Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/22 (A.Dž.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2172/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. listopada 2022. godine, u predmetu broj AP-2172/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. Dž, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Dž.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 020935 22 Gž 4 od 7. travnja 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Dž.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 020935 22 Gž 4 od 7. travnja 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 13. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 I 020935 22 Gž 4 od 7. travnja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 I 020935 10 I od 17. studenog 2021. godine.
2. Rješenjem o namirenju Općinskog suda od 17. studenog 2021. godine, u ovršnom postupku koji je pokrenuo tražitelj ovrhe (Raiffeisen bank d.d. BiH) protiv apelanta kao ovršenika, na temelju pravomoćne Presude Općinskog suda od 7. listopada 2003. godine, određeno je da se iz novčanog iznosa dobivenog prodajom apelantove nekretnine, u cijelosti namiruje tražitelj ovrhe na način kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 7. travnja 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i navedeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je u konkretnom slučaju trebalo prvo namiriti potraživanje Porezne uprave, pa tek onda potraživanje tražitelja ovrhe. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tražitelj ovrhe upisan sa založnim pravom na prvom mjestu, dok je Porezna uprava upisana tek na šestom mjestu založnih vjerovnika. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je Porezna uprava 22. studenog 2021. godine primila navedeno rješenje o namirenju, te da nije osporavala to rješenje, što znači da je smatrala da je rješenje pravilno. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je trebalo namiriti potraživanje tražitelja ovrhe samo u odnosu na glavni dug, a s ostatkom iznosa Poreznu upravu, budući da je odredbama članka 98. stavak (1) Zakona o ovršnom postupku propisan redoslijed namirenja iz iznosa dobivenog prodajom, te da prvostepeni sud postupio u skladu sa tom odredbom.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ponavlja navode koje je iznio i tokom postupka i ističe da je osporeno rješenje zasnovano na povredama procesnog i materijalnog prava, te da se njime omogućava neosnovano bogaćenje tražitelja ovrhe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i učinkovit pravni lijek
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnome postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao ovršenik u ovršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o ovrsi na temelju pravomoćne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obveze“, već da su ona utvrđena ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, apelant ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i apelantovi navodi o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine .
9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju ovršne isprave u situaciji kad ovršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obvezu, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda kojima osporava redoslijed namirenja tražitelja izvršenja, nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze, koji bi ukazali da je ovo miješanje bilo neproporcionalno cilju koji se želi ostvariti. S obzirom na to, te imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su dali redovni sudovi u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić