Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/22 (A. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1481/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1481/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Amel Matoruga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amel Matoruga protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 432938 21 Rsž 2 od 14. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amel Matoruga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 432938 21 Rsž 2 od 14. marta 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je poništena odluka o otkazu ugovora o radu od 14. aprila 2014. godine, dok je tuženom (INTRADE-PHARM d.o.o. Sarajevo) naloženo da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima koji je obavljao kod tuženog, počevši od 1. maja 2014. godine pa nadalje, te da apelantu isplati naknade plate za period od 1. maja 2014. do 31. oktobra 2014. godine u određenom novčanom iznosu sa pripadajućom razlikom doprinosa za PIO od 1. maja 2014. do 31.oktobra 2014. godine. Također, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant potraživao naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla, prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i rad u dane praznika za period od 1. novembra 2011. do 30. aprila 2014. godine. Konačno, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je potraživao naknadu za godišnji odmor za 2011., 2012. i 2013. godinu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u odnosu na potraživanje razlike naknade za prijevoz za utuženi period utvrdio da je tuženi isplaćivao apelantu ovu naknadu u iznosu od 53,00 KM mjesečno, osim za vrijeme provedeno na bolovanju od decembra 2013. do aprila 2014. godine. Također, da prvostepeni sud nije udovoljio zahtjevu apelanta u pogledu isplate razlike između isplaćivane naknade i cijene mjesečne karte na relaciji Ilijaš-Sarajevo-Ilijaš (83,00 KM), jer apelant nije dokazao činjenicu prebivališta. Nadalje, da je prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade za prekovremeni rad, noćni rad i rad u dane vikenda u utuženom periodu, s obzirom na to da tužni nije vodio evidenciju prisustva apelanta na radu.
4. Također, da je na osnovu iskaza svjedoka i apelanta utvrdio da je apelant radio kao noćni čuvar, i da se za vrijeme njegovog rada vršila preraspodjela radnog vremena, odnosno, rad u smjenama, zbog čega se navedeni rad ne može smatrati prekovremenim, kao ni noćnim, te da prvostepeni sud nije našao ostvarene sate na ime rada vikendom. Konačno, da je prvostepeni sud odbio potraživanje apelanta u odnosu na regres za 2012. i 2013. godinu, s obzirom na da je utvrđeno da je tuženi isplaćivao ovu naknadu radnicima lično, na ruke, kao i da je prosječni iznos isplaćene naknade bio od oko 830,00 KM do 850,00 KM, i da je u odnosu na obračun razlike ove naknade prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, utvrđeno da razlika po ovom osnovu nema (pored toga, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na regres za 2011. godinu sa obrazloženjem da je apelant zasnovao radni odnos u novembru 2011. godine, te da shodno tome za ovu godinu nije ni ostvario pravo na ovu naknadu). U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije tačno i pravilno utvrdio činjenice koje se tiču ostvarenja prava na naknadu za prekovremeni, rad i rad u dane vikenda, jer apelant nije pružio dokaze da je u obavljanju poslova čuvara imao ostvarene prekovremene sate ili sate noćnog rada, niti to proizlazi ni iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, jer je riječ o poslovima koji zbog svoje prirode zahtijevaju preraspodjelu radnog vremena, pa se pitanje u pogledu ove naknade ne može ni postaviti. Konačno, da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na 2011. godinu, jer s obzirom na datum zasnivanja radnog odnosa apelant ovo pravo nije mogao ni ostvariti, dok je za 2012. i 2013. godine utvrđeno da je tuženi radnicima uplatio iznos od 830,00 KM; zbog čega ne postoji razlika između isplaćenog regresa i visine regresa koji apelantu pripada na osnovu odredbe člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Zakona o radu kada su odbili dio njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade za prekovremeni, rad i rad u dane vikenda i regres za 2011., 2012., i 2013. godinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić