Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-615/21 (L. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna rasprava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-615/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 615/21, rješavajući apelacije Luke Šimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Luka Šimović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Luki Šimoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Luka Šimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Šimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 22. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-125/13-1 od 5. prosinca 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 615/21.

2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 24. svibnja 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 21 Uvp od 1. travnja 2021. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-125/13-1 od 5. prosinca 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1831/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su organi uprave i Vrhovni sud donijeli u okviru istog predmeta, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 615/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 20. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud je 23. lipnja i 6. srpnja 2022. godine dostavio odgovore na apelacije, a Federalno ministarstvo je 30. lipnja 2022. godine dostavilo odgovor na apelacije.

6. Odgovori na apelacije su 4. i 6. srpnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.

7. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

9. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu - Ured za pitanja branitelja (HVO, MUP i ABiH) Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Ured za pitanja branitelja) broj 05-43- 835/1-06 od 7. prosinca 2006. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida IV. skupine sa 80 % vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi povrede i oboljenja počev od 1. listopada 2006. godine, pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisani uvjeti za korištenje prava i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Federalno ministarstvo je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-125/13 od 24. listopada 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 7. prosinca 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja, te je upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 24. listopadom 2013. godine.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 13 U od 5. siječnja 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 24. listopada 2013. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

12. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-125/13-1 od 5. prosinca 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 7. prosinca 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 5. prosincem 2018. godine.

13. Federalno ministarstvo je obrazložilo da je, postupajući po navedenoj presudi Vrhovnog suda od 5. siječnja 2017. godine, kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru. Zatim, navelo je da je liječnička komisija na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine, kojim je utvrdila da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20%.

14. Zatim, navedeno je da je apelant, sukladno članku 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija, u postupku po Zakonu o pravima branitelja izjavio prigovor na nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine. S tim u svezi, navedeno je da je liječnička komisija u postupku po Zakonu o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi kontrole) po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 19. listopada 2018. godine kojim je potvrđen postotak invaliditeta kod apelanta ispod 20% - trajno. Osim toga, navedeno je da su nalaz i mišljenje liječničke komisije dani na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je u ranijem postupku ocijenjen apelantov invaliditet), kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv liječničke komisije odazvao pregledu, te da je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja postotaka invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a sukladno važećoj legislativi.

15. Zatim je ukazano da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona o pravima branitelja zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je obrazložilo da je nadležna liječnička komisija ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta dala sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotaka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta utvrdila da je invaliditet ispod 20% - trajno, te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Federalno ministarstvo je ukazalo da su nalaz i mišljenje liječničke komisije od 19. listopada 2018. godine potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine apelantova tužba je odbijena.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) zakazao i održao javnu raspravu 19. studenog 2019. godine u nazočnosti apelantovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog zakonskog zastupnika tuženog organa (Federalno ministarstvo) sukladno članku 31. stavak 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je apelantov punomoćnik na javnoj raspravi izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe, danim prigovorima i prijedlozima u tužbi.

18. Vrhovni sud je obrazložio da je Federalno ministarstvo na temelju članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provedbi kontrole, rješavajući po službenoj dužnosti, ukinulo konačno rješenje prvostupanjskog organa i upravnu stvar riješilo tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Dalje je naveo da je u ponovnom postupku cjelokupan predmet dostavljen liječničkoj komisiji, koja je na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te na temelju neposrednog pregleda apelanta donijela nalaz i mišljenje od 18. rujna 2018. godine utvrdivši invaliditet apelantu ispod 20%. Zatim je istaknuo da je nadležna liječnička komisija po pravodobno izjavljenom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijela nalaz i mišljenje od 19. listopada 2018. godine, koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja i sukladna članku 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija. S tim u svezi je navedeno da se ukazuju neutemeljenim navodi iz tužbe da nije jasno koju medicinsku dokumentaciju je koristila prvostupanjska i drugostupanjska liječnička komisija, odnosno da nisu dani razlozi za izvršenu procjenu invaliditeta i da je postupljeno suprotno članku 3. stavak 3. Zakona o pravima branitelja, pa se ukazuju neutemeljenim navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Također je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neutemeljenim jer nemaju utjecaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji je apelantov punomoćnik predložio u tužbi i na javnoj raspravi) jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provedbi kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 21 Uvp od 1. travnja 2021. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

20. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj članka 41. ZUS-a, te naveo da jasno proizlazi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke kantonalnih sudova donesenih u upravnom sporu, a ne i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda donesene po izvanrednom pravnom lijeku. Dakle, kako je apelant podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda od 16. studenog 2020. godine, to se nisu stekli uvjeti za podnošenje zahtjeva propisani u članku 41. ZUS-a, pa je zahtjev za izvanredno preispitivanje presude odbačen kao nedozvoljen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija

21. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

22. Apelant, između ostalog, osporava nalaz i mišljenje nadležne liječničke komisije od 19. listopada 2018. godine i navodi da se postavlja pitanje odakle ovoliko odstupanje od ranije ocjene komisije, te osporava odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje neovisnog vještaka medicinske struke. Smatra, da je Vrhovni sud proveo predloženo medicinsko vještačenje, dokazao bi da liječnička komisija nakon pregleda apelanta nije postupila po Pravilniku o radu liječničke komisije, te da je vidljivo da stavovi liječnika nisu valjano obrazloženi. Dalje je naveo da se nameće zaključak da je ocjena vojnog invaliditeta ispod 20 % potpuno nerealna i da nije utemeljena na objektivno utvrđenim medicinskim činjenicama u priloženoj dokumentaciji i da je u suprotnosti sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. Apelant je naveo da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je dodatno obrazloženje dala samo liječnička komisija umjesto Federalnog ministarstva koje je trebalo dati pravno obrazloženje iz kojih razloga je prihvatilo takav stav liječničke komisije, a ne ostale nalaze. Apelant navodi da uvidom u cijeli postupak jasno proizlazi da su povrijeđena načela ZUP-a (načela ocjene dokaza, ravnopravnosti stranaka, dvostupnosti), između ostalog, jer su mu predmetni nalaz i mišljenje dostavljeni zajedno sa pobijanim rješenjem, te da je time proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a prema kojem se stranci mora pružiti pravo da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja). Apelant istodobno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka, i to sedam godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelacije

23. Vrhovni sud je u odgovorima na apelacije predložio da se apelacije odbiju, te da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude i rješenja.

24. Federalno ministarstvo je ukratko navelo kronologiju predmetnog postupka, te ukazalo da nije došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje, kao i da su radnje u predmetnom postupku poduzimane u razumnim rokovima zbog čega nisu utemeljeni apelacioni navodi.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUSFBiH, 24/13 - OUSFBiH i 103/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUSFBiH i 24/13 - OUSFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III. REVIZIJA UVJERENJA

Članak 3.

(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).

VI. POSTUPAK REVIZIJE RJEŠENJA

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći postotak vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7.2.2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013.

godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

26. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – OUSFBiH i 90/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – OUS FBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

27. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 141. stavak (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

28. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima sukladno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

29. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Rješenje Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 21 Uvp od 1. travnja 2021. godine, Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine, te Rješenje Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-125/13-1 od 5. prosinca 2018. godine. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 21 Uvp od 1. travnja 2021. godine (navedeno rješenje Vrhovnog suda doneseno je 1. travnja 2021. godine, a apelacija broj AP 1831/21 je podnesena 24. svibnja 2021. godine) odbačen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke, te da u konkretnom slučaju zahtjev nije bio učinkovit pravni lijek. U skladu s tim, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004368 19 U 2 od 16. studenog 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih po zakonu. Osporenu konačnu presudu Vrhovnog suda od 16. studenog 2020. godine apelant je primio 8. siječnja 2021. godine, a apelacija broj AP 615/21 je podnesena 22. veljače 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

35. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda bio neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda i osporenim rješenjem Federalnog ministarstva.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičn i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

39. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, svodi na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu.

40. U svezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da Vrhovni sud donese odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 5. prosinca 2018. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 7. prosinca 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo na temelju članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provedbi kontrole, rješavajući po službenoj dužnosti, ukinulo konačno rješenje prvostupanjskog organa i upravnu stvar riješilo na način kako je navedeno. Zatim, zapaža da iz obrazloženja osporene presude dalje slijedi da je u ponovnom postupku cjelokupan predmet dostavljen nadležnoj liječničkoj komisiji, koja je donijela nalaz i mišljenje, da je nadležna liječnička komisija po pravodobno izjavljenom prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, sukladno članku 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji je apelantov punomoćnik predložio u tužbi i na javnoj raspravi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provedbi kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

43. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a prema kojem se stranci mora pružiti pravo da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. ZUP-a, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim, zapaža da je odredbama članka 141. stavak 3. ZUP-a, između ostalog, propisano: „Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva proizlazi da je liječnička komisija na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela nalaz i mišljenje, zatim, da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, te da je liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje koji su dani na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je u ranijem postupku ocijenjen apelantov invaliditet) i neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv liječničke komisije odazvao pregledu, te da je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja postotaka invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a sukladno važećoj legislativi. Osim toga, Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud sukladno članku 28. stavak 2. ZUS-a zakazao i održao javnu raspravu, na koju je pristupio apelantov punomoćnik koji je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe, danim prigovorima i prijedlozima u tužbi. Dakle, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

44. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 24. listopada 2013. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 16. studenog 2020. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i oko jedan mjesec, što je period koji će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

48. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 24. listopada 2013. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje prvostupanjskog organa od 7. prosinca 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon tri godine i oko dva mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon jedne godine i 11 mjeseci (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Postupajući po apelantovoj tužbi, Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i oko 11 mjeseci da donese presudu kojom je predmetni postupak okončan. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelacije nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

49. Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak trajao sedam godina i oko jedan mjesec, pri čemu nalazi da je ukupnoj duljinu trajanja postupka odlučujuće doprinijela evidentna pasivnost Vrhovnog suda pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao više od tri godine, a u odgovoru na apelacije se nije izjasnio u pogledu navoda o duljini trajanja postupka.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

52. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

53. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

54. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pravo na učinkovit pravni lijek

55. U svezi s navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost i koristio pravo na pokretanje upravnog spora. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao sedam godina i oko jedan mjesec, čemu je odlučujuće doprinijela evidentna pasivnost Vrhovnog suda, a u odgovoru na apelacije se taj sud nije izjasnio u pogledu navoda o duljini trajanja postupka.

57. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno kada nisu utemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

58. Nema kršenja ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

59. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić