine, te da je sudija za prethodno saslušanje potvrdio 2. juna 2009. godine. Iz presude Opštinskog suda proizlazi da je u potvrđenoj optužnici apelant imao svojstvo drugooptuženog, da je postupak zbog lake tjelesne povrede protiv prvooptuženog A. M. obustavljen 26. marta 2013. godine kada je i doneseno procesno rješenje o razdvajanju krivičnog postupka i nastavka u odnosu na apelanta. Presuda Opštinskog suda je donesena 21. januara 2020. godine, dakle nakon više od deset godina od dana potvrđivanja optužnice. Nakon toga, krivični postupak protiv apelanta je pravosnažno okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 9. novembra 2020. godine. Stoga je relevantan period za ocjenu dužine trajanja postupka period od potvrđivanja optužnice 2. juna 2009. godine do donošenja konačne odluke 9. novembra 2020. godine, što je period duži od 11 godina.

50. U konkretnom slučaju, za krivični postupak koji je vođen protiv apelanta, imajući u vidu izloženo činjenično stanje u ovoj odluci, ne može se reći da je bio naročito složen s obzirom na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti. Pritom, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem tako da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Isto tako, Ustavni sud zapaža da se na apelantove navode o dužini trajanja postupka Opštinski i Kantonalni sud nisu uopšte izjasnili. Nasuprot tome, Tužilaštvo je u svom odgovoru navelo da je dužini trajanja postupka „doprinio apelant i njegov branilac nepotrebnim izostancima“. To, međutim, nije potkrijepljeno bilo kakvim dokazima, niti se vidi da li je sud preduzimao radnje u okviru procesnih mogućnosti kojima sud koji rukovodi postupkom raspolaže na osnovu odredbi ZKPFBiH (Glava X – mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog), da spriječi eventualnu zloupotrebu.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina krivičnog postupka na dvije sudske instance u relevantnom periodu koji je trajao duže od 11 godina a priori prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“. To je, u odlučujućem dijelu, posljedica propusta, naročito prvostepenog suda, da obezbijedi efikasnost u postupanju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

52. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi šteta. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog prekomjerne dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

54. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je u osporenim presudama dato jasno obrazloženje da je prekršajni postupak protiv apelanta prije podizanja i potvrđivanja optužnice obustavljen, te da stoga nije mogao biti primijenjen princip ne bis in idem, a konkretan postupak proveden je za radnje opisane u optužnici koje čine obilježje krivičnog djela propisanog u KZFBiH.

56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji nije složen, trajao više od 11 godina, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Opštinski sud pred kojim je postupak trajao više od deset godina i koji za navedenu dužinu u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje za sporna pitanja problematizovana predmetnom apelacijom u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti i izrečene krivičnopravne sankcije, pri čemu su poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/21 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio