Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4629/20 (M. I.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Bračna stečevina
  • Vanbračna zajednica
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4629/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4629/20, rješavajući apelaciju Marice Ilić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Ilić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003164 15 Rev od 7. avgusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marica Ilić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Mile Antonić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003164 15 Rev od 7. avgusta 2020. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 003164 14 Gž 2 od 12. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i G. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. i 23. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 26. marta 2022. godine.

4. Apelantkinji su 13. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantkinja u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelantkinja je 19. septembra 2007. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog „radi utvrđenja i podjele bračne tekovine, vsp. 10.000.000,00 KM“. Osnovni sud je, prvobitno, presudom od 21. januara 2011. godine odbio u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev, dok je Apelacioni sud usvojio njenu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje.

8. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 P 003164 13 P od 17. januara 2014. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni i alternativni tužbeni zahtjev. Naime, stavom I presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se utvrdi da je suvlasnik nekretnina preciziranih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se te nekretnine uknjiže kao apelantkinjina svojina sa ½ suvlasničkog dijela i da apelantkinji preda u posjed njen suvlasnički dio, kao i da joj isplati iznos od 65.000,00 KM na ime suvlasničkog dijela na pokretnim stvarima. Odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime zajednički stečene imovine isplati iznos od 85.000,00 KM zajedno sa troškovima parničnog postupka. Istom presudom (st. II i III) obavezana je apelantkinja da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 6.400,00 KM, dok je oslobođena plaćanja troškova parničnog postupka (takse na tužbu i presudu).

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 4. i 5. obrazloženja - saslušanje parničnih stranaka, saslušanje svjedoka, sprovođenje vještačenja vještaka geodetske, građevinske i ekonomske struke, te uvid u materijalnu dokumentaciju), koje je ocijenio u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantkinjin tužbeni i alternativni tužbeni zahtjev. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su apelantkinja i tuženi živjeli u vanbračnoj zajednici (od 9. juna 2000. godine do 15. avgusta 2007. godine), kao i da je apelantkinja bila zaposlena kao trgovac u prodavnici obuće u firmi „Duo Marković“, čiji je vlasnik i osnivač otac tuženog, dok je tuženi radio sa apelantkinjom i ujedno bio vlasnik firme „J&G Company“ d.o.o. Brčko. Dalje, Osnovni sud je naveo da je djelimično prihvatio iskaze saslušanih svjedoka u pogledu postojanja vanbračne zajednice između parničnih stranaka, činjenice da nisu imali zajedničke djece i da je apelantkinja radila u prodavnici obuće kao trgovac. S druge strane, sud nije poklonio vjeru svjedocima koji se nisu mogli precizno izjasniti na koji način su građene sporne nekretnine, kojim sredstvima su finansirane, te da li su u njihovoj izgradnji učestvovali apelantkinja i tuženi. S obzirom na to da svjedoci nisu imali neposredna i posredna saznanja da li su i na koji način parnične stranke stekle imovinu, Osnovni sud je u potpunosti prihvatio iskaz svjedoka M. M. (oca tuženog), koji je detaljan i koji upućuje da je sporne nekretnine finansirao uglavnom ovaj svjedok. Takođe, u prilog navedenom Osnovni sud je naveo i Sporazum o obezbjeđenju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretninama preduzeća „Duo Marković“ i tuženog kao hipotekarnog dužnika, kao i iskaze ostalih svjedoka iz kojih proizilazi da otac tuženog „vuče glavne poteze“ kada je u pitanju poslovna politika firme „Duo Marković“. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na koji stranke nisu imale primjedbe i koji je objektivno i stručno urađen, utvrđen je iznos plata koji je isplaćen apelantkinji putem tekućeg računa za period od 1. januara 2003. godine do 30. novembra 2007. godine. Pored toga, utvrđeno je da su sporne nekretnine upisane na ime tuženog, kao i da je na njima (6. marta 2006. godine) uknjiženo založno pravo-hipoteka u korist poslovne banke na ime datog kredita od 850.000,00 KM.

10. Osnovni sud je na osnovu ovoga zaključio da apelantkinja ničim nije dokazala da je u toku vanbračne zajednice sa tuženim stekla sporne nekretnine, odnosno da nije dokazala na koji način su one stečene, zbog čega je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu. Takođe, s obzirom na to da je apelantkinja samo paušalno tražila isplatu iznosa od 65.000,00 KM na ime suvlasničkog dijela od ½ na pokretnim stvarima, odnosno da nije, u smislu odredbe člana 7 ZPP, iznijela činjenice i izvela dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Osnovni sud je, u skladu sa odredbom člana 239 ZPP, zaključio da apelantkinja nije dokazala osnovanost ni ovog dijela tužbenog zahtjeva. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je u vezi sa tužbenim zahtjevom, paušalno postavljen zbog čega takav zahtjev sud nije mogao do kraja ispitati (o kojoj imovini se radi, po kojem osnovu i koji iznos se traži), pa je odbio i alternativni tužbeni zahtjev. S obzirom na to da apelantkinja nije uspjela ni sa tužbenim, niti sa alternativnim tužbenim zahtjevom, Osnovni sud je tužiocu dosudio troškove postupka u skladu sa odredbom člana 119 ZPP i važećoj advokatskoj tarifi, dok je oslobodio apelantkinju plaćanja troškova parničnog postupka.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 003164 14 Gž 2 od 12. maja 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda u stavu I izreke, dok je u st. I i III izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ukazao da iz sadržaja apelantkinjine žalbe proizilazi da prvostepenu presudu pobija „u prvom stavu izreke“ zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje, Apelacioni sud je naveo da apelantkinja tvrdi da nije bila ravnopravna stranka u postupku, jer joj je uskraćeno pravo dokazivanja (pokretne imovine) budući da prvostepeni sud nije prihvatio njen prijedlog da se izvrši vještačenje vozila marke „mercedes E 280“, kao i prijedlog dokaza o tome da li su joj isplaćivani iznosi plate. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka (čl. 260 do 276 ZPP kojima je propisano sprovođenje dokaza vještačenjem) s obzirom na to da je apelantkinja na ročištu održanom 5. marta 2013. godine „zadržala pravo da predloži vještačenje na okolnosti vrijednosti vozila kao pokretne stvari...“, a da je predmetni automobil u međuvremenu otuđen-prodat. Dakle, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za vještačenje vozila, budući da je apelantkinja mogla sprovesti dokaz prezentovanjem sudu podataka o nabavnoj, odnosno prodajnoj cijeni tog vozila, ili da od suda zatraži da pribavi podatak o kupoprodajnoj cijeni ukoliko sama nije mogla dobiti taj podatak od kupca. Apelacioni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o uskraćivanju apelantkinjinog prava na dokazivanje koja pokretna imovina (i koje vrijednosti) je stečena u vanbračnoj zajednici, niti njenog prava da raspravlja pred sudom u pogledu konkretnog zahtjeva. Što se tiče dokaza o tome da li su joj isplaćivane plate koje su navedene u materijalnoj dokumentaciji, Apelacioni sud je naveo da se apelantkinja paušalno pozvala na povredu odredaba parničnog postupka u odnosu na povredu prava dokazivanja. Apelacioni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantkinja nije navela koja povreda je učinjena i kako je ona uticala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, zbog čega nema ovlašćenja da ocjenjuje postojanje bilo koje povrede osim onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

13. U vezi sa navodima o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Apelacioni sud je istakao da je u konkretnom sporu apelantkinja predložila i sprovela dokaze za koje je ocijenila da su dovoljni za utvrđenje relevantnih činjenica u kontekstu njenog konačno određenog tužbenog zahtjeva (od 4. novembra 2013. godine). Nakon ocjene sprovedenih dokaza, sud nije mogao utvrditi istinitost činjenica na koje se pozvala apelantkinja, te je zaključio da nema mjesta za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom odredaba Porodičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: PZ). S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je apelantkinja samo paušalno u žalbi istakla da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da stranke u vanbračnoj zajednici nisu stekle sporne nekretnine, te da prvostepeni sud nije mogao zaključiti da je predmetna nekretnina kupljena u toku trajanja vanbračne zajednice apelantkinje i tuženog njihovim sredstvima samo na osnovu činjenice upisa spornih nekretnina na tuženog. Naime, Apelacioni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da upis sporne nekretnine na tuženog (u vrijeme trajanja vanbračne zajednice stranaka) sam po sebi ne određuje njen status, kao imovinu stranaka stečenu u vanbračnoj zajednici njihovim radom i angažovanjem. Pri tome Apelacioni sud je istakao da se osnovanost apelantkinjinog zahtjeva u ovom sporu treba ocijeniti prema odredbama člana 237. u vezi sa članom 14. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) s obzirom na to da je navedeni zakon bio na snazi u vrijeme trajanja vanbračne zajednice parničnih stranaka. Imajući u vidu navedeno, na osnovu odredbe člana 335 ZPP, Apelacioni sud je odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu I izreke. S obzirom na to da apelantkinja nije pobijala prvostepenu presudu u st. II i III, prvostepena presuda je u tom dijelu ostala neizmijenjena.

14. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 003164 15 Rev od 7. avgusta 2020. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da u žalbenom postupku nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka, kao i da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Dalje, Apelacioni sud je naveo da povreda odredaba parničnog postupka, u smislu odredbe člana 349 stav 1 ZPP, podrazumijeva da je u žalbi ukazivano na povrede odredaba parničnog postupka, da je obrazloženo u čemu se ogleda povreda i kako je uticala na donošenje pravilne i zakonite presude, te da drugostepeni sud razloge i navode (iako su osnovani) nije prihvatio, ili ih uopšte nije ocijenio. Apelacioni sud je, međutim, istakao da je drugostepeni sud, u skladu sa odredbama čl. 330 i 340 ZPP, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pri čemu je naveo razloge zbog kojih je zaključio da su neosnovani apelantkinjini navodi, a ti razlozi se ne dovode u pitanje revizionim navodima. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud dao razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantkinjin zahtjev (kojim je tražila vještačenje vozila), odnosno obrazložio je da je apelantkinja mogla dokazivati svoj suvlasnički dio u sticanju konkretnog vozila sprovođenjem dokaza o nabavnoj, odnosno prodajnoj cijeni vozila. Takođe, drugostepeni sud je obrazložio zašto je u konkretnom slučaju neosnovana apelantkinjina tvrdnja o navodnom uskraćivanju prava na dokazivanje koja pokretna imovina je stečena u vanbračnoj zajednici, budući da je apelantkinja mogla od prvostepenog suda zatražiti da pribavi podatke o kupoprodajnoj cijeni konkretnog vozila.

15. Takođe, Apelacioni sud je zaključio da drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao na odredbe PZ kojima je propisano da je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa (član 14 PZ), odnosno da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini i da sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine (član 267 PZ). S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi da obaveza bračnih, odnosno vanbračnih partnera nije da dokazuju način sticanja, odnosno doprinos svakog pojedinačnog bračnog partnera u stečenoj imovini, već upravo suprotno - na apelantkinji (kao tužiteljki) je bio teret dokazivanja udjela u sticanju vanbračne imovine. Naime, prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu sud je vezan za tužbeni zahtjev, kao i za činjenice i navode koje je tužilac (u konkretnom slučaju apelantkinja) iznio, te svoju odluku da prihvati tužbeni zahtjev sud može zasnovati samo na navodima koje je tužilac iznio ukoliko su dokazani. U situaciji kada tužilac (u konkretnom slučaju apelantkinja) nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, onda snosi rizik nedokazanosti i gubi parnicu, zaključio je Apelacioni sud. Na kraju, Apelacioni sud je naveo da drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije prekoračio tužbeni zahtjev (nije povrijedio odredbu člana 349 stav 1 tačka 3) ZPP) s obzirom na to da je svojom odlukom odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu (stav I izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da su osporenim odlukama Apelacionog suda prekršena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela hronologiju parničnog postupka, te je istakla da joj u konkretnom postupku, suprotno zaključcima redovnih sudova, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, odnosno da joj je povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost. U vezi s tim je navela da prvostepeni sud nije prihvatio njen prijedlog za vještačenje vozila, dok su drugostepeni i revizioni sud odbili njenu žalbu i reviziju uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilnom primjenom procesnog prava pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i donio pravilnu i zakonitu odluku. Pored toga, apelantkinja navodi da je prvostepeni sud neosnovano odbio i njen prijedlog da izvede dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke S. T. uz obrazloženje da se on ne nalazi na spisku sudskih vještaka iako je navedeni vještak imenovan za stalnog sudskog vještaka (na osnovu rješenja Osnovnog i Apelacionog suda od 6. aprila 2012. godine). Apelantkinja je istakla da je konkretni parnični postupak u cjelini bio nepravičan na njenu štetu, te je predložila da se usvoji njena apelacija, utvrdi povreda prava na pravično suđenje, ukinu presude Apelacionog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje po njenoj žalbi.

b) Odgovor na apelaciju

17. Apelacioni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je odgovoreno na sve žalbene, odnosno revizione navode apelantkinje i da u svemu ostaje kod datih razloga u svojim presudama.

18. Opštinski sud je, takođe, naveo hronologiju predmetnog postupka i ukazao na sadržaj obrazloženja svoje odluke, te je istakao da je odluku donio uz dosljednu primjenu procesnog i materijalnog prava, kao i da je uzeo u obzir sve navode i dokaze koje je apelantkinja predložila. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantkinjina prava koja je navela u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tuženi je u odgovoru kratko naveo tok predmetnog postupka i apelacione navode za koje je istakao da su neosnovani, te je istakao da nisu povrijeđena apelantkinjina prava i da su redovni sudovi raspravili o svim činjenicama koje apelantkinja ističe u apelaciji. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 119. stav 1.

(1)Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 239.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 330.

Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 335.

Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 340 U obrazloženju presude, odnosno rješenja, Apelacioni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

21. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.

Član 267.st. 1. i 2.

(1)Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.

(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 003164 15 Rev od 7. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi apelantkinje protiv tuženog radi utvrđenja i podjele bračne tekovine iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u parničnom postupku koji je okončan presudom Apelacionog suda. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi i da joj je uskraćeno pravo na raspravljanje (onemogućeno izvođenje dokaza) i povrijeđeno njeno pravo na procesnu ravnopravnost.

31. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud razmotrio apelantkinjine revizione navode, koje ona ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentovane razloge zašto je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe PZ i ZPP. Takođe, Apelacioni sud je jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju, pri čemu je istakao da apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno nije dokazala svoj doprinos u sticanju sporne imovine. Apelacioni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno da su apelantkinjin tužbeni zahtjev odbili uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 14 i 267 PZ i odredbe čl. 8, 236 i 239 ZPP. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud zaključio da je drugostepeni sud ocijenio apelantkinjine žalbene navode koji se ponavljaju i u apelaciji, te da je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka, odnosno da apelantkinji nije uskraćeno pravo da dokazuje svoje navode, pri čemu je ocijenio i apelantkinjine navode u vezi sa određivanjem vještačenja vozila. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje presude utemeljili na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe PZ i ZPP a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

34. U vezi s prigovorima kojima apelantkinja ukazuje da joj je u osporenom postupku onemogućeno sprovođenje dokaza i ugrožena procesna ravnopravnost, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja navedene prigovore obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantkinjinim građanskim pravima onemogućili sprovođenje dokaza i ugrozili njenu procesnu ravnopravnost, tj. načelo ravnopravnosti strana u postupku.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je odbijen apelantkinjin tužbeni i alternativni tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe PZ i ZPP. Takođe, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizilazi da je apelantkinji u predmetnom postupku onemogućeno da ravnopravno učestvuje i raspravlja u postupku, zbog čega nije došlo do povrede načela ravnopravnosti strana u postupku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4629/20 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio