Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/22 (T. A.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1407/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine. godine, u predmetu broj AP-1407/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomislav Antić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Antić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 235061 20 Gž 2 od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 235061 21 Rev od 21. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 235061 20 Gž 2 od 16. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 235061 19 Mal 2 od 21. maja 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2304/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda i koja je bila zavedena pod brojem AP-2680/21. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 21. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da tuženom (Zavisno preduzeće „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, Elektrodistribucija Banjaluka) ne pripada pravo na naplatu određenog novčanog iznosa po osnovu neovlašćene potrošnje od strane apelanta, te da se zabrani tuženom daljnje isključivanje električne energije apelantu bez prethodnog upozorenja i na protivzakonit način.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je naveo da, prema odredbama člana 54. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Nadalje, Okružni sud je naveo da se tužba za utvrđivanje može podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom. Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je dalje ukazao da je pravni interes opšta procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, te da prvostepeni sud može u fazi ispitivanja tužbe odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa primjenom člana 67. tačka 7) ZPP. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije ovlašćen da u fazi žalbenog postupka odbaci tužbu, ali da je, kod činjenice da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, to pravilno uradio. Naime, Okružni sud je naveo da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, jer se prema materijalnom pravu tužba za utvrđenje radi utvrđivanja činjenica ne može podnijeti izuzev ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisima, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Okružni sud je ukazao da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da tuženoj ne pripada pravo na naplatu određenog novčanog iznosa po osnovu neovlašćene potrošnje od strane apelanta, pa da se, dakle u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju činjenica, a ne o nekom pravu ili pravnom odnosu jer iz činjeničnog supstrata tužbe koju je podnio apelant proizlazi da apelant tvrdi da nije neovlašćeno izvršio potrošnju električne energije, te kao pravni osnov za podnošenje predmetne tužbe navodi čl. 38. i 39. Zakona o električnoj energiji i član

54. ZPP. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 54. stav (1) ZPP kada je iznio stav da apelant ima pravni interes za podnošenje ove vrste tužbe, jer se predmetnom tužbom traži utvrđivanje činjenica (naime, da bi po tužbi apelanta sud odlučio da li tužena ima pravo na naplatu spornog iznosa, potrebno je prethodno utvrditi da li je bilo ili ne neovlašćene potrošnje električne energije, a s tim u vezi i da li je isključenje električne energije bilo nezakonito). Konačno, Okružni sud je naveo da apelant nije podnio tužbu u kojoj je isticao da je nastupila zastarjelost potraživanja, u kom slučaju bi imao pravni interes za podnošenje takve tužbe.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je tražio da se utvrdi postojanje ili nepostojanje prava (na naplatu iznosa po osnovu neovlašćene potrošnje), a ne utvrđenje postojanja ili nepostojanja činjenica (neovlašćene potrošnje), kako to pogrešno zaključuju redovni sudovi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao detaljne i jasne razloge u odnosu na neosnovanost identičnih navoda apelanta (da predmetnu tužbu nije podnio za utvrđenje činjenica, nego da je podnio tužbu za utvrđenje prava), tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/22 (T. A.) | Sudska praksa | Aktio