Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/22 (D.J.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1493/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1493/22, rješavajući apelaciju koju je podnio D. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. J.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 427439 20 Gž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sabina Hota Ćatović advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 427439 20 Gž od 17. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 427439 14 P od 18. februara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 18. februara 2020. godine je utvrđeno da bračnu stečevinu parničnih stranaka čini trosoban stan u Sarajevu, pobliže opisan u izreci presude, slijedom čega je apelant kao tuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica (S.J.) upiše kao suvlasnik navedene nekretnine sa suvlasničkim dijelom od 1/2 (stav I), te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis tužiteljica kao suvlasnice sa dijelom od 1/2 na predmetnoj nekretnini (stav II). Istom presudom odbijen je i osnovni i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da bračnu stečevinu parničnih stranaka sa udjelom tužiteljice u sticanju iste od 1/2 čine stvari pobliže opisane u izreci (stav III), kao i osnovni i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da dugovanje tužiteljice po neplaćenom kreditu u određenom novčanom iznosu predstavlja zajedničku obavezu parničnih stranaka, slijedom čega bi se apelant obavezao isplatiti apelantici određeni novčani iznos na ime 1/2 svog dijela obaveze po neplaćenom kreditu (stav IV). Također, odbijen je i osnovni i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da pokretne stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djece, a koje su pobliže opisane u izreci, pripadaju tužiteljici kojoj je povjereno čuvanje i odgoj zajedničke malodobne djece (stav V). Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da sud utvrdi da bračnu stečevinu parničnih stranaka čini trosoban stan u Sarajevu (iz stava I), i to sa udjelom sticanja apelanta od 3/4 i tužiteljice 1/4, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da upiše apelanta sa pravom suvlasništva u dijelu 3/4 i tužiteljicu sa pravom suvlasništva od 1/4 (stav VI). Konačno, određeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (stav VII).
3. Presudom Kantonalnog suda od 17. novembra 2021. godine uvažena je žalba tužiteljice, prvostepena presuda je ukinuta u st. III, IV, V i VII izreke i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Istom presudom je odbijena žalba apelanta kao neosnovana i prvostepena presuda u st. I, II i VI izreke je potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, suprotno navodima žalbe apelanta, prvostepeni sud pravilno zaključio da trosoban stan u Sarajevu ulazi u režim bračne stečevine tužiteljice i apelanta, zato što je nesporno utvrđeno da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, u kojoj su obje stranke bile zaposlene i ostvarivale redovne mjesečne prihode. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da smatra irelevantnim od kojih sredstava je kupljen predmetni stan u situaciji kada je isti stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice, u kojoj je postojala zajednička volja bračnih partnera za kupovinu stana, odnosno za sticanje zajedničke imovine kao bračne stečevine. Također, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da pitanje garsonijere (za koju apelant navodi da je kupio prije zaključenja braka i da ista predstavlja njegovu posebnu imovinu), tj. da li je ista bila posebna imovina apelanta, ili je stečena uz finansijsku pomoć tužiteljice, nije bitno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, jer se ista ne može smatrati bračnom stečevinom, s obzirom da u momentu razvoda braka više nije ni postojala. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je navedena garsonijera, iako je formalno kupljena prije zasnivanja bračne zajednice apelanta i tužiteljice, ista zapravo kupljena za potrebe rješavanja pitanja navedene bračne zajednice, u kojoj su živjeli zajedno od momenta zaključenja braka do kupovine većeg, tj. predmetnog stana. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio protivtužbeni zahtjev apelanta, s obzirom na to da važeći Porodični zakon Federacije BiH ne poznaje mogućnost utvrđivanja doprinosa u sticanju imovine kao bračne stečevine, već u članu 252. stav (1) određuje da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako se nisu drugačije dogovorili (stav (2) istog člana), te da apelant nije dokazao da je između njega i tužiteljice postojao bračni ugovor kojim su isti drugačije uredili svoje imovinske odnose.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona Federacije BiH. S tim u vezi apelant je ukazao da je u svojstvu kupca 29. januara 2002. godine zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bila garsonijera za cijenu od 24.000,00 KM, koju je isplatio prodavcu, tj. tri mjeseca prije zaključenja braka (27. aprila 2002. godine), u koju se tužiteljica uselila tek po zaključenju bračne zajednice. Također, da je u toku trajanja braka navedenu garsonijeru prodao, i zatim, istog dana kupio predmetni stan i isplatio cijenu navedenu u ugovoru. U vezi s tim apelant navodi postojanje volje da se kupi stan nije identično postojanju volje za sticanje zajedničke imovine, naročito na način da sva do tada posebna imovina postane na taj način i zajednička. Konačno, apelant smatra da je takav nedostatak volje kod njega demonstriran činjenicom da upravo u zaključivanju kupoprodajnog ugovora učestvuje samo onaj bračni partner koji je prodao svoju posebnu imovinu, na taj način pokazujući da ne želi da njegova ranije stečena posebna imovina sada bude tretirana kao zajednička imovina oba bračna druga.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona Federacije BiH, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta (koje ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić