Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/21 (M. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2649/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2649/21, rješavajući apelacije koje je podnio Marinko Barbarić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Marinko Barbarić zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 635871 19 Rsž od 2. juna 2021. godine, te protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 635871 17 Rs od 2. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 635871 17 RS od 27. novembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2649/21
1. Marinko Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 635871 17 Rs od 2. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 RS 635871 17 RS od 27. novembra 2018. godine, te zbog dužine trajanja postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije, po apelantovoj reviziji, vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
2. AP-1573/22
2. Apelant, kojeg zastupa isti advokat, podnio je 7. maja 2022. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 635871 21 Rev od 20. januara 2022. godine.
3. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena apelantova revizija, dakle nije bila efektivan pravni lijek, konačnu odluku u ovom slučaju predstavlja navedena presuda Kantonalnog suda od 2. juna 2021. godine.
4. S obzirom na to da se apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2649/21.
Činjenično stanje
5. Apelant je 14. marta 2017.godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 635871 17 Rs od 27. novembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu isplati ukupni novčani iznos od 1.623,96 KM kako je to precizirano u izreci navedene presude, a o,,dlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da je u postupku pred tim sudom nesporno utvrđeno da je apelant zaposlenik tuženog, ali da je sporan osnov tužbenog zahtjeva. U tom pogledu je naveo da je iz obavezujućeg Pravnog shvatanja Vrhovnog suda, izraženog u Odluci broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, zaključio da je apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za sve plaće neosnovan, te da Odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) od 15. aprila 2008. godine o utvrđivanju najniže satnice na koju se apelant poziva ne može biti osnov za usklađivanje. Naime, kako je sud dalje naveo, nakon stupanja na snagu izmjena Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2005. godine, druga odluka nije ni donesena. S obzirom da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za više od 5%, a u skladu sa tim podacima ni Odluka Vlade, Općinski sud je je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Dalje, sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao razliku naknade za minuli rad u utuženom periodu, jer apelant nema pravo na povećanje plaće za godine radnog staža od 0,6%, kao najpovoljnije pravo shodno članu 3. stav 3. OKU-a, s obzirom da bi takvo povećanje plaće predstavljalo kombinaciju parametara iz različitih izvora radnog zakonodavstva i to osnovice i koeficijenta iz Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) i povećanja plaće za godine radnog staža iz OKU-a. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, zbog čega je dužan tuženom naknaditi troškove postupka, ali kako tuženi nije postavio zahtjev za naknadu troškova postupka, odlučio je da svaka stranka snosi svoje troškova postupka, a na osnovu člana
386. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant je 18. decembra 2018. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude od 27. novembra 2018.godine. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 635871 19 Rsž od 2. juna 2021. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, a odbio je i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se plaća državnog službenika i namještenika utvrđuje prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva (Zakona), kao i zaključak da u ovom režimu radnih odnosa plaća i nije regulisana odredbama OKU-a. U tom pogledu je naveo da se apelant ne može pozivati na primjenu povoljnijeg prava tvrdeći da mu pripada veća plaća, koja bi bila rezultat umnoška neto satnice iz OKU-a i koeficijenta složenosti poslova iz Zakona, jer bi se u tom slučaju radilo o nedozvoljenoj primjeni parametara za obračun plaće iz dva različita izvora radnog zakonodavstva, naročito kada se ima u vidu da su apelantu isplaćivane plaće koje su veće od najniže zagarantovane odredbama OKU-a. Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje na primjenu povoljnijeg prava i u pogledu obračunavanja minulog rada. S tim u vezi je naveo da apelant nema pravnog osnova, do stupanja na snagu OKU iz 2016. godine, zahtijevati povećanje plaće za godine radnog staža od 0,6 % jer bi i takvo povećanje plaće predstavljalo kombinaciju osnovice i koeficijenta iz Zakona i procentualnog uvećanja iz OKU iz 2005. godine. Također je naveo da apelant neosnovano potražuje razliku plaće uz uvećanje na ime minulog rada po osnovu povećanja troškova života shodno Odluci Vlade broj 290/8 od 15. aprila 2008. godine, jer prema već pomenutom pravnom shvatanju Vrhovnog suda, sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih članom 9. OKU iz 2005. godine usklađuje najniže bruto satnice sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom.
11. Apelant je 16. jula 2021. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude od 2. juna 2021. godine. Spis predmeta je 28. septembra 2021. godine dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji apelanta. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 635871 21 Rev od 20. januara 2022. godine odbacio reviziju.
Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da on ne treba da trpi štetne posljedice uzrokovane činjenicom da Vlada nije povećala najmanju bruto satnicu, pa da njegov tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju morao biti usvojen u cijelosti. Osim toga, istakao je da postoji povreda načela pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, nakon donošenja pravnog shvatanja u Odluci broj 65 0 P 496860 16 SPP od 27. januara 2017. godine, zauzeo stav suprotan navedenom pravnom shvatanju. Nadalje, apelant smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti pred sudom u situaciji kada je njegov tužbeni zahtjev apelanta odbijen, jer je odbijanje isključivo zasnovano na pravnom shvatanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju, a pri tom predsjednik Vrhovnog suda predstavlja i zastupa tuženu. Smatra da Vrhovni sud, prvenstveno zbog sukoba interesa, nije mogao odlučivati u revizionom postupku i da je trebao delegirati nadležnost. Također, apelant osporava i odluku redovnih sudova o troškovima postupka ističući da je sud troškove taksi na tužbu i presudu, kao i troškove vještačenja morao dosuditi apelantu u punom iznosu, nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, te ističe da primjena pravila o uspjeha stranaka u sporu daje nepravične rezultate u konkretnoj pravnoj stvari.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1149/19 od 30. oktobra 2019. godine, u odnosu na AP-2251/19 i AP- 3049/21 od 8. juna 2022. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-136/19 od 28. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda o povredi načela pravne sigurnosti kako ga je apelant obrazložio, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao identične apelacione navode u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-941/19 od 9. septembra 2020. godine. U toj odluci Ustavni sud je, imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te da je na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani, pa se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
17. U odnosu na apelantove navode o kršenju načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze jednako kao i druga strana u postupku ili da koristi raspoložive pravne lijekove, nego povredu navedenog principa nalazi u činjenici da je odbijanje tužbenog zahtjeva zasnovano na zaključku i pravnom shvatanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju, tako da , kako navodi, Vrhovni sud (koji u konkretnom slučaju nije odlučivao u meritumu predmeta), „zbog sukoba interesa“ nije mogao odlučivati u revizionom postupku i da je trebao delegirati nadležnost. Imajući u vidu navedeno odnosno suštinu principa ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
18. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču odluke redovnih sudova o troškovima predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, jasno obrazložio zbog čega je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u takvom obrazloženju Općinskog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
19. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud ukazuje da će u tom pogledu uzeti u obzir period od 14. marta 2017. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 2. juna 2021. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku, s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda od 20. januara 2022. godine apelantova revizija odbačena prvenstveno ratione valoris. U vezi s tim, uzimajući u obzir sve standarde prava na suđenje u razumnom roku (složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, ponašanje suda i značaj koji postupak ima za apelanta), Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od četiri godine i tri mjeseca i da su u tom periodu donesene dvije odluke na dvije sudske instance, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naglašava da prilikom razmatranja dužine trajanja postupka nije uzet u obzir period odučivanja pred Vrhovnim sudom, s obzirom na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić