Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/22 (J. L. i M. G.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1498/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1498/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jelena Lukić i Miroslav Gavrilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jelena Lukić i Miroslav Gavrilović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 119936 21 Gž od 9. februara 2022.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Lukić i Miroslav Gavrilović (u obrascu apelacije je očigledno omaškom navedeno „Miroslava“, jer iz odluka redovnih sudova i teksta apelacije proizlazi da je riječ o „Miroslavu“ (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnijeli su 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 119936 21 Gž od 9. februara 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, obavezan je tuženi („Brčko osiguranje“ d.d. Brčko) da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 14.200,00 KM i na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 283,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Također, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Konačno, obavezan je tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.735,50 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da se na području naseljenog mjesta Suvo Polje, 7. avgusta 2018. godine, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je N.D, upravljajući vozilom marke „Mercedes“, koje je osigurano kod tuženog, postupao suprotno članu 36. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti), na način da je otpočeo radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju. Zatim, utvrđeno je da je usljed navedenog propusta došlo do kontakta navedenog vozila sa vozilom marke „Ford“ (vlasništvo apelanta), kojim je upravljala apelantica, koji je bio u završnoj fazi preticanja, te da je radnja preticanja neposredno prije i na mjestu saobraćajne nesreće bila zabranjena saobraćajnim znakom. Također, utvrđeno je da je brzina kretanja vozila „Ford“ bila oko 74,30 km/h, dok je brzina vozila „Mercedes“ bila oko 20 km/h, te da je apelantica uočenu opasnost mogla izbjeći forsiranim kočenjem da se kretala brzinom manjom ili jednakoj 51,40 km/h. Konačno, utvrđeno je da je presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 7. novembra 2019. godine N.D. oglašen krivim i da mu je izrečena uslovna kazna u trajanju od tri godine.
4. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao na odredbu člana 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (stav (1), i da će, kada je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja (stav (2). Uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i način nastanka saobraćajne nezgode, Apelacioni sud je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da su oba učesnika saobraćajne nesreće doprinijela njenom nastanku u podjednakom procentu od 50 %. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud trebao usvojiti zahtjev kojim su tražili naknadu troškova punomoćnika na ime putovanja, odnosno upotrebe vlastitog automobila na relaciji Bijeljina-Brčko-Bijeljina, kao i dosuditi im troškove nagrade punomoćnika zbog odsustva iz kancelarije, odnosno nagrade paušala u iznosu od 25 %, o čemu je dao detaljno obrazloženje (vidi, str. 7-8. osporene odluke), uz pozivanje na usaglašeno pravnom shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. januara 2014. godine i na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP-1398/14 od 11. jula 2017. godine.
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da redovni sudovi nisu imali uporišta u zakonu da utvrde doprinos apelantice u predmetnoj saobraćajnoj nesreći na način na koji su to naveli u svojim odlukama, jer joj stavljaju na teret propuste u saobraćaju koji nisu u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nesrećom. Također, apelanti smatraju da su redovni sudovi trebali dosuditi punomoćnicima apelanata troškove koji se odnose na upotrebu vlastitog vozila na relaciji Bijeljina- Brčko-Bijeljina radi
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju ustavnih prava koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Ustavni sud zapaža da apelanti u suštini ponavljaju iste navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. Iz osporene presude, međutim, proizlazi da da je Apelacioni sud u obrazloženju dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava kako po pitanju doprinosa apelanata saobraćajnoj nezgodi, tako i po pitanju troškova postupka. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić