Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1343/22 (L. Č.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1343/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1343/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Luka Čuljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Luka Čuljak protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001199 22 od 1. februara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001199 22 od 1. februara 2022. godine.

2. Naredbom Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) od 4. oktobra 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom krivične prijave koju je apelant podnio protiv M.M. (da je na njega pucao iz pištolja), jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo.

3. Rješenjem Glavnog okružnog javnog tužioca u Trebinju (u daljnjem tekstu: Glavni tužilac) od 29. decembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv naredbe Okružnog javnog tužilaštva od 4. oktobra 2021. godine.

4. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva od 1. februara 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor protiv navedenog rješenja Glavnog tužioca.

5. U obrazloženju osporene odluke Republičko javno tužilaštvo je navelo da je pravilan zaključak postupajućeg tužioca koji je, odlučujući da ne provodi istragu u konkretnom predmetu, zaključio da iz spisa očigledno proizlazi da ne postoji osnov sumnje da je prijavljeni učinio krivično djelo. S tim u vezi, Republičko javno tužilaštvo je navelo da nijedan od saslušanih svjedoka nije niti u jednom dijelu ukazao da postoji osnov sumnje da je prijavljeni kritične prilike pucao iz svog pištolja, navodno ispalivši jedan metak u vazduh, odnosno jedan metak u zemlju na udaljenost od oko 25 metara gdje je stajao apelant. Također je navedeno da iz uvjerenja PS Nevesinje, proizlazi da prijavljeni nema registrovano oružje, kao i da je vještačenjem nesporno utvrđeno odsustvo barutnih čestica na rukama prijavljenog, dok je vještak prisustvo barutnih čestica koje su nađene na jakni i trenerci prijavljenog obrazložio mogućnošću prisustva istih od dodira sa vještačkim đubrivom, bojom, lakovima, rastvaračem hemikalija itd.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su tužilaštva odlukama o nesprovođenju istrage protiv prijavljenog arbitrarno i paušalno odlučila, jer su po apelantovom mišljenju bili ispunjeni uslovi za njegovo procesuiranje, s obzirom da „evidentno postoje osnovi sumnje“ za radnje u ovom postupku. Zbog toga apelant smatra da je podvrgnut ponižavajućem tretmanu kao pojedinac, jer je na ovaj način grubo ponižavan pred drugima, naročito u mjestu Sopilja, Općina Nevesinje. Konačno, apelant smatra da mu nije omogućen siguran, miran i dostojanstven život u Sopilji, te da se nad njim vrši sistemska diskriminacija u vezi sa pravom na život i pravom da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Razimatrajući pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave protiv trećeg lica, a ne kao osoba protiv koje postoji „krivična optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi npr. odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP 3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

9. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu da član 2. Evropske konvencije garantuje pravo na život, uključujući i pozitivne obaveze države u vezi s tim pravom (između ostalog i provođenje djelotvorne istrage u slučaju da je neko lišen života), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi pokrenulo pitanje poštivanje apelantovog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Stoga su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u periodu rata. U vezi procesnih garancija člana 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja nameće državi obavezu da efikasno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Međutim, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra kako apelacioni navodi ni na koji način ne ulaze u opseg prava iz člana 3. Evropske konvencije, te da se stoga ne može pokrenuti ni pitanje provođenja djelotvorne istrage u takvom slučaju. Stoga su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U odnosu na navode o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud doslijedno podržava, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Budući da je apelant naveo da je diskriminisan u vezi sa pravom na život i pravom da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, imajući u vidu da je već utvrđeno da su ti navodi ratione materiae nedopustivi, slijedi da je i navod o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s ovim pravima također ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1343/22 (L. Č.) | Sudska praksa | Aktio