Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1516/22 (J.T.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prekršaj
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1516/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1516/22, rješavajući apelaciju koju je podnio J. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. T.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 109099 22 Pžp od 14. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmina Šarić Hasanović advokat iz Bihaća, podnio je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 109099 22 Pžp od 14. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 109099 20 Pr od 21. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 21. januara 2022. godine apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 220. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), te su mu izrečene novčana kazna u iznosu od 400,00 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorija u trajanju od dva mjeseca, kao i određena dva kaznena boda.
3. U obrazloženju osporene odluke, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je dovoljno jasan i uvjerljiv iskaz svjedoka policajca D.K, koji je na jasan i precizan način opisao događaj, te da je taj iskaz potvrđen iskazom drugog svjedoka, policajca H.M. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza navedenih svjedoka utvrdio da je ovlaštno službeno lice kontrolisalo apelanta u svojstvu vozača, te da je apelantu, s obzirom da je odavao jasne znakove alkoholiziranosti, ponuđeno alkotestiranje, što je on odbio. Također, Općinski sud je ukazao je da sve navedeno konstatovano u službenoj zabilješci koju su sačinila ovlaštena službena lica. Općinski sud je naveo da, s druge strane, izvedeni dokazi odbrane, saslušanje apelanta i A.M. kao svjedoka, te uvid u četiri fotografije apelantovog vozila, ne upućuju na zaključak da apelant u svojstvu vozača nije upravljao vozilom. Stoga su, po ocjeni tog suda, navodi odbrane paušalni i istaknuti u cilju izbjegavanja apelantove prekršajne odgovornosti. Konačno, Općinski sud je naveo da je apelant priložio video snimak nadzorne kamere Caffe bara „Rock“, ali da sud nije izveo predloženi dokaz zbog tehničke nemogućnosti njegovog izvođenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. marta 2022. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja i navedeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao sasvim jasne i argumentovane razloge zašto je prihvatio iskaz svjedoka D.K. koji je potvrđen iskazom drugog svjedoka i službenom zabilješkom. Također, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav žalbe da se službena zabilješka ne može koristiti kao dokaz, budući da se radi o ispravi koju su ovlaštena službena lica sačinila u okviru svojih ovlaštenja. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio punu vjeru dokazima ovlaštenog organa, te kada je zaključio da dokazi odbrane nemaju za cilj objektivno utvrđivanje činjenica jer su usmjereni na oslobađanje apelanta od odgovornosti za počinjeni prekršaj.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznostio i tokom redovnog postupka pa, između ostalog, navodi da su redovni sudovi protivno zakonu odbili njegov prijedlog za izvođenje dokaza – snimke video kamere sa koje se vidi mjesto počinjenog prekršaja pomoću kojeg bi mogao dokazati svoje tvrdnje da uopće nije vozio automobil, već da je samo pješke otišao do parkinga da uzme neke stvari iz pretinca. Također, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da je počinio navedeni prekršaj, jer je prekršajno kažnjen samo na osnovu iskaza službenog lica D.K.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, odnosu na apelantove navode o odbijanju njegovog prijedloga za izvođenje dokaza video snimka nadzorne kamere, Ustavni sud ukazuje da stranke, u smislu standarda na pravično suđenje, nemaju neograničeno pravo izvođenja dokaza pred sudom, već da je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženog dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega je odbio prijedlog odbrane za izvođenje određenih dokaza, čime je ispunio svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja. Također, Ustavni sud zapaža da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, zbog čega su neosnovani i apelantovi navodi da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da je počinio navedeni prekršaj. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
10. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na efikasan pravni lijek. Iako apelant to nije eksplicitno naveo, Ustavni sud smatra da iz njegovih navoda proizlazi da se na to pravo poziva u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić