Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4094/20 (B. B.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4094/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4094/20, rješavajući apelacije Begzade Bilalović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Begzade Bilalović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 021277 21 U od 27.

prosinca 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Begzadi Bilalović u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Begzadi Bilalović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Begzade Bilalović podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 U 019149 19 U od 10. rujna 2020. godine i 03 0 U 021277 21 U od 27.

prosinca 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Begzada Bilalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emil Galušić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 12. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 019149 19 U od 10. rujna 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 4094/20.

2. Apelantica je, posredstvom istog punomoćnika, 24. veljače 2022. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu i protiv Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 021277 21 U od 27. prosinca 2021. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 707/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da se temelje na istim apelacijskim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4094/20.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Gradskog vijeća Grada Tuzle (prethodno Općinsko vijeće Općine Tuzla, u daljnjem tekstu: Gradsko vijeće), Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) i Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Grada Tuzle (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 8. i 9. veljače i 15. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud, Gradsko vijeće, Federalna uprava i Služba su u razdoblju od 16. veljače do 23. lipnja 2022. godine dostavili odgovore na apelacije.

6. Ustavni sud je 15. travnja i 28. lipnja 2022. godine dostavio odgovore na apelacije apelantičinom zastupniku, koji se u ostavljenom roku nije izjasnio na dostavljene odgovore na apelacije.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelantica je 26. kolovoza 2010. godine podnijela zahtjev Gradskom vijeću kojim je tražila da joj se utvrdi pravo korištenja radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu (na dvije parcele, bliže opisane u izreci rješenja Službe od 30. studenog 2018. godine, u daljnjem tekstu: sporne parcele).

9. Rješenjem Gradskog vijeća od 31. listopada 2011. godine odbijen je apelantičin zahtjev, pa je apelantica 8. prosinca 2011. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu. Presudom Kantonalnog suda od 24. siječnja 2014. godine usvojena je apelantičina tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet vraćen na ponovno rješavanje.

10. Rješenjem Gradskog vijeća od 16. rujna 2014. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu – spornim parcelama (apelantica tijekom postupka uredila svoj zahtjev).

11. Protiv navedenog rješenja apelantica je 15. listopada 2014. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu.

12. Presudom Kantonalnog suda od 8. veljače 2017. godine ponovno je usvojena apelantičina tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet vraćen na ponovno rješavanje (iz obje presude Kantonalnog suda kojima su poništena rješenja Gradskog vijeća proizlazi da su prvostupanjska rješenja, u biti, poništena radi nepravilne primjene odredbe članka 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) jer su oba rješenja donesena prije nego je nadležni organ uprave raspravio imovinskopravne odnose vezano za sporne parcele).

Činjenice u odnosu na odluku osporenu apelacijom broj AP 4094/20

13. Rješenjem Službe broj 07-31-7180/10 od 30. studenog 2018. godine utvrđeno je da imovinskopravni odnosi nisu riješeni kao prethodno pravno pitanje u postupku utvrđivanja prava vlasništva na spornim parcelama po apelantičinom zahtjevu (sve bliže opisano u izreci navedenog rješenja).

14. U obrazloženju rješenja Služba je, između ostalog, istaknula da su u postupku rješavanja imovinskopravnih odnosa, u smislu članka 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu, pozvani raniji vlasnici i posjednici spornih parcela (R. M. i M. O.), zato što je člankom 20. navedenog zakona propisano, između ostalog, da raniji vlasnici imaju prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, a da se ranijim vlasnikom smatra osoba koja je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društveno, sada državno vlasništvo imala uknjiženo pravo vlasništva u katastru nekretnina, odnosno zemljišnim knjigama. Imajući u vidu činjenice da su M. O. i R. M. upisani u zemljišne knjige sa pravom korištenja na temelju članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, to je nesporno utvrđeno da se radi o ranijim vlasnicima. U svezi s tim, Služba je ukazala da raniji vlasnici, u smislu članka 29. Zakona o građevinskom zemljištu, zahtjev za ostvarivanje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja mogu podnijeti najkasnije prilikom njihovog saslušanja u postupku preuzimanja gradskog neizgrađenog građevinskog zemljišta zato što se u konkretnom slučaju radi o legalizaciji apelantičinog dograđenog objekta, pa sve do dobivanja građevinske dozvole i uplanjenja objekt pravno ne postoji i zemljište na kojem se nalazi smatra se neizgrađenim. Osim toga, Služba je ukazala da je R. M. uknjižio pravo vlasništva na jednoj od spornih parcela na temelju čl. 339. i 343. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, Služba je navela da se R. M. odazvao pozivu i izjavio da je suglasan da se u apelantičinu korist utvrdi pravo vlasništva na jednoj od spornih parcela (čija površina iznosi 25 m²), dok se M. O, upisani korisnik na drugoj spornoj parceli (čija površina iznosi 11 m²), nije odazvao pozivu, pa se u smislu ranijih izjava koje je u postupku dao (da se protivi činjenici da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik nekretnine koja je u njegovom posjedu i na kojoj ima pravo korištenja) ima smatrati da nije dao svoju suglasnost da se udovolji apelantičinom zahtjevu. Stoga, Služba je istaknula da su u konkretnom slučaju imovinskopravni odnosi raspravljani, ali da u postupku pred tim organom nisu riješeni.

15. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-3-47/19 od 10. travnja 2019. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

16. U obrazloženju rješenja Federalna uprava je istaknula da je uvidom u spis utvrđeno da je Služba pobijanim rješenjem utvrdila da imovinskopravni odnosi nisu riješeni kao prethodno pravno pitanje u postupku utvrđivanja prava vlasništva na izgrađenom građevinskom zemljištu (spornim parcelama). Naime, Federalna uprava je navela da su u postupku pred Službom, shodno ovlastima iz članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, raspravljeni imovinskopravni odnosi tako što upisani vlasnici spornih parcela nisu dali suglasnost niti izjavu o prijenosu prava vlasništva na spornim parcelama u apelantičinu korist, a u zakonu ne postoji nadležnost za donošenje bilo kakvog rješenja u postupku po članku 61. Zakona o građevinskom zemljištu, osim rješenja koje na temelju raspravljenih imovinskopravnih odnosa donosi gradsko, odnosno općinsko vijeće.

17. Protiv navedenog rješenja apelantica je 24. svibnja 2019. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U019149 19 U od 10. rujna 2020. godine odbijena je apelantičina tužba.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da iz činjenica predmeta slijedi da je apelantica svojim zahtjevom, na temelju odredaba članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, od Gradskog vijeća tražila da joj se utvrdi pravo vlasništva na izgrađenom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu – spornim parcelama, ističući da je vlasnica izgrađenog objekta na tim parcelama. Nadalje je istaknuo da je nakon što je dva puta poništeno rješenje Gradskog vijeća, Služba pokrenula upravni postupak, te da je iz izreke i obrazloženja prvostupanjskog akta vidljivo da je predmet tog postupka predstavljalo utvrđivanje imovinskopravnih odnosa kao prethodnog „pravnog“ pitanja u postupku utvrđivanja prava vlasništva na spornim parcelama. Nadalje, sud je ukazao što je propisano odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu na kojima je utemeljen apelantičin zahtjev, te je istaknuo da je iz odredbe članka 61. stavak 2. navedenog zakona vidljivo da je, prije utvrđivanja prava vlasništva u skladu sa stavkom 1. tog članka, nadležni općinski organ uprave dužan raspraviti imovinskopravne odnose vezane za zemljište za koje je podnesen zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva. Zatim je istaknuo da su oba ranija rješenja kojima je Gradsko vijeće odlučivalo o apelantičinom zahtjevu bila donesena bez prethodnog provođenja upravnog postupka u kojem bi se raspravili imovinskopravni odnosi shodno odredbi članka 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu, što je bio glavni razlog zbog kojeg je Kantonalni sud dva puta poništio konačne akte Gradskog vijeća. U svezi s tim sud je naglasio da predmet postupka ovaj put nije bilo odlučivanje o utvrđivanju prava vlasništva prema odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, koji postupak vodi Gradsko vijeće, nego upravo raspravljanje imovinskopravnih odnosa vezanih za sporne parcele u postupku pred Službom.

20. Kantonalni sud je istaknuo da, s obzirom na to da ni odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, a ni drugim odredbama tog zakona nije bliže regulirano što se podrazumijeva pod „raspravljanjem imovinskopravnih odnosa“, smatra da je u takvom postupku nužno raspraviti pitanja koja se tiču prava vlasništva na građevinskom zemljištu za koje je podnesen zahtjev. Naime, to je nužno učiniti da bi Gradsko vijeće u kasnijem postupku moglo utvrditi radi li se o građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu jer je to jedan od uvjeta iz članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu za udovoljenje zahtjevu, kao i da bi Gradsko vijeće moglo utvrditi može li se za zgradu izgrađenu na zemljištu koje je predmet zahtjeva izdati naknadno odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju jer je i to jedan od uvjeta iz članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu za udovoljenje zahtjevu. Zatim je ukazao da je u postupku raspravljanja imovinskopravnih odnosa za predmetne parcele, na temelju očevida obavljenog na licu mjesta, uvida u zemljišnoknjižnu i drugu dokumentaciju i saslušanja ranijih vlasnika i posjednika navedenih parcela utvrđeno da je prije prelaska prava vlasništva u društveno (sada državno) raniji vlasnik i posjednik jedne predmetne parcele bio R. M. koji je, na temelju odredaba čl. 339. i 343. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima uknjižio pravo vlasništva na toj parceli tako da se ta parcela u zemljišnim knjigama sada vodi kao vlasništvo te fizičke osobe sa dijelom od 1/1, a ne kao državno vlasništvo. S druge strane, prije prelaska prava vlasništva u društveno (sada državno) raniji vlasnik i posjednik druge sporne parcele bio je M. O., a ta parcela se prema zemljišnoknjižnoj evidenciji sada vodi kao državno vlasništvo sa dijelom od 1/1, sa pravom korištenja koje je upisano u korist navedene fizičke osobe sa dijelom od 1/1. Zatim je također naveo da je nelegalni stambeni objekt, za koji je apelantica podnijela zahtjev, sagradio njezin prednik (otac) i da je postupak za legalizaciju tog stambenog objekta pokrenut po zahtjevu njezinog prednika. Služba za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla donijela je povodom tog zahtjeva rješenje o davanju naknadne urbanističke suglasnosti od 4. kolovoza 2008. godine. Također, sud je ponovio da se R. M., raniji i sadašnji vlasnik jedne sporne parcele, u postupku raspravljanja imovinskopravnih odnosa izjasnio da je suglasan da se u apelantičinu korist utvrdi pravo vlasništva na toj parceli, i to bez naknade, a da je M. O. dao negativno izjašnjenje vezano za drugu spornu parcelu.

21. Imajući u vidu izloženo, Kantonalni sud je istaknuo da su u upravnom postupku raspravljeni imovinskopravni odnosi vezani za predmetne parcele, zbog čega smatra da tužba nije utemeljena. Naime, iz sadržaja prvostupanjskog rješenja je vidljivo da su u postupku koji je prethodio njegovom donošenju raspravljene i utvrđene sve odlučne činjenice koje se tiču raspravljanja imovinskopravnih odnosa, tj. sve činjenice koje se tiču prava vlasništva na spornim parcelama za koje je podnesen zahtjev. Ovo tim prije što apelantica ni u tužbi a ni tijekom postupka nije dovela u pitanje točnost i potpunost činjenica utvrđenih u tom upravnom postupku, nego je samo osporavala zaključke i ocjene drugostupanjskog i prvostupanjskog organa koji se odnose na ispunjavanje uvjeta iz članka

61. Zakona o građevinskom zemljištu za udovoljenje njezinom zahtjevu. U svezi s tim, sud je istaknuo da, shodno odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, zadatak i uloga Službe nije bila da cijeni i utvrđuje ispunjava li apelantica uvjete iz tog članka, nego samo da raspravi imovinskopravne odnose u svezi sa zemljištem za koje je podnesen zahtjev jer iz tih odredaba proizlazi da ocjenu o ispunjavanju tih uvjeta donosi Gradsko vijeće, a ne nadležni općinski (gradski) organ uprave (Služba).

Činjenice u odnosu na odluku osporenu apelacijom broj AP 707/22

22. Rješenjem Gradskog vijeća broj 01/07-31-7180/10 od 25. veljače 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na spornim parcelama.

23. U obrazloženju rješenja Gradsko vijeće je istaknulo kronologiju upravnog postupka, te je istaknulo da nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 61. Zakona o građevinskom zemljištu za priznavanje apelantici prava vlasništva pa je odlučio kao u dispozitivu tog rješenja.

24. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu 6. travnja 2021. godine.

25. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 021277 21 U od 27. prosinca 2021. godine odbijena je apelantičina tužba.

26. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da jedna od spornih parcela nije u državnom vlasništvu, zbog čega se odredbe članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu ne mogu primijeniti na tu parcelu, i to bez obzira na pristanak njezinog zemljišnoknjižnog vlasnika, budući da se pravo vlasništva prema tom članku može priznati isključivo za zemljište koje je u državnom vlasništvu. Nadalje je istaknuo da je nesporno i da druga sporna parcela jest u državnom vlasništvu, ali i da je u zemljišnim knjigama na toj parceli upisano trajno pravo korištenja u korist M. O., koji se protivi utvrđivanju prava vlasništva u apelantičinu korist na toj parceli, iz čega proizlazi da ni za tu parcelu nisu riješeni imovinskopravni odnosi, te da, iz tog razloga, ni za tu parcelu nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje prava vlasništva prema odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da je jedan od kumulativnih uvjeta za priznavanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu i taj da se za građevinu koja je sagrađena na zemljištu za koje je podnesen zahtjev može izdati naknadno odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju. U svezi s tim je ukazao da je odredbama članka 113. stavak 2. alineja 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju propisano da se uz zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje prilaže i dokaz o pravu građenja, dok je odredbama članka 114. istog zakona definirano što se smatra dokazom o pravu građenja iz članka 113. stavak (2) tog zakona. Kantonalni sud je ukazao da iz stanja u spisu nesporno proizlazi da apelantica nema dokaz o pravu građenja kakav se podrazumijeva prema odredbama članka 114. Zakona o prostornom uređenju i građenju, što predstavlja dodatni razlog za odbijanje njezinog zahtjeva.

27. Kantonalni sud je istaknuo i da su neutemeljeni apelantičini navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njezino pravo na dom, kao i da su joj povrijeđena druga prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), budući da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o njezinom iseljenju.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Apelantica je istaknula da se iz pobijanih upravnih akata ne vidi iz kojih razloga je njezin zahtjev odbijen te da je ostalo nejasno kako i na temelju čega upravni organi u upravnom postupku u osporenim aktima navode i tvrde da su R. M. i M. O. vlasnici spornih parcela, kada takve tvrdnje ne proizlaze iz zemljišnoknjižnih izvadaka, nego proizlazi da se radi o državnom vlasništvu. Nadalje je istaknula da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju spriječena da naknadno legalizira izgradnju svoje kuće, odnosno da ostvari svoje pravo na dom. Zatim je istaknula da odredbe članka 61. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu ne predviđaju da posjednici na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu (na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja) daju suglasnost za utvrđivanje prava vlasništva, zbog čega ostaje nejasno iz kojih razloga je od R. M. i M. O. tražena suglasnost da se apelantica upiše kao vlasnik na spornim parcelama koje se nalaze u državnom vlasništvu. Naime, ako se radi o spornim imovinskopravnim pitanjima, tada je ta pitanja, shodno odredbi članka 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu, bio dužan raspraviti nadležni općinski organ uprave. Apelantica je istaknula da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da je Kantonalni sud u istom predmetu, po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, donio dvije presude u apelantičinu korist (od 24. siječnja 2014. godine i od 8. veljače 2017. godine), dok je osporenim presudama Kantonalnog suda (od 27. prosinca 2021. godine i od 10. rujna 2020. godine) njezine tužbe odbio, iako su sve navedene presude sadržajno po stavovima skoro identične i podudarne. Apelantica smatra da se na taj način dovodi u pitanje zakonitost i pravičnost odluka Kantonalnog suda, pogotovo ako se ima u vidu da je Kantonalni sud i u presudama koje je donio u njezinu korist i u pobijanim presudama (kojim je odbio apelantičine tužbe) primjenjivao članak 61. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, apelantica smatra da se na taj način u pravni sustav uvodi pravna nesigurnost te da je takvim ponašanjem Kantonalnog suda povrijeđeno njezino pravo na imovinu i na dom jer joj se onemogućava legalizacija kuće u kojoj živi.

30. Nadalje, apelantica je istaknula da je Kantonalni sud prekoračio i granice tužbe i tužbenog zahtjeva. Naime, iz obrazloženja osporene presude od 27. prosinca 2021. godine vidljivo je da Kantonalni sud kao razlog odbijanja apelantičine tužbe navodi i da apelantica nema dokaz o pravu građenja. Predmet tužbe i tužbenog zahtjeva je da apelantica u svoju korist ishodi da joj se prizna pravo vlasništva na svega 11 m² kako bi okončala postupak legalizacije svoje kuće. Dakle, apelantica i njezin prednik, od kojeg je dobila predmetnu nekretninu, u posjedu su i korištenju spornih kvadrata već dulje od 60 godina i na njima je izgrađena obiteljska kuća. Nikada im nitko nije smetao ni osporavao pravo, sve dok apelantica nije pokrenula postupak legalizacije obiteljske kuće, kada se ispostavilo da je spornih 11 m² samo formalno upisano na M. O. sa pravom korištenja. Apelantica je naglasila i da se taj postupak vodi još od 2010. godine, dakle preko 12 godina, čime je ispunjen i uvjet stjecanja prava vlasništva dosjelošću prema odredbama Zakona o stvarnim pravima.

31. Apelantica je također navela da je 12 godina trajanja postupka suprotno pravu na „suđenje u razumnom roku“ te je predložila da joj Ustavni sud „prizna“ naknadu zbog trpljenja duševnih bolova zbog dugotrajnosti postupka.

II.Odgovor na apelaciju

32. Kantonalni sud je, između ostalog, istaknuo da smatra da apelantica nije ponudila ozbiljne argumente iz kojih bi proizlazilo da je pred tim sudom došlo do kršenja prava na koja se apelantica pozvala u spornim apelacijama.

33. Federalna uprava je, u biti, istaknula da su apelacijski navodi neutemeljeni.

34. Gradsko vijeće je istaknulo, između ostalog, da su u konkretnoj pravnoj stvari sporni imovinskopravni odnosi na spornim parcelama, koji se ne mogu riješiti u konkretnom upravnom postupku, odnosno ne može se udovoljiti apelantici i utvrditi pravo vlasništva u njezinu korist primjenom članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu.

35. Služba je navela, između ostalog, da smatra neutemeljenim apelacijske navode, naglašavajući da treba imati u vidu da je apelantica bespravno sagradila objekt, te da je dijelom tog objekta bespravno zauzela i dio parcela u privatnom vlasništvu, što je utvrđeno prilikom rješavanja prethodnog pravnog pitanja u konkretnom slučaju. Naime, kod takvog činjeničnog stanja apelantica traži zaštitu od Ustavnog suda, dok u potpunosti zanemaruje svoje protupravno djelovanje. Dakle, izbjegavanje zakonskih propisa u samom postupku gradnje objekta (i to objekta velikih gabarita) ne može, bez ispunjavanja svih zakonom propisanih uvjeta u postupku legalizacije, nikako biti „nagrađeno“.

V.Relevantni propisi

36. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05 i 94/18 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III – PRAVA RANIJIH VLASNIKA NA GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU Članak 20. stavak (1) Na neizgrađenom gradskom građevnom zemljištu u državnoj svojini raniji vlasnik ima sljedeća prava:

- privremeno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevnog zemljišta do preuzimanja (u daljnjem tekstu: privremeno pravo korištenja zemljišta);

- prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevnog zemljišta radi građenja (u daljenjem tekstu: prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja).

Članak 29.

Zahtjev za ostvarenje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik, odnosno njegovi pravni sljednici, mogu podnijeti najkasnije prilikom njihovog saslušanja u postupku preuzimanja gradskog neizgrađenog građevnog zemljišta.

O zahtjevu za ostvarenje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja rješava općinsko tijelo uprave nadležno za imovinsko-pravne poslove.

Tijelo iz prethodnog stavka ovog članka će i prije pokretanja postupka za preuzimanje neizgrađenog gradskog građevnog zemljišta, pozvati ranijeg vlasnika da se izjasni da li traži ostvarenje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja, pa ako vlasnik to zatraži svoje pravo će ostvariti sukladno čl. 27. i 28. ovog zakona.

Članak 61.

Na građevnom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obvezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevno zemljište na korištenje i za uređenje građevnog zemljišta.

Prije utvrđivanja prava vlasništva sukladno ovom članku, nadležno općinsko tijelo uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.

37. Zakon o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/11, 4/13, 15/13, 3/15, 2/16 i 4/17) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 113. stavak (2) točka 2.

(Zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje) (2) Uz zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje prilaže se:

- dokaz o pravu građenja na predmetnoj lokaciji, Članak 114.

(Dokaz o pravu građenja) Dokazom o pravu građenja iz članka 113. stavak (2) ovog zakona smatra se:

- izvod iz zemljišne knjige,

- ugovor na temelju kojeg je investitor stekao pravo vlasništva, ili odluka nadležnih organa na temelju kojih je investitor stekao pravo građenja ili pravo korištenja,

- ugovor o partnerstvu sklopljen sa vlasnikom nekretnine, čiji je cilj zajedničko građenje,

- ugovor o koncesiji sklopljen sa nadležnim organom kojim koncesionar-investitor stiče pravo građenja,

- pisana i ovjerena suglasnost za planiranu izgradnju svih suvlasnika nekretnine.

38. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

39. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

40. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda br. 03 0 U 019149 19 U od 10. rujna 2020. godine (AP 4094/20) i 03 0 U 021277 21 U od 27. prosinca 2021. godine (AP 707/22) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 14. rujna 2020. godine (AP 4094/20), odnosno 28. prosinca 2021. godine (AP 707/22), a apelacije su podnesene 12. studenog 2020. godine (AP 4094/20), odnosno 24. veljače 2022. godine (AP 707/22), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.

44. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njezinih prava iz članka II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 8. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

46. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

47. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jest da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odlučivano, u biti, o utemeljenosti apelantičinog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu (spornim parcelama). Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

49. Ustavni sud zapaža da apelantica, u biti, smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama Kantonalnog suda potvrđene nižestupanjske odluke upravnih organa, kojim je odlučivano o apelantičinom zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu (spornim parcelama), odnosno o utvrđivanju imovinskopravnih odnosa kao prethodnom pravnom pitanju u postupku utvrđivanja prava vlasništva na spornim parcelama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa proizlazi da je apelantica svoj zahtjev temeljila na odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, prilikom rješavanja prethodnog pravnog pitanja, u upravnom postupku je utvrđeno da je jedna od spornih parcela u privatnom vlasništvu, dok je druga sporna parcela u državnom vlasništvu, ali i da je u zemljišnim knjigama na toj parceli upisano trajno pravo korištenja u korist M. O. Ustavni sud zapaža da su i upravni organi i sud u upravnom sporu imali u vidu odredbe članka 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu prema kojem nadležni općinski organ uprave mora raspraviti imovinskopravne odnose, kao i odredbe članka 20. stavak 1. navedenog zakona prema kojima na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu raniji vlasnik ima privremeno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta do preuzimanja, kao i prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi građenja. Također, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 29. navedenog zakona proizlazi da zahtjev za ostvarenje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnici mogu podnijeti najkasnije prilikom njihovog saslušanja u postupku preuzimanja gradskog neizgrađenog građevinskog zemljišta, te da će općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove i prije pokretanja postupka za preuzimanje neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta pozvati ranijeg vlasnika da se izjasni traži li ostvarenje prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja. Dovodeći u svezu navedene odredbe s obrazloženjem koje je dano u odlukama Službe i Federalne uprave, odnosno u osporenoj presudi Kantonalnog suda od 10. rujna 2020. godine, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su obrazloženja i zaključci u osporenim odlukama upravnih organa i u presudi Suda proizvoljni. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je u navedenim odlukama jasno navedeno na temelju kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje i u skladu s kojim propisima je postupano u konkretnom slučaju, pa Ustavni sud navedene odluke ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i/ili proizvoljne primjene prava.

51. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon donošenja navedenih odluka rješenjem Gradskog vijeća odbijen apelantičin zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu – spornim parcelama koje je potvrđeno osporenom presudom Kantonalnog suda od 27. prosinca 2021. godine. Naime, iz navedenih odluka proizlazi da je apelantičin zahtjev odbijen jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu (vidi točku 26. ove odluke). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u osporenoj presudi naveo i da nije ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta za priznavanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu, odnosno da apelantica nema dokaz o pravu građenja kakav se podrazumijeva prema odredbama članka 114. Zakona o prostornom uređenju, što predstavlja dodatni razlog za odbijanje njezinog zahtjeva. Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, smatra da su Gradsko vijeće i Kantonalni sud u obrazloženju navedenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge zašto su u konkretnom slučaju odbili apelantičin zahtjev, a ti razlozi ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela svoj zahtjev u skladu sa odredbama članka 61. Zakona o građevinskom zemljištu, te su upravni organi, odnosno Kantonalni sud o njezinom zahtjevu mogli odlučivati samo u granicama postavljenog zahtjeva, tako da drugi apelacijski navodi (kao što je navod da je apelantica ispunila i uvjet stjecanja prava vlasništva i dosjelošću) ne mogu utjecati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.

52. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva i na povredu pravne sigurnosti, ističući da je Kantonalni sud u istom predmetu, po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, donio dvije presude u njezinu korist (vidi točku 29. ove odluke). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Europskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se temelje na istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (točka 37.). Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o proturječnim odlukama. Naime, iz apelacijskog spisa proizlazi da je u konkretnom predmetu Kantonalni sud dva puta poništio rješenja Gradskog vijeća radi nepravilne primjene odredbe 61. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu jer su oba rješenja donesena prije nego je nadležni organ uprave raspravio imovinskopravne odnose vezano za sporne parcele. Nakon toga, spis je dostavljen nadležnom organu uprave – Službi, koja je raspravila imovinskopravne odnose i postupak je nastavljen.

53. Ustavni sud naglašava da je imao u vidu i druge apelacijske prigovore, koji nisu navedeni u obrazloženju ove odluke, ali s obzirom na prirodu tih prigovora, odnosno da se radi o prigovorima koji se u biti mogu klasificirati kao prigovori „četvrte instance“ koji nisu mogli utjecati na povredu apelantičinih ustavnih prava, Ustavni sud nije smatrao da ih je potrebno obrazlagati.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

55. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

56. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica svoj zahtjev podnijela Gradskom vijeću 26. kolovoza 2010. godine, a da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari donesena 27. prosinca 2021. godine (Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 021277 21 U). Dakle, relevantno razdoblje koje će sud ispitati je 11 godina i četiri mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

57. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su upravni organi i Kantonalni sud trebali provesti u osporenom postupku, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju bilo nužno raspraviti i prethodno pravno pitanje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanticu, budući da je tražila utvrđivanje prava vlasništva na spornim parcelama kako bi legalizirala obiteljsku kuću.

58. Ustavni sud dalje smatra da apelantica svojim ponašanjem ni na koji način nije doprinijela duljini trajanja spornog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa proizlazi da apelantica nije u konkretnom predmetu podnosila žalbu niti tužbu radi „šutnje administracije“. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriju Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe, odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. veljače 2010. godine, točka 42., i mutatis mutandis, Europski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. siječnja 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. rujna 2013.godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorištenje mogućnosti (ne i obveze) koje je zakon apelantici dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantičinom zahtjevu brže jer je zakonom propisana izričita obveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3088/19 od 7. travnja 2011. godine, stavak 39., dostupna na www.ustavnisud.ba).

59. Nadalje, analizirajući ponašanje upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Gradsko vijeće donijelo rješenje nakon jedne godine i oko dva mjeseca, ali je ono ukinuto presudom Kantonalnog suda u upravnom sporu, koja je donesena nakon dvije godine i oko dva mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe). U ponovnom postupku Gradsko vijeće je donijelo novo rješenje nakon oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda kojom je ukinuto ranije rješenje). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u upravnom sporu, donio presudu nakon dvije godine i preko tri mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe), kojom je opet ukinuo rješenje Gradskog vijeća i predmet vratio na ponovno rješavanje. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Služba u upravnom postupku donijela prvostupanjsko rješenje nakon jedne godine i preko devet mjeseci (računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda kojom je ukinuto ranije rješenje Gradskog vijeća). Federalna uprava je postupajući po žalbi svoje rješenje donijela brzo, nakon oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjskog rješenja), da bi Kantonalni sud svoju presudu donio nakon jedne godine i preko tri mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe). Nakon što je riješeno prethodno pravno pitanje, Ustavni sud zapaža da je Gradsko vijeće donijelo rješenje nakon oko pet i pol mjeseci (računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda kojom je konačno odlučeno o prethodnom pravnom pitanju), da bi Kantonalni sud, postupajući po apelantičinoj tužbi, u upravnom sporu, presudu donio nakon oko osam mjeseci (računajući od dana podnošenja tužbe). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantičinom zahtjevu trajao dulje razdoblje pred Kantonalnim sudom koji je u dva navrata predmet vraćao na ponovni postupak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovorima na apelacije uopće nije osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču duljine trajanja postupka.

60. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da, iako se radilo o složenijem predmetu, to ne može biti opravdanje za duljinu trajanja postupka u ukupnom razdoblju od 11 godina i četiri mjeseca, za čiju je duljinu najviše odgovoran Kantonalni sud, kojem su trebale po dvije godine i dva mjeseca, odnosno dvije godine i tri mjeseca da donese dvije presude kojima je predmet vratio na ponovno odlučivanje, nakon čega je donio još dvije presude, ali u razumnijim rokovima (nakon jedne godine i tri mjeseca, odnosno nakon osam i pol mjeseci).

61. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

62. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

63. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

64. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

65. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud analizirao i o kojima je odlučio. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi u odnosu na pravo na imovinu i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak po apelantičinom zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu trajao ukupno 11 godina i četiri mjeseca, a za čiju duljinu odgovornost najviše snosi Kantonalni sud pred kojim je postupak u nekoliko navrata trajao preko šest godina i koji u svojim odgovorima na apelacije nije dao bilo kakve objektivno prihvatljive razloge koji bi to opravdali.

67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Kantonalni sud u osporenim odlukama dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim, niti ima bilo šta što bi ukazalo da je postupak proveden na apelantičinu štetu.

68. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelantica temeljila na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

69. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4094/20 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio