Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1489/22 (R.Č.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Tužba
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1489/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1489/22, rješavajući apelaciju koju je podnio R. Č,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. Č.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 028217 19 Uvp od 2. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 30. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 028217 19 Uvp od 2. decembra 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028217 17 U od 4. novembra 2017. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 U 028217 17 U od 4. novembra 2017. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 21. jula 2004. godine.

3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda od 4. novembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 028217 19 Uvp od 2. decembra 2021. godine odbio zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je najprije ukazao da je odredbama člana 18. stav (1) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se upravni spor pokreće tužbom, dok je odredbama stava (2) navedenog člana zakona propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, kada u spisu predmeta nema dostavnice kojom bi se dokazala dostava pismena, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i drugim sredstvima, što se utvrđuje u postupku saglasno odredbama člana 96. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Stoga, Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada nema dokaza da je konačni upravi akt lično dostavljen stranci, što je slučaj u konkretnom predmetu, rok od 30 dana za podnošenje tužbe kojom se pokreće upravni spor počinje da teče od dana kada je stranka očigledno saznala za doneseni akt i sadržaj istog, što je faktičko pitanje koje treba utvrditi u postupku i tako utvrđeni datum izjednačiti sa datumom lično izvršene dostave. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio upoznat sa sadržajem osporenog rješenja Federalnog ministarstva od 21. jula 2004. godine već u preinačenoj tužbi od 2. avgusta 2010. godine (u parničnom postupku koji se po tužbi apelanta vodio pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 17 0 P 004258 12 P) u kojoj je predmetno rješenje navedeno kako po broju, tako i po njegovom sadržaju, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je 2. avgust 2010. godine uzeo kao dan koji je izjednačio sa datumom lično izvršene dostave predmetnog rješenja apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju Presude Općinskog suda broj 17 0 P 004258 12 P3 od 26. oktobra 2012. godine, na strani 3. navedene presude, kao dokaz apelanta navedeno rješenje Federalnog ministarstva od 21. jula 2004. godine, a na strani 4. iste presude je konstatovano da je među strankama nesporno da je Federalno ministarstvo odbrane, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, donijelo rješenje od 21. jula 2004. godine kojim je navedena žalba odbijena kao neosnovana. Stoga, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanta da je za osporeno rješenje saznao tek 30. januara 2017. godine (kada mu je isto dostavljeno po njegovom zahtjevu za pristup informacijama od 17. januara 2017. godine). Dakle, budući da u predmetnom spisu nema dokaza da je apelantu predmetno rješenje, kako to on tvrdi, uručeno 30. januara 2017. godine, pravilno je prvostepeni sud blagovremenost predmetne tužbe utvrđivao shodno tome kada je apelant očigledno saznao za doneseni akt i njegov sadržaj (što je očito 2. februar 2010. godine). Konačno, Vrhovni sud je zaključio da, kako je apelant predmetnu tužbu podnio 24. februara 2017. godine, a saznanje o osporenom rješenju imao već 2. avgusta 2010. godine, to je očigledno da je apelant propustio da, u smislu odredbi člana 18. stav (2) ZUS blagovremeno podnese tužbu protiv osporenog upravnog akta, radi čega je predmetnu tužbu trebalo odbaciti u skladu sa odredbama člana 18. ZUS.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da mu rješenje Federalnog ministarstva od 21. jula 2004. godine nije dostavljeno shodno relevantnim odredbama ZUP, te da je za isto saznao tek 30. januara 2017. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku, u kojem je njegova tužba odbačena jer nije blagovremeno podnesena, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, pravo na efikasan pravni lijek, te pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZUP i ZUS, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda od 4. novembra 2019. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i prava na imovinu i prava na efikasan pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1489/22 (R.Č.) | Sudska praksa | Aktio