Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/21 („VOLTRON“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2871/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022, u predmetu broj AP-2871/21, rješavajući apelaciju „VOLTRON“ d.o.o. Tuzla na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „VOLTRON“ d.o.o.

Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 395252 21 Rev od 24. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „VOLTRON“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 9. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 395252 21 Rev od 24. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 395252 18 Pž od 26. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 395252 13 Ps od 24. maja 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 395252 13 Ps od 24. maja 2018. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj OPU-IP 950/2010 zaključen 13. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), između „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta pa je naloženo zemljišnoknjižnim uredima općinskih sudova u Zenici, Gračanici, Travniku, Sarajevu, Živinicama, Konjicu i Visokom da u B vlasničkom listu određenih zemljišnoknjižnih uložaka uspostave zemljišnoknjižno stanje prije izvršenih upisa, sve bliže označeno u izreci presude. Istovremeno, obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 12. juna 2012. godine tužitelju oduzeta dozvola za rad, a rješenjem Općinskog suda od 24. septembra 2012. godine određeno je provođenje likvidacionog postupka nad tužiteljem. Nadalje, utvrđeno je da je Ugovor u ime prodavca zaključio direktor tužitelja H.Đ., koji je bio većinski vlasnik tužitelja, a za apelanta (čiji je osnivač i vlasnik H.Đ.), punomoćnik D.B., te da su u Ugovoru tačno navedene nekretnine koje su bile predmet prodaje (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), ugovorena cijena u određenoj visini, kao i način plaćanja. Nadalje, utvrđeno je da je nakon zaključenja Ugovora, 30. decembra 2010. godine zaključen i Okvirni ugovor o kreditnom angažovanju između Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo i apelanta, kao korisnika kredita i tužitelja, kao sudužnika. Naime, utvrđeno je da se banka na osnovu tog ugovora obavezala da apelantu plasira određeni iznos, kroz pojedinačne kredite, za koji će zaključivati posebni podugovori, te su u članu 7. navedeni instrumenti obezbjeđenja, pa je navedeno da je jedan od instrumenata i namjenski oročeni depozit sudužnika u određenom iznosu, sa kojim ne može raspolagati do kraja trajanja tog ugovora, a članom 8. je dana mogućnost banci da se u svakom slučaju može namiriti iz cjelokupne pokretne i nepokretne imovine, ne samo korisnika kredita nego i sudužnika.

4. Također, utvrđeno je da je Zapisnikom o izvršenom posrednom nadzoru tužitelja za period od 1. januara do 31. decembra 2010. godine, koji je izvršila Agencija, utvrđen niz nepravilnosti i odstupanja u poslovanju tužitelja, te je u analizi bilansa stanja za 2010. godinu navedeno da je aktiva tužitelja manja u odnosu na prethodnu godinu, te da su stalna (neto) sredstva u određenom iznosu smanjena po osnovu prodaje nekretnina u određenom iznosu, povezanom pravnom licu, tj. apelantu (povezanost preko zajedničkog dioničara H.Đ.) Isto tako, utvrđeno je da je Zapisnikom Agencije o izvršenom neposrednom nadzoru tužitelja za period od 29. septembra do 5. oktobra 2011. godine utvrđeno da tužitelj u tom periodu nije poštovao zakonske procedure iz različitih oblasti u raznim segmentima poslovanja u dijelu koji se odnosi na finansije i ulaganja te je konstatovano da je tužitelj nelikvidan, kao i da su zaključena dva kupoprodajna ugovora sa apelantom, između ostalih i Ugovor, te da je po oba ta ugovora shodno fakturi od 31. decembra 2010. godine tužitelju apelant isplatio određeni iznos. Nadalje, utvrđeno je da za prodaju nekretnina iz tehničkih rezervi tužitelj nije tražio suglasnost Agencije, niti ju je obavijestio, niti se pridržavao odredbi Pravilnika o postupku nadzora prilikom plasmana sredstava tehničkih rezervi, između ostalih, i nekretnina. Također, utvrđeno je da su na temelju navedenog Okvirnog ugovora zaključena dva podugovora 30. decembra 2010. godine i 21. januara 2011. godine, na osnovu kojih su odobrena sredstva u određenim iznosima. Dalje, prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koji je djelimično korigovan na ročištu, prilikom pregleda zapisnika Agencije, utvrđeno je da sredstva koja su naplaćena prodajom nisu povećala depozite u aktivi tužitelja, obzirom da je prema izvještajima Agencije utvrđen trend pada aktive i pasive tužitelja. Isto tako, utvrđeno je da je nakon navedene prodaje tužitelj nastavio koristiti predmetne nekretnine plaćajući apelantu zakupninu.

5. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da je Ugovor ništav, obzirom da je protivan prinudnim propisima, moralu i dobrim običajima, te je svrha i cilj zaključenja ugovora bila suprotna svim načelima ZOO, a posebno načelu savjesnosti i poštenja (član 12.). Naime, navedeno je da je apelant u toku postupka pokušao da dokaže da je on po uputama i nalogu Agencije prodavao nekretnine, zanemarujući i smatrajući nebitnom činjenicu na koji način i pod kojim uslovima su te nekretnine prodane i za šta su služila sredstva dobijena prodajom. Shodno tome, istaknuto je da je cilj i svrha prodaje nekretnina, na način kako je to tražila Agencija od tužitelja, bio da se smanji broj nekretnina u udjelu tehničkih rezervi, tj. da se promijeni struktura aktive, a ne da se nekretnine pod svaku cijenu prodaju, i da se sredstva dobijena prodajom „zarobe“ kao instrument obezbjeđenja za kredit kupca, ovdje apelanta, te da se faktički na taj način smanji likvidnost i aktiva tužitelja, što u konačnici dovodi do nemogućnosti naplate potraživanja od strane povjeritelja, tj. od strane osiguranika, a kasnije i povjeritelja likvidacionog dužnika. Osim toga, Općinski sud je istakao da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti Ugovora, a ne pobijanje pravnih radnji prema posebnom propisu – Zakonu o stečajnom postupku, a što su potpuno dva različita instituta, iako je u samoj tužbi, kao i u toku postupka tužitelj konstantno miješao ta dva instituta. Naime, ukazano je da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi i za pobijanje pravnih radnji u smislu relevantnih odredbi Zakona o stečajnom postupku, međutim u situaciji kada je utvrđeno i da je Ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, dobrim običajima i moralu, Općinski sud je navedeno našao irelevantnim i donio odluku kao u izreci presude.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 395252 18 Pž od 26. novembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova povodom odgovora na žalbu.

7. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je Ugovor imao nedopušten pravni osnov jer su pribavljane nekretnine sredstvima bez stvarne isplate kupoprodajne cijene pa je narušena ravnopravnost u činidbi stranaka, te da je apelant kao kupac prilikom ugovaranja iskoristio finansijsko stanje tužitelja – prodavca i naveo ga na prodaju nekretnina za cijenu koja je isplaćena od apelanta, ali koja je zarobljena u svrhu obezbjeđenja vraćanja kredita apelanta.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 395252 21 Rev od 24. maja 2021. godine apelantova revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 395252 18 Pž od 26. novembra 2020. godine je odbijena, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da u podnesenoj reviziji apelant analizira i cijeni izvedene dokaze izvodeći drugačiji činjenični i pravni zaključak od suda, što ne može jer to pravo pripada isključivo sudu. Nadalje, ukazano je da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda, pa i nalaza vještaka finansijske struke, apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni, pa su zbog toga, ocijenjeni neosnovanim prigovori apelanta koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, navedeno je da obrazloženje drugostepene presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora kao i razloge činjenične i pravne prirode zbog kojih je odlučeno kao u izreci, tako da u svemu po svojoj sadržini odgovara zahtjevu propisanom odredbom člana 191. stav 4. ZPP, zbog čega nije prekršena ta odredba. Dalje, ukazano je da je tužitelj tužbenim zahtjevom jasno odredio pravnu posljedicu koja proizlazi iz obligacionog odnosa parničnih stranaka, te nije bio dužan navesti osnov na kojem zasniva svoj zahtjev, kako su pravilno rezonovali i nižestepeni sudovi. Naime, ukazano je da je to iz razloga što sud odlučuje u granicama postavljenih zahtjeva, u postupku primjenuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (član 2. ZPP), pa se zbog toga i prigovor apelanta izjavljen u tom smislu pokazuje neprihvatljivim.

10. Također, ukazano je da je odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu, te da prema odredbi člana 53. stav 1. točka 5. ZPP tužba mora sadržavati sve činjenice na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev, dok je odredbom stava 3. istog člana propisano da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Naime, navedeno je da to znači da je sud vezan za životni događaj, koji predstavlja činjenični osnov tužbenog zahtjeva, ali je ovlašten i dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje smatra da je mjerodavno za konkretni slučaj, nezavisno od toga da li je tužitelj i kako kvalifikovao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva. Dalje, ukazano je da to istovremeno znači da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava, pa zbog toga, neosnovano apelant istrajava u tvrdnji „da sud nije odlučio o zahtjevu tužitelja koji se odnosio na pobijanje dužnikovih pravnih radnji“.

11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora udovoljili primjenom odredaba čl. 12. i 52. u vezi sa članom 103. ZOO. U vezi s tim, citirane su odredbe čl. 12. i 103. ZOO, te navedeno da je odredbom člana 52. ZOO propisano „ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav“. Isto tako, ukazano je da u našem pravnom sistemu pravni osnov bitan element obligacionog ugovora tako da bez njega, kao ni bez ostalih bitnih elemenata, ugovor ne može ni nastati. U vezi s tim, navedeno je da ugovarači zaključuju ugovor radi postizanja određenog, prvenstveno ekonomskog cilja, a što nije bilo slučaj u konkretnom predmetu, kako su to pravilno zaključili i u tom smislu odlučili i nižestepeni sudovi, jer i Vrhovni sud ukazuje da je razlog sklapanja Ugovora bilo obezvrjeđivanje imovine tužitelja, kao pravnog lica, koje je već u to vrijeme bilo nelikvidno. Naime, ukazano je da je u toku postupka na nesumnjiv način utvrđeno da prodaja predmetnih nekretnina nije dovela do promjene strukture tehničkih rezervi, pa nije ostvaren cilj naloga Agencije da novac od prodaje predmetnih nekretnina bude osnova revitalizacije društva tužitelja, odnosno da služi svrsi, a to je isplata šteta po osiguranim slučajevima. Nadalje, istaknuto je da su sredstva koja je uplatio apelant-kupac služila kao instrument obezbjeđenja vraćanja kredita tog povezanog pravnog lica, koji ovaj nije uredno vraćao banci, pa je u predmetu broj 65 0 Ps 434466 14 Ps banka podnijela protivtužbu tražeći da se tužitelj, kao sudužnik, obaveže na plaćanje dugovanog iznosa. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je sve navedeno imalo za posljedicu provođenje likvidacionog postupka nad tužiteljem odnosno prethodno oduzimanje dozvole za rad tužitelju od strane Agencije. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da iz svega izloženog slijedi da je Ugovor ništav jer je „nemoralan“, a i protivan navedenim imperativnim zakonskim normama, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi i u kom smislu su donijeli na zakonu zasnovane presude.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer ukazuje na proizvoljnost u pogledu donošenja osporene odluke bez da je potkrijepljena dokazima, te u činjenju niza bitnih povreda ZPP, kao i u pogledu primjene materijalnog prava. Nadalje, apelant tvrdi da Vrhovni sud „navodi pravnu nelogičnost“ – da je tužitelj tražio utvrđenje ništavosti ugovora, a ne pobijanje pravnih radnji, pa se sud stavlja u ulogu tužitelja i raspravlja o pravnom osnovu kojeg tužitelj nije tražio, niti postavio, te donosi odluku obrazlažući da to čini po pravu koje mu daje zakon. Također, apelant ukazuje da su odluke redovnih sudova donesene na činjenju bitnih povreda odredaba zakona na štetu apelanta, a posebno povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, obzirom na proizvoljnost suda povodom primjene materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na slobodu i sigurnost, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, prava na slobodu kretanja i prebivališta, prava na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

17. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno odgovorili na apelantove prigovore koje on ponavlja i u apelaciji. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratksom društvu“, a apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/21 („VOLTRON“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio