Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4736/20 (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Javna vlast
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Komunalna taksa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4736/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7 seprembra 2022. godine u predmetu broj AP-4736/20, rješavajući apelaciju JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 009898 16 Uvp2 od 17.
septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 009898 16 Uvp2 od 17. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 009898 16 Uvp2 od 17. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 009898 15 U od 29. januara 2016. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj 01/V-14-146/14 od 18. februara 2015. godine i Rješenja Službe za urbanizam i zaštitu okoliša Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-14-3833/2014 od 24. septembra 2014. godine.
2. Rješenjem Službe broj 04-14-3833/2014 od 24. septembra 2014. godine apelantu, kao taksenom obvezniku, utvrđena je visina komunalne takse za 2014. godinu za korištenje uređaja mobilne telefonije u ukupnom iznosu od 11.000,00 KM, te je određeno da je apelant dužan uplatiti navedeni novčani iznos u roku od osam dana od dana izvršnosti tog rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je „HT MOBILNE TELEFONIJE“ d.o.o. Mostar (apelantov pravni prednik) izdala urbanističku saglasnost od 18. maja 2006. godine, odobrenje za građenje od 19. septembra 2007.godine i odobrenje za upotrebu od 10. juna 2008. godine za baznu stanicu i antenski stub u naselju Muratovo Brdo-Brezova Kosa, u općini Cazin. Navela je da je prije donošenja rješenja apelantu poslala obavijest od 14. maja 2013. godine kojom je apelant upoznat da je dužan platiti komunalnu taksu, te da će, ako ne prijavi taksu na propisanim obrascima, Služba po službenoj dužnosti rješenjem utvrditi visinu komunalne takse. Služba je ukazala da je odredbama Odluke o komunalnim taksama (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se komunalna taksa plaća za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (član 3. stav 1. tačka 10), da će nadležni općinski organ uprave koji je izdao odobrenje za korištenje predmeta, prostora ili pružanja usluga, po službenoj dužnosti pokrenuti obavezu plaćanja takse ako obveznik nije podnio prijavu u propisanom roku, te da će o istom donijeti rješenje o obavezi plaćanja takse (član 12. stav 3.). Stoga je Služba utvrdila visinu takse u skladu sa odredbama člana 21. prema tarifnom broju 12. tačka a) i tačka d) tarife komunalnih taksa, koja je sastavni dio Odluke, kojom je određeno da se komunalna taksa plaća za korištenje uređaja za pružanje mobilne telefonije i to za bazne stanice mobilne telefonije - 10.000,00 KM/godišnje, za antene i stubove – 1.000,00 KM/godišnje, te da se obračun komunalne takse vrši za svaki uređaj mobilnog operatera na svakoj pojedinačnoj lokaciji na kojoj je instaliran uređaj (oprema) mobilnog operatera na području Općine Cazin.
4. Rješenjem Komisije za žalbe broj 01/V-14-146/14 od 18. februara 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.
5. U obrazloženju rješenja Komisija za žalbe je ukazala da je odredbama Odluke propisano da se komunalne takse plaćaju za korištenje predmeta, prostora i usluga utvrđenih Tarifom komunalnih taksi koja je sastavni dio odluke (član 2.), da se komunalna taksa plaća za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije (član 3. stav 1. tačka 10), te da je obveznik takse fizičko i pravno lice koje koristi predmet, prostor ili uslugu za čije korištenje je propisano plaćanje komunalne takse (član 5.). Zatim, da prijavu predmetne takse obveznik podnosi nadležnom općinskom organu uprave do 28. februara tekuće godine, za koju se razrez vrši za takse čiji je iznos utvrđen za period od jedne (1) godine (član 11.), te da će nadležni općinski organ uprave po službenoj dužnosti rješenjem utvrditi obavezu plaćanja takse ako obveznik takse iz člana 3. tačka 2, 3, 4, 5b, 6, 7, 8, 9, 10, 11. i 12. nije podnio prijavu u roku od 30 dana od roka utvrđenog članom 11. Odluke, nadležni općinski organ uprave će rješenjem utvrditi obavezu plaćanja takse (član 12. stav 2.). Komisija za žalbe je nadalje ocijenila neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni organ učinio bitnu povredu odredaba upravnog postupka jer mu nije omogućeno učešće u postupku, s obzirom da je Služba aktom od 14. maja 2013. godine obavijestila apelanta da je dužan podnijeti prijavu za razrez komunalne takse, pa je apelant bio upoznat da je rok za prijavu komunalne takse, shodno članu 11. Odluke, 28. februar tekuće godine, odnosno 30 dana od roka utvrđenog ovim članom. Kako apelant nije izvršio svoju obavezu i nije podnio prijavu za razrez komunalne takse, Komisija za žalbe je zaključila da je prvostepeni organ na osnovu člana 12. stav 3. Odluke, po službenoj dužnosti rješenjem utvrdio obavezu plaćanja takse.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 009898 15 U od 29. januara 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena radi poništenje rješenja Komisije za žalbe brod 18. februara 2015. godine, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova spora.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja organa uprave, te je istakao da u situaciji kada nije sporno da apelant koristi prostor za baznu stanicu i antenski stub, dužan je platiti komunalnu taksu u skladu sa odredbama Odluke. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su organi uprave povrijedili načelo saslušanja stranke iz člana 8. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). S tim u vezi je istakao da je prvostepeni organ mogao, u smislu člana 139. ZUP, koristeći podatke iz službene evidencije utvrditi predmetnu naknadu i bez apelantovog učešća u postupku jer je apelant po obavijesti od 14. maja 2013. godine i sam znao za tu obavezu. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju primijenjena Odluka koja nije proglašena neustavnom, te je stoga zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je Odluka suprotna Ustavu Federacije BiH, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu apelantovih navoda da odredbe Odluke krše ustavno pravo jednakosti pred zakonom, Kantonalni sud je ukazao da redovni sudovi nisu nadležni da utvrđuju povredu tog prava. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na presude Ustavnog suda Federacije BiH br. U 19/11 od 19. oktobra 2011. i U 13/09 od 9. februara 2010. godine jer se navedene presude ne odnose na Odluku. Konačno, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da je plaćao komunalnu taksu za sporni period drugom organu, te je stoga zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnoj stvari radi o plaćanju više puta za istu stvar.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 009898 16 Uvp2 od 17. septembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 29. januara 2016. godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, te da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. S tim u vezi je istakao da je utvrđeno da je apelant propustio obavezu podnošenja prijave komunalne takse za 2014. godinu za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije, odnosno upotrebu bazne stanice i antenskog stuba na teritoriji općine za koje ima dozvolu od nadležnih organa uprave. Kako je nesporno da je apelant vlasnik i korisnik uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije na području Općine Cazin, Vrhovni sud je zaključio da je apelant obveznik plaćanja komunalne naknade u skladu sa Odlukom. Pri tome je naglasio da je Odluka na snazi sve dok eventualno Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja ustavnosti ne donese presudu da ona nije u skladu sa Ustavom. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se odluka Ustavnog suda na koju se apelant pozivao odnosila na ocjenu ustavnosti ranijih Odluka o komunalnim taksama, te da organi uprave, niti redovni sudovi ne mogu odbiti primjenu propisa koji je na snazi. Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim apelant navodi da je jedini kriterijum kojim se sud vodio prilikom donošenja osporene presude postojanje Odluke. Navodi da je Kantonalni sud trebao postaviti pitanje ustavnosti Odluke, jer bi to bilo u skladu sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te se s tim u vezi pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine. Apelant nadalje navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o bilo kakvim činjenicama, niti da u predmetnom postupku zaštiti svoja prava i interese jer do donošenja prvostepenog rješenja nije znao da se predmetni postupak vodi, te ističe da se obavijest od 14. maja 2013. godine odnosi samo na 2013. godinu. Takođe navodi da je drugostepeni organ, nakon zaprimanja apelantove žalbe, bio dužan da mu omogući učestvovanje u postupku, shodno odredbi člana 234. ZUP, te da je stoga došlo do povrede načela saslušanja stranaka. Apelant navodi da je došlo do povrede prava na pravnu sigurnost u situaciji kada je Vrhovni sud istakao da je Odluka na snazi dok njenu neustavnost ne utvrdi Ustavni sud Federacije BiH, jer je sadržajno ista Odluka o komunalnim taksama utvrđena neustavnom presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 4/19. U konačnici navodi da se prvostepeni sud nije očitovao o svim apelantovim „žalbenim“ navodima.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 974/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
14. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti AP 974/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 11). Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a time i navodi o povredi prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud najprije ukazuje da se nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „općem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate „javnih doprinosa“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi ukazali da je apelant propustio obavezu podnošenja prijave komunalne takse za 2014. godinu za korištenje uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije, odnosno upotrebu bazne stanice i antenskog stuba, o kojoj obavezi je bio upoznat putem obavijesti od 14. maja 2013. godine, pa je prvostepeni organ utvrdio naknadu koristeći podatke iz službene evidencije, primjenom odredaba člana 139. ZUP. Imajući u vidu detaljna obrazloženja koja su dali upravni organi i sudovi u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i „neophodno u demokratskom društvu“ odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje povodom apelacije istog apelanta, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda koje bi moglo voditi kršenju prava na imovinu (vidi, op. cit. AP 974/22, tačka14). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić