Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1461/22 (Općina Maglaj)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1461/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1461/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Općina Maglaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Maglaj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Mal 017816 22 Gž od 3. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Maglaj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Maglaj, podnijela je 28. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Mal 017816 22 Gž od 3. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 Mal 017816 21 Mal od 24. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelantica je obavezana isplatiti tužiocu (D.P.) na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te mu naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je šteta tužiocu prouzrokovana na način da je vožnjom automobila kroz područje Općine Maglaj na magistralnoj cesti M-17 tužilac udario u psa lutalicu koji je u momentu nesreće naglo istrčao na magistralnu cestu. Također, da je hvatanje i zbrinjavanje takvih pasa lutalica sastavni dio komunalne djelatnosti jedinica lokalne samouprave (općina i gradova), iz čega je prvostepeni sud izveo zaključak o postojanju odgovornosti apelantice za nastanak štete shodno članu 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, da je prvostepeni sud utvrdio da tužilac nije imao tehničku mogućnost izbjegavanja kontakta sa psom, te da brzina vozila nije imala uticaja, niti da je tužilac mogao izbjeći nalet psa. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao da je shodno odredbama čl. 27., 28. i 30. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH i čl. 3., 4. tačka 17) i 6. Zakona o komunalnim djelatnostima ZDK obavljanje poslova skupljanja i zbrinjavanja napuštenih životinja u nadležnosti apelantice kao jedinice lokalne samouprave, zbog čega je apelantica i odgovorna za njihovo obavljanje. Također, da je pravilno zaključio prvostepeni sud da navedene poslove jedinica lokalne samouprave može sama organizovati ili povjeriti ugovorom drugoj pravnoj osobi, ali da time ne može isključiti svoju odgovornost za štetu koja bi proistekla iz propusta u njihovom obavljanju. Nadalje, da je tačno da se štetni događaj desio na magistralnoj cesti M-17 kojom upravlja drugi pravni subjekt, ali da za štetu koju druge osobe pretrpe u vezi sa obavljanjem poslova zbrinjavanja napuštenih životinja odgovara jedinica lokalne samouprave po prinicipu pretpostavljene krivice iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Također, da apelantica nije izvodila dokaze koji se odnose na to da nije bilo propusta u obavljanju poslova zbrinjavanja napuštenih životinja ni sa njene strane, ni sa strane pravne osobe kojoj su ti poslovi povjereni, odnosno da je do štete došlo bez njene krivice. Konačno, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da nema doprinosa tužioca nastanku štete, jer je vještak saobraćajne struke u svom iskazu naveo da tužilac nije imao mogućnost izbjegavanja kontakta sa psom, te da brzina vozila nema uticaja, kao i da ne bi mogao izbjeći nalet psa. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo i da apelantica nije predložila izvođenje dokaza na ovu okolnost, zbog čega neosnovano u žalbi ukazuje da je tužilac ipak trebao imati dužnu pažnju u pokretu, dozvoljenom brzinom mogao kontrolisati i izbjeći ili ublažiti doticaj sa psom, odnosno ne počiniti sam sebi eventualnu i nastalu štetu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, između ostalog, navodi da nije pasivno legitimisana u predmetnoj stvari zbog toga što se predmetna nesreća dogodila na magistralnoj cesti M-17 kojom upravlja drugi pravni subjekt. Također, da je predmetna šteta nastala od opasne stvari, tj. automobila, te da je tužilac zapravo odgovoran za njezin nastanak, s obzirom na to da se trebao pridržavati saobraćajnih znakova i prilagoditi brzinu kretanja kroz naseljeno mjesto, a koja u konkretnom slučaju nije utvrđena, te da je trebao voziti sa dužnom pažnjom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (ibid, AP 992/15), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić