Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1404/22 (Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Radni spor
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1404/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1404/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 32 0 Rs 229056 20 Rsž 2 od 24. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 22. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 229056 21 Rev 2 od 11. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 229056 20 Rsž 2 od 24. aprila 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2494/20 od 9. septembra 2020. godine, , odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda i koja je bila zavedena pod brojem AP-2559/20. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. januara 2022. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom slučaju.
3. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je nezakonito rješenje drugotuženog, KPZ poluotvorenog tipa „Tuzla“ Tuzla, od 9. oktobra 2014. godine kojim je utvrđeno da tužiocu N.Ć. prestaje radni odnos kod drugotuženog 8. oktobra 2014. godine, na osnovu rješenja drugotuženog od 31. jula 2014. godine kojim je tužiocu izrečena disciplinska kazna Prestanak radnog odnosa u organu državne službe. Također je utvrđeno da je nezakonito i rješenje apelantkinje od 26. novembra 2014. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv navedenog rješenja drugotuženog. Drugotuženi je obavezan da tužioca vrati na radno mjesto „u skladu sa rješenjem od 1. februara 2011. godine“, da mu naknadi plate za period i u iznosima preciziranim u izreci prvostepene presude i da za tužioca uplati pripadajuće doprinose. Apelantkinja i drugotuženi su također obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac bio zaposlenik drugotuženog, te da je rješenjem drugotuženog od 13. avgusta 2013. godine privremeno suspendovan jer mu je određen pritvor. Nadalje, da je zahtjevom direktora drugotuženog od 13. avgusta 2013. godine protiv tužioca pokrenut disciplinski postupak koji je obustavljen-suspendovan zbog činjenice da se protiv tužioca vodi krivični postupak. Također je navedeno da je disciplinski postupak nastavljen 3. jula 2014. godine, po prijemu pravosnažne presude Kantonalnog suda od 2. decembra 2013. godine, kojom je tužilac osuđen na pet mjeseci zatvora. Na osnovu toga, tužiocu je rješenjem drugotuženog od 31. jula 2014. godine izrečena disciplinska mjera „Prestanak radnog odnosa u organu državne službe“.
5. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju u pogledu vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca nastupila zastara u odnosu na propisani rok iz člana 23. stav (2) Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), u vezi sa članom 27. stav (3) i članom 28. Uredbe. Naime, sud je istakao da je za tužioca zastara vođenja disciplinskog postupka nastupila 23. juna 2014. godine, te da se taj postupak više nije mogao voditi, odnosno, nije se mogao nastaviti, pa je drugotuženi trebao donijeti procesno rješenje o obustavi tog postupka. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da je Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ 75/09, objavljena 2. decembra 2009. godine, stupila na snagu narednog dana od dana objave) izmijenjen član 23. stav (2) Uredbe tako da se prvostepeni disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od 30 dana (a ne u roku od 60 dana, kako je to bilo ranije propisano) od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju disciplinski postupak pokrenut 13. avgusta 2013. godine, navedena izmijenjena odredba Uredbe je u to vrijeme bila na snazi. Također, Kantonalni sud je naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao i na odredbe člana 28. stav (2) Uredbe kojom je propisano da zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka počinje ponovo teći stupanjem na pravnu snagu presude iz krivičnog postupka. Naime, kako je u konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda od 2. decembra 2013. godine postala pravosnažna 22. maja 2014. godine, te imajući u vidu navedeni rok od 30 dana za okončanje prvostepenog disciplinskog postupka, to je zastara vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca u konkretnom slučaju nastupila 23. juna 2014. godine, dakle prije donošenja prvostepenog rješenje kojim je tužiocu izrečena disciplinska mjera.
Apelacioni navodi
6. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da je tužilac u postupku tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje drugotuženog kojim je utvrđeno da tužiocu prestaje radni odnos kod drugotuženog i rješenje apelantkinje od 26. novembra 2014. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv naprijed navedenog rješenja drugotuženog, pa da su redovni sudovi navedene odluke mogli preispitivati samo u odnosu na to da li su nastupile okolnosti iz člana 70. stav (1) tačka 10. Zakona o namještenicima od kojih zavisi donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Dakle, kako apelanti ističe, redovni sudovi su mogli raspravljati samo o tome da li je tužiocu izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa i da li je to rješenje postalo konačno.
Relevantni propisi
7. Uredba o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 72/04).
Član 23.
Načelo hitnosti (1) Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti provodi se bez odlaganja. (2) Prvostepeni disciplinski postupak (u daljem tekstu: prvostepeni postupak) mora se okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se može izreći disciplinska mjera javna pismena opomena, a u ostalim slučajevima u roku od 60 dana.
(3) Drugostepeni disciplinski postupak (u daljem tekstu: drugostepeni postupak) ne može trajati duže od 30 dana od dana kada je Odboru državne službe za žalbe (u daljem tekstu: Odbor za žalbe) dostavljena žalba i spis na prvostepenu odluku. Član 27. stav 3.
Zastara pokretanja i vođenja disciplinskog postupka (3) Zastara za vođenje disciplinskog postupka nastaje protekom rokova iz člana 23. st. 2. i 3. ove uredbe.
Član 28.
Zastara u slučaju vođenja krivičnog postupka (1) Kada se na osnovu istih činjenica koje se razmatraju u disciplinskom postupku protiv državnog službenika pokrene krivični postupak, pa se disciplinski postupak suspenduje u skladu sa članom 58. Zakona, zastarjevanje vođenja disciplinskog postupka se prekida.
(2) Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka iz stava 1. ovog člana počinje ponovo teći stupanjem presude iz krivičnog postupka na pravnu snagu.
8. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 75/09) Član 4.
U članu 23. stav (2) u trećem redu iza riječi "postupka" stavlja se tačka i ostali dio teksta briše se.
U stavu (3) istog člana u drugom redu broj "30" zamjenjuje se brojem "60".
Član 21.
Ova uredba stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH".
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (ibid, AP 992/15), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Uredbe i Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantkinja ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinkja nema „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su njeni navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić