Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4359/20 („Voće Vis“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4359/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4359/20, rješavajući apelaciju koju je podnijelo „Voće Vis“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijelo „Voće Vis“ d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 108657 20 Gž od 1. oktobra 2020.

godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 108657 18 P od 2. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Voće Vis“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijelo je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 108657 20 Gž od 1. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 108657 18 P od 2. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i od tužitelja „Ujčić“ d.o.o. Zarečje, Slovenija (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 7. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužitelj su u periodu od 16. do 21. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 29. aprila 2022. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 108657 18 P od 2. marta 2020. godine obavezan je apelant da na ime duga isplati tužitelju iznos od 12.000,00 eura u protuvrijednosti u konvertibilnim markama na dan isplate po srednjem kursu Centralne banke BiH, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos svakog pojedinačnog računa (ukupno 12), preciznije navedenog u izreci presude (stav I izreke). Istom presudom (stav II izreke) utvrđeno je da ne postoji apelantovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 18.390,00 KM po osnovu naknade materijalne štete, te je apelantov prigovor kompenzacije odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu kojeg je tužitelj za apelantove potrebe u periodu od 8. aprila do 5. juna 2017. godine vršio prijevoz robe (narandže i limun) iz Španije do apelantovog sjedišta na tržnici Arizona. Osnovni sud je također utvrdio da je tužitelj u navedenom periodu za svaki izvršeni prijevoz apelantu uredno ispostavljao račune (ukupno 12), koje je apelant bio u obavezi da plati u roku od osam dana od dana isporuke robe. Utvrđujući da nije sporan sadržaj relevantne poslovne dokumentacije tužitelja na kojoj je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj ponuđenim dokazima nesporno dokazao da je u navedenom periodu izvršio prijevoz robe za apelantove potrebe i da mu apelant nije isplatio ukupan dug po ispostavljenim računima. Cijeneći da je po osnovu pojedinačnog prijevoza robe ugovorena cijena u iznosu od 1.000,00 eura, te da je tužitelj tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev tražeći da se isplata duga izvrši u protuvrijednosti u konvertibilnim markama, Osnovni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, udovoljio tužbenom zahtjevu na način kako je preciznije navedeno u stavu I izreke presude.

8. Osnovni sud je nadalje naveo da je apelant tokom postupka istakao prigovor kompenzacije potraživanja kojim je tražio da sud izvrši prebijanje njegovih potraživanja prema tužitelju na ime naknade štete nastale zbog truljenja voća iz isporuke od 27. maja 2017. godine, sa potraživanjem koje tužitelj ima prema njemu po osnovu cijene izvršenog prijevoza robe – voća u periodu od 11. aprila 2017. godine do 2. juna 2017. godine. Osnovni sud je obrazložio da ovaj prigovor ne može prihvatiti jer apelant nije ničim dokazao da je do truljenja voća došlo zbog tužiteljevog propusta prilikom prijevoza, odnosno nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tužitelja kao prijevoznika i štete nastale zbog „truljenja“ voća. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se u rješenju tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine na kojem je apelant zasnivao svoj kompenzacioni zahtjev „samo konstatira koja je to količina robe na kojoj je nastupila šteta zbog truljenja“, te da iz sadržaja navedenog rješenja „ne proizlazi utvrđenje uzroka truljenja voća zbog tužiteljevog propusta u prijevozu“. Stoga, Osnovni sud je zaključio da rješenje tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine nije relevantan dokaz na osnovu kojeg bi sud prihvatio apelantov prigovor prebijanja, niti je apelant ponudio druge relevantne dokaze na osnovu kojih bi sud utvrdio da postoji apelantovo potraživanje prema tužitelju u iznosu koji je apelant potraživao na ime naknade štete. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da je njegov zahtjev za prebijanje osnovan, bio u obavezi to i dokazati, shodno odredbama čl. 7. i 8. u vezi sa članom 123. ZPP-a, te u tom pravcu predložiti relevantne dokaze. Stoga, Osnovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantov prigovor kompenzacije odbio kao neosnovan. Odluku o kamatama i troškovima postupka Osnovni sud je obrazložio na stranici 7. obrazloženja presude.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 108657 20 Gž od 1. oktobra 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, a odbio apelantov prigovor kompenzacije potraživanja prema tužitelju kao neosnovan. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da su to tužiteljevi interni dokumenti kojim je nesporno dokazano da se tužitelj sa apelantom nalazio u ugovornom odnosu po osnovu kojeg je za apelantove potrebe prevozio robu iz Španije. Također, Apelacioni sud je naveo da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je apelantu isporučio robu u ugovorenom roku, te da apelant za izvršenu uslugu prijevoza robe, po osnovu uredno ispostavljenih računa (12 računa) u periodu od 8. aprila 2017. godine do 5. juna 2017. godine nije tužitelju platio, a ove činjenice među strankama nisu ni bile sporne. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje, prema mišljenju Apelacionog suda, nije navodima žalbe dovedeno u pitanje, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu primjenom odredaba člana 154. ZOO-a.

10. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja nije osnovan budući da iz dokaza na kojima je apelant zasnivao svoj zahtjev ne proizlaze činjenice iz kojih bi se moglo utvrditi da je apelant dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnje ili propuštanja tužitelja kao prijevoznika robe i nastale štete. Prema mišljenju Apelacionog suda, apelant je na ročištu bio dužan da izvedenim dokazima dokaže da iz predmetnog poslovnog odnosa postoji i apelantovo potraživanje prema tužitelju te tužiteljeva obaveza na isplatu po osnovu nastale štete na isporučenoj robi. U vezi s tim, Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio rješenje tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine budući da, prema mišljenju Apelacionog suda, iz sadržaja navedenog rješenja proizlazi da je apelant odbio da, u skladu s Pravilnikom o metodama uzimanja uzoraka i vršenja hemijskih i fizičkih analiza (u daljnjem tekstu: Pravilnik), sačini zapisnik o izvršenom pregledu robe i utvrđenom stanju i uzroku truljenja isporučene robe. Apelacioni sud smatra da je apelant na taj način propustio da dokaže postojanje uzročno-posljedične veze između radnje ili propuštanja tužitelja kao prijevoznika i nastale štete na isporučenoj pošiljci, odnosno da dokaže da nije primio robu ugovorene kvalitete.

11. Apelacioni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud naveo jasne razloge za svoju odluku, zasnovane na pravilnoj ocjeni materijalnog dokaza, tj. rješenja tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine, kao i svih izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe procesnog prava i materijalnog prava (154. ZOO-a), zaključujući da apelant nije dokazao da je njegov prigovor kompenzacije osnovan (član 7. stav 1. u vezi sa članom

123. ZPP-a).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjima i dokazima koje je apelant predložio, a iz kojih se, prema apelantovom mišljenju, mogao izvesti zaključak o osnovanosti apelantovog prigovora kompenzacije, odnosno apelantovog potraživanja prema tužiocu zbog štete koju je pretrpio na robi koju je tužitelj za apelanta prevozio. Apelant se poziva na odredbe ZPP-a (čl. 7. stav 1. i 8.) navodeći da je ocjena dokaza, a prvenstveno rješenja tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine, bila proizvoljna i na njegovu štetu. Naime, apelant smatra da je navedenim rješenjem dokazao činjenicu da voće tokom transporta nije bilo dovoljno „pothlađeno“, te da je nastupila šteta „u vidu truhle robe“. Apelant, također, navodi da su u rješenju tržišnog inspektora od 8. septembra 2017. godine detaljno obrazložene sve okolnosti slučaja, koje redovni sudovi nisu s pažnjom cijenili. Apelant navodi da u konkretnom slučaju ne osporava postojanje tužiteljevog potraživanja, ali smatra da je njegov prigovor kompenzacije osnovan jer tužitelj ničim nije dokazao da „zbog neadekvatnog prijevoza robe“ nije nastupila šteta na isporučenoj robi. Stoga, apelant smatra da su osporene presude proizvoljne jer nisu u saglasnosti sa dokazima koje je apelant izveo, a kojim je, suprotno stavu redovnih sudova, dokazao da je osnovan njegov prigovor kompenzacije potraživanja koja ima prema tužitelju zbog štete nastale na robi.

b) Odgovor na apelaciju

13. Apelacioni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, koja je donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Apelacioni sud smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud je naveo da apelant povredu prava navedenih u apelaciji obrazlaže, u suštini, istim navodima koje je isticao u prvostepenom i drugostepenom postupku, koje navode je prvostepeni sud ispitao i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a dao jasne razloge koje je kao pravilne i potpune prihvatio i Apelacioni sud. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 108657 20 Gž od 1. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

27. Ustavni sud je također u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, tačka 78).

28. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud udovoljio tužiteljevom zahtjevu i obavezao apelanta da mu isplati dug po osnovu ugovorene cijene izvršenog prijevoza robe, te da je u obrazloženju presude, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, dao jasne razloge o tome zašto smatra da apelantov prigovor kompenzacije nije osnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP-a i primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdili relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te jasno i argumentirano obrazložili zaključak da prigovor kompenzacije nije osnovan jer apelant izvedenim dokazima nije uspio da dokaže uzročnu vezu između štete čiju naknadu potražuje i tužiteljevog nezakonitog postupanja prilikom prijevoza robe, pozivajući se i na relevantne odredbe ZPP-a i ZOO, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant ponavlja tvrdnje koje je isticao tokom postupka, a koje su cijenili redovni sudovi i dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog postupka. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a na kojima su zasnovane osporene presude, te apelantove prigovore u kontekstu primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ne uočava da su redovni sudovi postupali suprotno pravilima procesnog prava u segmentu ocjene dokaza i primjene pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o tome dali dovoljna i jasna obrazloženja, te u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, niti može izvesti zaključak da su apelantovi prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i argumentirana, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostala prava

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantov prigovor kompenzacije potraživanja prema tužitelju cijeneći da apelant tokom postupka nije uspio dokazati navode na kojima je zasnivao prigovor, niti uzročno-posljedičnu vezu između potraživane naknade štete i tužiteljeve odgovornosti za štetu, što je bio razlog da se prigovor kompenzacije odbije kao neosnovan.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4359/20 („Voće Vis“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio