Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1856/21 (H. N.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1856/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1856/21, rješavajući apelaciju Hidajeta Nukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hidajeta Nukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 734483 20 Kž od 23. decembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hidajet Nukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adna Dobojlić Ucoglan, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 734483 20 Kž od 23. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 734483 19 K od 10. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. marta do 6. aprila 2022. godine. Odgovori su 19. maja 2022. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda apelant je proglašen krivim zato što je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (3) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja javnog prometa iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) istog člana KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

6. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je u postupku sa sigurnošću dokazano da je apelant kao vozač vozila prilikom skretanja oduzeo pravo prvenstva motociklisti – oštećenom M. T. (u daljnjem tekstu: oštećeni), te da je ta radnja u uzročno-posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom u kojoj su tri lica zadobila tjelesne ozljede. Općinski sud je naveo da takav zaključak, prije svega, proizlazi iz iskaza oštećenog koji je pojasnio na koji način je došlo do saobraćajne nezgode. Sud je istakao da je tom iskazu poklonio vjeru jer je uvjerljiv i vjerodostojan, odnosno da nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane. Dalje je naveo da je iskaz oštećenog u potpunosti potkrijepljen nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke A. D. koji je sačinjen prema pravilima struke i zasnovan na relevantnoj dokumentaciji. Također je istakao da je nalaz vještaka saglasan s iskazima ostalih svjedoka i s materijalnim dokazima optužbe (zapisnik o uviđaju, izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta, crtež lica mjesta i fotodokumentacija). Općinski sud je, dalje, naveo da su svjedokinje N. N. i A. K. (apelantova supruga i kćerka, saputnice u vozilu) u bitnom potvrdile tezu optužbe da je apelant započeo radnju skretanja ulijevo. Međutim, istakao je da su te svjedokinje izjavile i da apelant nije mogao blagovremeno uočiti motocikl. U vezi s tim je naveo da je to subjektivni doživljaj saobraćajne nezgode i percipiranje saobraćaja iz ugla saputnika, a ne lica koje upravlja vozilom. S druge strane, Općinski sud je naveo da je optužba velikim brojem objektivnih dokaza, koje je sud detaljno interpretirao i cijenio, dokazala da je apelant učinio krivična djela za koja je osuđen.

7. Općinski sud je, dalje, naveo da je kao dokaz odbrane proveo odgovor Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, iz kojeg slijedi da se zona ograničenja brzine od 30 km/h ne odnosi na mjesto saobraćajne nezgode. Sud je također naveo da je odbio prijedlog odbrane da odredi da vještačenje obavi drugi vještak saobraćajne struke. Naime, naveo je da je vještačenje predloženo na iste okolnosti (detaljno navedene na stranici 10. presude) na koje je nalaz i mišljenje već dao vještak saobraćajne struke A. D. Također je naveo da unakrsnim ispitivanjem vještaka A. D. odbrana nije dovela u pitanje njegov nalaz i mišljenje. Imajući u vidu da je taj vještak dovoljno razjasnio okolnosti pod kojima se desila saobraćajna nezgoda, sud je istakao da novo vještačenje nije potrebno i da je predloženo samo s ciljem odugovlačenja postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u vezi s odbijanjem prijedloga odbrane za novo vještačenje u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud imao u vidu da je odbrana unakrsno ispitala vještaka A. D. na okolnosti koje su navedene u prijedlogu za novo vještačenje, te da nalaz vještaka A. D. nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima. Na osnovu toga je zaključio da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga. Također, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 278. stav 2. u vezi sa članom 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U vezi s tim, sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud uskratio odbrani da dokaže da apelant nije svojim radnjama prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, odnosno da je prvostepeni sud postupao suprotno načelima kontradiktornosti i ravnopravnosti strana.

9. Dalje, sud je istakao da je, na osnovu razloga koje je taj sud naveo, pravilna odluka prvostepenog suda koji nije prihvatio iskaze svjedokinja N. N. i A. K. u dijelu u kojem su tvrdile da apelant nije mogao blagovremeno uočiti motocikl. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pri donošenju zaključka o apelantovom propustu i uzrocima nastanka saobraćajne nezgode, pored nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, cijenio i iskaze svjedoka te materijalnu dokumentaciju. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovao činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant učinio krivična djela za koja je i proglašen krivim.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant iznosi identične tvrdnje koje je iznosio i tokom krivičnog postupka. Apelant naročito ponavlja da prvostepeni sud nije savjesno ocijenio dokaze, slijedom čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Pri tome posebno ukazuje na iskaze svjedokinja N. N. i A. K., očevidaca događaja, te smatra da su ti iskazi bili najobjektivniji dokazi i da ih je sud trebao prihvatiti u cijelosti. Imajući u vidu te iskaze, apelant smatra da je sud propustio da primijeni načelo in dubio pro reo. Također navodi da sud nije cijenio tvrdnju odbrane da mjesto saobraćajne nezgode „potpada pod zonu 30“, u kojoj i prije znaka postoji obaveza vožnje u skladu s ograničenom brzinom. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer su odbijeni njegov dokazni prijedlozi – vještačenje drugog vještaka saobraćajne struke i saslušanje policijskih službenika. U vezi s tim, apelant osporava tačnost i vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke A. D., čiji je nalaz sud prihvatio, zbog čega je apelant predložio da vještačenje obavi novi vještak, koji je zaključio suprotno. Apelant smatra da u obrazloženju presude nisu dati dovoljni razlozi za odbijanje njegovog prijedloga. b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava i da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2)

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 278. stav (2)

Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 305. stav (7)

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. st. (1), (2) i (3) tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

17. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije , presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici (vidi tačku 6. ove odluke). Također, sud je obrazložio zašto u jednom dijelu nije poklonio vjeru iskazima svjedokinja N. N. i A. K. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da sud nije cijenio tvrdnju odbrane da se ograničenje brzine od 30 km/h odnosi namjesto saobraćajne nezgode, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud cijenio te navode odbrane (vidi tačku 7. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da propusti oštećenog kao vozača motocikla mogu imati svojstvo olakšavajućih okolnosti, međutim, te okolnosti u konkretnom slučaju nisu mogle utjecati na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti zbog propusta koje je on učinio. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi identični navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovao činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant učinio krivična djela za koja je i proglašen krivim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

19. U pogledu apelantovih tvrdnji da je u postupku došlo do kršenje načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog načela vezuju isključivo za ocjenu dokaza. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnoj tački ove odluke zaključio da navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza nisu osnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje konkretnih krivičnih djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u tom dijelu apelacija neosnovana.

20. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine, predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano. Također, Ustavni sud podsjeća da je načelo ravnopravnosti stranaka usko povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio da odredi novo vještačenje koje bi obavio drugi vještak saobraćajne struke. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio taj dokazni prijedlog (vidi tačku 7. odluke). Ustavni sud, također, ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o istom apelantovom prigovoru, zaključio da prvostepeni sud nije uskratio odbrani da dokaže da apelant svojim radnjama nije prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, odnosno da prvostepeni sud nije postupao suprotno načelima kontradiktornosti i ravnopravnosti strana u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

21. U odnosu na apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud odbio prijedlog da se saslušaju policijski službenici, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz osporenih odluka ne proizlazi da je odbrana predlagala saslušanje policijskih službenika. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant te navode isticao tokom redovnog postupka. Dakle, slijedi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom i da se o tom prigovoru Kantonalni sud nije ni mogao izjasniti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

VII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje konkretnih krivičnih djela pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Također, Ustavni sud zaključuje da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje njegovo pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka.

24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1856/21 (H. N.) | Sudska praksa | Aktio