Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/22 (S. Z.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u imovinu
- Radni spor
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Kolektivni ugovor
- Legitiman cilj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1466/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022, u predmetu broj AP-1466/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Semira Zajmović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Semira Zajmović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 435476 21 Rev od 13. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Semira Zajmović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Kenan Masleša advokat iz Konjica, podnijela je 27. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 435476 21 Rev od 13. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 435476 16Rsž od 9. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 435476 14 Rs od 12. maja 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 435476 14 Rs od 12. maja 2016. godine obavezana je tužena (Razvojna banka Federacije BiH) da apelantkinji, na ime razlike plata za period od 15. maja 2011. godine do 15. januara 2015. godine isplati ukupan iznos od 47.788,78 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže naznačene izrekom predmetne presude, da za apelantkinju izvrši uplatu pripadajućih doprinosa nadležnom Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu i da joj naknadi troškove postupka, ali je odbijen zathjev za te isplatu zakonskih zateznih kamata na te troškove.
3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 12. maja 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 435476 16Rsž od 9. jula 2021. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje, dok je u preostalom dijelu (kojim je odbijen zahtjev apelantkinje za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove postupka) prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je u utuženom periodu apelantkinja bila zaposlenik tužene na radnom mjestu Saradnik za knjigovodstvo, koji spada u prvu grupu poslova u skladu sa Pravilnikom o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) sa IV stepenom stručne spreme. Takođe, da nije sporno ni da je tužena obračunavala i isplaćivala platu primjenom osnovice prema vlastitoj odluci u visini od 375,00 KM, da je članom 6. Ugovora o radu od 6. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) utvrđeno da poslovi apelantkinje spadaju u prvu grupu poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,5, pa da je tužena u utuženom periodu vršila obračun i isplatu plaće shodno zaključenom Ugovoru i shodno odredbama Pravilnika. Dakle, Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tužene ukazuje da prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinje. Naime, iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelantkinji pripada pravo na obračun i isplatu razlika plata prema odredbama člana 25. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), ali prema koeficijentu složenosti 2,5 prema Ugovoru (kombinacija parametara) što nije pravilno. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz tabela u prilogu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 22. aprila 2015. godine proizlazi da je nalaz u svim varijantama obračunat po koeficijentu 2,5 iz Ugovora (koji je, dakle, najviši koeficijent iz treće grupe složenosti poslova po GKU, od 1,7-2,5). Naime, da obračun nije izvršen (niti je vještak imao taj zadatak) po najnižem koeficijentu 1,7 iz treće grupe složenosti poslova koji bi, prema članu 26. GKU, pripadao apelantkinji, zbog čega taj sud nije imao uporište u izvedenim dokazima da preinači prvostepenu presudu na način da dosudi eventualnu razliku po najnižem koeficijentu treće grupe. Naprijed navedeno iz razloga što vještak nije mogao da kombinuje parametre na način da primijeni koeficijent 2,5 iz Ugovora (koeficijent 2,5 je ujedno najviši koeficijent iz treće grupe složenosti po GKU), te da taj koeficijent množi sa osnovicom iz člana 25. GKU, jer se plata utvrđuje prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, a ne njihovom kombinacijom, što je takođe razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 22. aprila 2015. godine apelantkinja nije imala primjedbi, da je na osnovu istog precizirala svoj tužbeni zahtjev, te da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i mišljenje navedenog vještaka stručnim. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je vještak predmetni nalaz i mišljenje izradio prema datom zadatku od strane punomoćnika parničnih stranaka, shodno zapisniku sa pripremnog ročišta od 19. januara 2015. godine.
5. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. jula 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 435476 21 Rev od 13. januara 2022. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni zaključak drugostepenog suda, budući da nije moguć obračun plate sa parametrima iz različitih osnova. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da obračun plata po GKU, kao najpovoljnijem izvoru prava, kako je tražila apelantkinja, pretpostavlja određeni koeficijent u propisanom rasponu za određenu grupu, te da apelantkinja nije dokazala da joj za poslove iz treće grupe (za koju je propisan koeficijent 1,7 do 2,5) pripada koeficijent 2,5 po kojem je vršen obračun razlike plate. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja nije predlagala vještačenje po koeficijentu 1,7 (najmanjem za tu grupu), kako bi se u nedostatku dokazanosti određenog pripadajućeg koeficijenta mogao primijeniti najniži koeficijent određene grupe. Dakle, Vrhovni sud je naveo da, kako apelantkinja nije predložila vještačenje i po manjem koeficijentu, nije dokazala relevantnu činjenicu za primjenu prava, pa da se, dakle, ne radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka, kako neosnovano smatra apelantkinja.
Apelacioni navodi
6. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je u suštini ponovila navode koje je iznosila i tokom parničnog postupka, pa između ostalog, navodi da „nije ni tražila primjenu Ugovora“ kao posebnog izvora radnog prava prilikom obračuna, pa da je stoga očigledno pogrešno postupanje Kantonalnog suda, ali i vještaka finansijske struke koji je nalaz sačinio „pogrešno primjenjujući koeficijent 2.5“. Osim toga, smatra da nije pravilan ni stav Kantonalnog suda da „nije imao dovoljno podataka iz kojih bi utvrdio razlike plate za apelantkinju“ (prema koeficijentu 1,7), jer je taj sud mogao „koristeći prosti matematički obračun, pomažući se običnim kalkulatorom, s obzirom da su ti podaci dati u nalazu i mišljenju vještaka, utvrditi razlike plata po koeficijentu 1,7“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu u štetu. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratksom društvu“, a apelantkinja nije pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić